Sve je počelo na arkadnim strojevima još davne 1994. godine. Ed Boon i John Tobias, roditelji Mortal Kombata, imali su plan da naprave igru baziranu na popularnom glumcu Jean Claude Van Dammeu (i raznim likovima iz njegovih filmova) tako da ih prikažu što ”filmskije” i realnije u tadašnjoj vrhunskoj 2D grafici. Jean Claude, nestašan kakav je, potpisao je na kraju ugovor za jednu drugu ekipu u jednoj drugoj tvrtci, no ta igra nikad nije izašla (jednostavno, odlučio je da prvotna ponuda nije bila dovoljno dobra pa je čekao neke druge projekte koji bi ga mogli uvesti u svijet video igara). Boon i Tobias nisu previše razbijali glavu s time nego su se bacili na posao te napravili par novih likova proizašlih najviše iz njihove mašte i kultnog filma Enter the Dragon, odlučili se napraviti dosta nasilniju i krvaviju igru od prvotne ideje i nakon nekoliko mjeseci rada dobili smo legendarni Mortal Kombat . Sad vam je bar jasno odakle Johnny Cage (Jean Claude) i Liu Kang (Bruce Lee) među borcima u Mortal Kombatu.

Igra je bila napravljena sa ciljem da se na tržištu suprotstavi Street Fighteru II. Na kraju svega, pa i danas, nema pobjednika ni poraženog. Oba serijala su imala veliki uspjeh, zaradili su puno, intenzivno su utjecali na igre koje danas igramo, a i dalje izlaze novi nastavci. No, koliko god MK i SF bili u nekim stvarima podjednaki, cenzuru, zgražanje i ogromne reakcije (kako negativne, tako i pozitivne) dobio je samo Mortal Kombat. Prvenstveno zbog količine krvi prezentirane u igri, ali i posebnog poteza za dovršavanje protivnika koji se do današnjeg dana naziva ”Fatality”.

FATALITY

Fatality je poseban potez u MK igrama koji je zapravo konkretiziran kao poseban završni potez u igri koji ubije vašeg protivnika kad je poražen. U jako upečatljivoj malaksalosti koju vaši protivnici imaju (njišu se i pretjerano u nesvijesti miču vratom), određena posebna kombinacija tipki na kontroleru donosi fatality. Fatality potezi su razni i unikatni za svakog borca. Scorpion skine svoju masku ispod koje je lubanja koja ”riga” zavidnu količinu vatre te tako zapali protivnika, Sonya šalje poljubac smrti, Sub-Zero ”jednostavno” strgne kralježnicu itd. Uz posebne fatalitye svakog borca, postoje i stage – fatalityi kojima uppercut udarcem bacite protivnika na šiljke koji se nalaze na dnu staze ili pak u lavu. Naravno, sve te kombinacije tipki radite tek kada Shao Kahn kaže: FINISH HIM!!!! Tu foru ste najmanje jednom čuli i da niste gamer/ica. Stvarno je fascinantne tragove ostavio MK. Kako su išli nastavci i godine, dolazili su i novi likovi, a neki stari su odlazili. Sa novim likovima, došle su nove staze, novi fatalityi, ali i brutality potezi, friendship, animality itd. U prva tri nastavka bilo je fanova koji su uporno igrali MK i uživali u tome da ponekad vide koji fatality od strane AI-a, jer ih oni sami nisu znali izvoditi. Nije bilo interneta, a igra ti nije davala savjete kao što je to slučaj u novijim nastavcima. Savjete se trebalo tražiti po igraonicama i ulicama ili iz nekim čudom dostupnog nekog stranog časopisa koji bi u baš tom broju imao navedene sve kombinacije tipki za fatalitye. Naravno, to se meni, u Zadru, nije nikad dogodilo, kao ni mnogim mojim prijateljima. Naš dan je došao onda kad je izašao MK Trilogy, negdje skupa sa samim izlaskom prvog PlayStationa. MK trilogy je pojednostavio sve za nas ljenivce i nesavršene MK fanove koji nisu ipak sve poteze znali i nisu toliko gubili vremena na sve to. Sve četiri gornje tipke i gornja strelica je bila kombinacija godine kojom smo samo jednom tipkom izveli fatality…ili brutality… ili babality… ili animality… ili friendship… ili fatality 2… Da to ne bude sve, tu su nam svi likovi iz prva tri dijela uključujući i tajne likove i bossove.

Što se tiče prve Mortal Kombat igre koja je šokirala (i oduševila) igrače i igračice diljem svijeta jedino što se još može istaknuti je svakako mali broj likova, svega njih sedam koji su nas svojim izgledom i potezima osvojili. Uz igrive likove postojao je i tajni lik Reptile(tj. kako smo ga tada zvali ”zeleni nindža”) a sve nas je šokirao i oduševio boss pred kraj igre:

GORO

Svi znamo za Goroa, jednog od zaštitnih znakova MK serijala u prvoj generaciji, veliki četveroručni gorostas sa konjskim repićem plašio nas je svojom pojavom. Uz pojavu, impresionirao nas je svojom snagom zbog koje smo morali razvijati posebnu taktiku neko vrijeme i pošteno se namučiti. Goro je polu-čovjek, polu-zmaj, točnije biće Shokan rase koji je sa 9 turnirskih zaredom omogućio Shang Tsungu da bude na korak do konačne pobjede nad Zemljom (da, igra je već tada imala donekle smislenu priču o borbi Outworlda i Earthrealma putem turnira u kojima nakon 10 pobjeda zaredom jedno od carstva osvaja drugo). No, na putu do desete pobjede stajao je Liu Kang koji ga je na kraju turnira i pobjedio. Bilo da ste igrali sa Liu Kangom ili nekim drugim od likova koje ste mogli izabrati nakon teško izvučene pobjede nad Gorom došli bi do zaista završne, najveće bitke. gdje vas je čekao:

SHANG TSUNG

Iako točno nismo znali njegovu funkciju u prvom nastavku, nakon malo istraživanja, a posebno tijekom nastavka igre, mogla se shvatiti priča iza ovog lika. Shang Tsung, osim što je čarobnjak koji uzima duše i može se pretvoriti u bilo koga, nije glavni negativac Outworlda ni ove igre. Iako je tako predstavljen u prvom nastavku, Shang Tsung je zapravo desna ruka tj. najvažniji sluga Shao Khana, vladara Outworlda koji već tisućama godina kroz MK turnir pokušava zavladati Carstvom Zemlje. Shang Tsung je kroz cijelu MK mitologiju bezuspješno pokušavao pobjediti Liu Kanga i tako zadovoljiti Shao Khana. Svakakve planove je predlagao, te mu je čak Shao Khan vratio mladost u drugom nastavku te sukladno time još više moći u trećem. Nije bilo dovoljno.

U kasnijim nastavcima su se pojavljivali novi bossovi, sličnog izgleda kao Goro, s ciljem da zamjene Goroa za kojeg se pretpostavljalo da je umro u bitci sa Liu Kangom. Producenti su se htjeli još neko vrijeme držati te priče pa su napravili Kintaroa (MK II), Motara (MK3) i Shivu (MK3) koji nikad nisu doživjeli jednaku popularnost kao Goro.

MORTAL KOMBAT II

Godinu kasnije, točnije 1993, izašao je nastavak. Potpuno očekivano, jer se jednostavno popularnost prve igre i kontroverza oko nje morala iskoristiti. Boon, Tobias i ekipa oko njih su bili perspektivni mladi ljudi, zavijeni u svoj MK svijet te su lagano počeli razrađivati samu igru do neviđenih detalja u samoj priči, konstrukciji ličnosti likova, te atmosferi kojom okružuju svaki nastavak. I dalje je ograničenje bila sama memorija raznih platformi na kojima se igra mogla pokrenuti, pa je ostao omanji broj likova koji se povećavao tako da bi se nekim likovima samo promijenila boja, zadalo novo ime te novi potezi (primjer tomu su sve razne nindže koje su krenule od Scorpiona i Sub-Zeroa a završile s Reptileom, Ermacom, Rainom, Noob Saibotom, Smokeom itd.). Mortal Kombat II je ponudio dosta novosti što se tiče likova te zanimljivosti što se tiče lokacija. Tko može zaboraviti arenu gdje vas Shao Khan promatra sa svoje stolice, a pored njega su lancima zavezani Kano i Sonya.

MK II je meni danas još uvijek jedna od najdražih MK igara. Možda zbog novog izgleda likova, koji više nije bio toliko preslika pravih ljudi koliko crtanje i umjetnost, vedre, a nekako čudno atmosferičnije arene i okoliš te zaplet u priči koji nismo očekivali u igri ovog tipa su sve razlozi da ovaj nastavak ima posebno mjesto u srcu svih fanova. Tu su bili i novi stage fatalityji, malo napredniji sustav borbe te babality i friendship potezi koji su bili lijepi odmor od okrutnih fatalityja. A i ”zeleni nindža” je bio igriv, ovaj put je siva verzija bila ona mistična i tajnovita.

MORTAL KOMBAT III

I, naravno, morala je doći ta postapokaliptična atmosfera. Shao Khan se dočepao zemlje i prebacio dosta uništenja, moći i ratovanja na zemlju, mijenjajući samu konstrukciju naše planete, ali dobivajući i nove neprijatelje koji će pod cijenom svog života pokušati pobiti njegovu sve širu i jaču vojsku.

Zaplet u priči i među likovima se malo teže pratio jer je bilo potrebno proći sa svakim likom igru, a Shao Khan je bio stvarno pretežak na kraju te je praktički bilo nemoguće to obaviti sa svim likovima. Priča je sve u svemu bila dobra, no najviše se gledalo na inovacije u okrutnosti, atmosferi i igrivosti. Novi likovi su došli, cyber nindže su zavladale nad ”običnim” nindžama, Jax je dobio jače ruke, Sonya i Kano su se vratili , dodana je run opcija koja je omogućila bolje i dinamičnije napade, combo udarci su bili povezaniji, a i staze su bile malo interaktivnije, uppercut je ovaj put mogao odbaciti protivnika u totalno novu stazu probijanjem stropa što je dodalo razinu pseudo – interaktivnosti sa arenama što je u to vrijeme bilo jako dobro imati. Četveroručne snagatore je zamijenio zločesti kentaur Motaro koji je svojim block potezima i izdržljivošću na udarce bio prava mala noćna mora. Shao Khan kao zadnji boss je bio još veći problem nego u prošlom nastavku, a dodavanje glasa Shao Khanu nikad nije bilo bolje. Atmosfera u MK-u je bila jako mračna, nikad mračnija, a ujedno i nikad bolja.

Kao najvažnije i najutjecajnije pojave u trećem nastavku svakako moramo navesti cyborg ninje koji su u potpunosti napravili prevlast nad popularnim artworkovima i outfitima Smokea, Sub Zeroa, Scorpiona, Reptilea. Sektor i Cyrax su zavladali svojim spravicama, predatorskim izgledom i lijepo se uklopili u postapokaliptičnu atmosferu, vjetar na željeznici, tmurnu muziku koja prati slomljeni Brooklynski most dok snage mjere Sub-Zero (bez maske u ovom nastavku) i Sheeva. Sve te prelijepe scene uokviruju mračna prošlost MK-a koje se nikako ne bi trebali sramiti. Da ne slušate samo mene, možda se treba okrenuti na druge MK fanove i publiku koja je sve to pratila. Fanovi su ipak bili neko vrijeme ogorčeni, zbog velike palete novih likova koji njima nisu bili zanimljivi (Striker, Sindel, Nightwolf), neki su bili jednostavno loše ideje i nerazumljive kopije (Sheeva), a neki su jednostavno htjeli svoje nindže natrag. Midway je uvijek držao do svojih fanova i u novoj verziji za godinu dana nazvanoj Ultimate Mortal Kombat 3 vratili su Sub-Zeroa i Scorpiona skupa sa Reptileom. Sve ostale kritike su išle na nedostatak Raidena koji je začudio i Boona i Tobiasa kad su shvatili koliko je zapravo popularan. Sve u svemu, uz male nedostatke i greške, treći nastavak je bio lošiji od drugog dijela, no svakako obavezna lektira za MK fanove.

Prva tri nastavka su napravila temelje i uokvirili ovaj klasik koji dandanas uspijeva držati korak inovativnim idejama i određenom dozom hrabrosti sa svim ostalim naslovima iz žanra. Jedan od temelja su svakako i likovi koji su prepoznatljivi i širem opusu ljudi bez obzira na početno copy-pasteanje izgleda nekih popularnih glumaca (već navedeno u tekstu) ili nekih već postojećih MK likova (mijenjanje boje i malih detalja već postojećeg lika da se stvori novi lik). Sve te ”sitnice” lako praštamo jer smo dobili neke alternativne, morbidne, sumnjive nove junake unutar našeg djetinjstva, mladosti ili jednostavno ranog razdoblja gaminga.

Napredak tehnologije ne štedi nikoga i nijedan naslov. Kad se krenulo u 3D vode i kad su izašle prve igre u 3D-u koje su još k tome bile popularne i dobro se prodavale, tijek vremena i trendovi su natjerali proizvođače igara da krenu u istom smjeru sa svojim igrama kojima (još) nije mjesto u tom svijetu. Povijest nam daje primjere dobrih i loših konverzija sa 2D na 3D grafiku, a fanovi bez obzira koliko voljeli prvotne verzije svojih omiljenih igara, živjeli su za dan kad će igra XY biti XY 3D. Mnogi su se opekli i shvatili da je bolje da su njihove igre još neko vrijeme ostale u tom svijetlu. Neki su to počeli provoditi u praksu pa tako nakon propalog pokušaja zvanog Street Fighter EX Plus Alpha, dobili smo par novih kvalitetnijih 2D beat’em upova sa Street Fighterovcima, nakon čega se nitko nije žalio da tako ostane koliko god treba. Midway je tako hrabro 1997. godine krenuo u izradu četvrtog nastavka te ga izdao za PlayStation i PC godinu dana poslije. Svi smo se veselili tome da ćemo igrati sa Sub-Zeroom, Scorpionom, Reptileom, Shang Tsungom, Liu Kangom i ekipom u 3D atmosferi i da to nikako ne može biti loše jer sve što je trebalo je da zadrže 2D način igre i sve dodatno uljepšaju. Oh, kako smo pogriješili.

MORTAL KOMBAT 4

Četvrti nastavak MK-a je prva Mortal Kombat igra u 3D. Ed Boon se susretao s mnogim nedoumicama oko toga kako se nositi sa novom tehnologijom i na kojem principu prebaciti poteze likova u 3D tehnologiju. Na kraju se odlučio na nerealistične 2D animacije i pokrete likova jednostavno unešenim u 3D grafiku što je ostavilo osjećaj 2D igre u “novom, boljem” okruženju. Iako su fanovi to željeli, igra nije naišla na pozitivne reakcije iako se užasno dobro prodavala. Brzina igre je opala, a i izgled nekih likova jednostavno nije bio ”po guštu”. Uzmimo samo novi Reptileov izgled i pokrete koji se nisu svidjeli većini. Quan Chi i Shinnok, likovi uvijek upleteni u glavnu priču su napokon bili igrivi i osvježili su serijal, dok je Goro kao boss u igri bio veliki hit čiji je povratak oduševio sve. Shinnok, bog kojeg je uspio Raiden poraziti te kao rezultat dovesti Earthrelam u konstantnu borbu za preživljavanjem, vratio se jači nego ikad. Shao Khanovim porazom, Shinnok se uspio osloboditi svog zatočeništva u Netherealmu te stvara još jednom prijetnju Earthrealmu. U njegovom ponovno povratku, veliku ulogu je imao i Quan Chi, čarobnjak koji je ušao u savez s njim da osvoji Earthrealm te će zauzvrat dobiti i jedan dio prostora kojim će i on vladati. Kako bi saznali da li su  Raiden i Liu Kang uspjeli pobijediti novu prijetnju morali smo odigrati arcade mode već poznate forme da bi to otkrili.

Završni filmovi svih likova su bili super osvježenje za one koje je zanimala priča, te je na koncu bila jedan veliki plus. Što se tiče gameplaya, u ovom nastavku ste mogli po prvi put naći oružje koje ste mogli pokupiti iskoristiti za napad, kao i kretati se u stranu i iskorištavati treću dimenziju. Osvježenje kratkog vijeka koje nikog nije previše oduševilo. I tako, unatoč velikom broju fanova, velikoj prodaji i velikom očekivanju, ostala je mala gorčina tog 3D MK-a koji je ispao neprilagođen, monoton i po prvi put besmisleno krvav (OK, besmislenije krvav).

MORTAL KOMBAT – DEADLY ALLIANCE

Čekali smo dosta vremena da vidimo novi pokušaj Midwaya. Čekali i dočekali. Krajem 2002. godine izašao je peti nastavak, MK Deadly Alliance za PlayStation 2, GameCube i Xbox, koji je trebao spasiti franšizu od dosta loših poteza od izlaska zadnje igre kao što je drugi nastavak filma, animirani serijali i slično. Promocija novog nastavka je bila velika, marketing je prvoklasno pokriven, a rock bend Adema je pomogao u promociji ubacivši u svoj spot za pjesmu ”Immortal” scene iz Deadly Alliancea.

Priča u ovom nastavku se vrti oko saveza Shang Tsunga i Quan Chia – dvojice najjačih čarobnjaka. Shang Tsung je oduvijek imao želju da zarobi dušu najjačeg ratnika sa Zemlje, a uz Quan Chi-jevu pomoć to mu je i pošlo za rukom. Liu Kang je mrtav, nastao je kaos, a Shang Tsung i Quan Chi idu oživjeti nepobjedivu vojsku Dragon Kinga kako ni osvojili Outworld i Earthrealm.

Smrtonosan savez mora biti zaustavljen, a predvodnici te struje su bili Kung Lao, Johnny Cage, Raiden, Sonya i ostala ekipa, a novi protivnici su bili Li Mei, Moloch, Nitara, Mavado i još nekolicina novih likova. Možda je zanimljivo napomenuti da po prvi put imamo žensku verziju jednog od najpopularnijih ”nindži”, a to je Frost, Sub-Zerova studentica. S druge strane, izrazito mi se gadio Bo’ Rai Cho (mislim da nisam jedini), pijanac koji povraća po protivnicima. Deadly Alliance nam donosi i dva nova moda: C(K)onquest i Krypt. Konquest je nešto kao Story mode, u njemu se odvija priča za vašeg lika i kretanjem kroz razne svijetove ispunjavate određene misije (borbe). Nije baš  najoriginalnija ideja, ali je vrlo dobro napravljena i sjajno se uklapa u MK svijet. U Krypti kupujete razne predmete, animacije, kostime, tajne likove, arene itd. Sve skupa ih ima točno 676. Kao što vidite, čeka vas dug put do kraja dok ne otključate sve tajne.

MORTAL KOMBAT – DECEPTION

Na kraju Deadly Alliancea, Raidenovi ratnici su poraženi od strane Tsunga i Quan Chija, te su se nakon te pobjede, članovi Smrtonosnog saveza okrenuli međusobno jedno protiv drugoga. Quan Chi pobjeđuje Shang Tsunga te tim činom oživljava bivšeg cara Outworlda – Kralja zmajeva zvanog Onaga. Shvativši da je Onagu najveća moguća prijetnja koja ipak nikoga neće slušati, Quan Chi napadne Onagu, a u tome mu pomogne ošamućeni Shang Tsung . Pridruži im se i Raiden koji ogromnom eksplozijom ubije oba člana Saveza dok Onaga preživi sve to praktički neokrznut. Onaga krene u potragu za šest artifakata zvanih Kamidogu (što znači Božji alat) da uništi sve živo i neživo. Svi preživjeli iz borbe sa smrtonosnim savezom krenu u novu borbu protiv Onage i njegovih pristaša (među kojima je i Baraka i njegov klan koje je Onaga oživio). U Konquest modu, najvećem adutom uz samu igrivost ovog nastavka, pratimo priču mladića imena Shujinko koji cijeli život traži Kamidogu za Onagu. Kad Shujinko shvati da sve to radi za Onagu, a ne zemljane u koje je Onaga bio prerušen i koji su tražili pomoć od Shujinka, isti stane na stranu oporbe i kreće u bitku protiv Onage zajedno s njima. Shujinko je jedan od palete novih likova u ovom nastavku, no u funkciji igrivog lika je stavljen tek u svojoj starijoj dobi.

Što se tiče same igre, dodana su dva fatalitya po liku, jer su fanovi tako htjeli. Mini – igre su isto novitet koji pomaže za razbibrigu od krvave borbe, posebice chess mode. Krypta je smanjena na 400 grobnica jer je prijašnji broj stvarno bio prevelik, a i single player mode igre koji smo već objasnili je jako dobar i RPG-ovski nastrojen. Deception je postao najbrže prodana Midwayova igra u povijesti, sa milijun prodanih primjeraka u prvom tjednu. To je prvenstveno pokazivalo da je fan baza Mortal Kombata stvarno impresivna, a i da MK serijal bez sumnje ima i dalje veliko tržište i potencijal za daljnje nastavke.

Uspjeh kod kritike i na tržištu značio je samo jedno –  dogodine nas čeka novi nastavak! 2005. godina je bila rezervirana za novi mali pokus Midwaya koji se zove Shaolin Monks. Više o njemu kasnije u posebnom dijelu ovog članka posvećenom spin-off igrama sa MK tematikom, a sad se prebacujemo hyper brzinom u 2006. godinu.

MORTAL KOMBAT – ARMAGEDDON

Sedmi službeni nastavak igre je stvoren sa idejom da se napravi “novi” Mortal Kombat Trilogy (o kojem smo pisali u prvom dijelu članka) po modelu svih dosadašnjih izašlih MK igara. Točnije, Armageddon bi skupio sve likove od prvog do zadnjeg nastavka, ubacio ih u smislenu priču i donio novi razlog za isčekivanje. Činjenica je da bi samo novi nastavak sa par starih i par novih likova vjerovatno oslabio zanimanje za MK serijal, no Ed Boon i Midway su dobro znali što moraju napraviti. Uz odlične kampanje i maksimalno iskorištavanje interneta. Davanje velikog broja intervjua i promidžba po raznim zemljama morala se pokriti nečim revolucionarnim. Novi način izvođenja fatalitya, izbor borbenih stilova (koje smo imali u prošlom nastavku) te korištenje specifičnih oružja (koje se isto suptilno promicalo kroz nove nastavke) samo su dodatak činjenici da se u Armageddonu može igrati sa 63 lika. Ta 63 lika nisu besramne kopije jedni drugih (kao što se prije događalo ili kao što su neki mogli pretpostaviti), to je jednostavno dosad najveća specijalizirana kompilacija svih likova jednog serijala.

Identitet svakog lika i njegovih poteza je uspješno sačuvan, a izgled svih tih silnih nindži, cyborg-ninji, čudovišta je uspješno održan i podijeljen tako da nema govora o generičnosti samih likova. Ratnici i ratnice Mortal Kombat svemira su kroz konstantne velike bitke i događaje postali prejaki za svoja Carstva. Njihove moći su počele prijetiti ustrojstvu MK svemira. Na kraju se dogodio primoreni događaj – svaki ratnik/ratnica dosada u ranijoj povijesti MK turnira bez obzira na kojoj strani bio/bila, odlučio/la se boriti u all-around tipu bitke, na napuštenom dijelu Outworlda pod rizikom raspadanja cijele stvarnosti. Odjednom niotkuda pojavljuje se divovska piramida privlačivši borce svojom vatrom kao neke mušice. Ti se borci sada bore za primarnu poziciju na vrhu piramide, za koju nisu znali što se na tom vrhu točno nalazi osim privlačnog vatrenog plamena. No, uskoro se svima otkrio Blaze, stvorenje poslano od strane Elder Godsa da ”prorijedi” broj protagonista i anatagonista u poludjelom i zbrkanom svijetu Mortal Kombata.

Naravno, postoji još bolji način multiplaya, ali od vas traži online spajanje. Sama borba se odvija sporije nego što smo navikli, te neki od likova budu dosta zanemareni jer ih jednostavno ima previše. Unutar izbornika boraca, na neki način su logički poredani, što po snazi, što po vrsti i izgledu tako da postoje problemi u fajtanju ako netko uzme Motara, a netko Scorpiona, no ako shvatite to kao izazov i zabavu, igra će vam biti još bolja. Da ne duljimo sa objašnjenjem single playa i oveće i duže kritike same igre, preporučujem da pročitate recenziju moje malenkosti koja vam je dostupna na LNL-u. Armageddon je, da zaključimo, najimpresivnija kompilacija svih boraca nekog beat em up serijala, te kao takva je jako bitna za MK svijet i MK fanove. Da je najbolji nastavak, to sigurno nije. Da je ostvario uspjeh i zadovoljstvo fanova, to sigurno je. Zadnja MK igra za PlayStation 2, Xbox i GameCube je svakako vrijedna tih konzola i dostojan oproštaj.

MORTAL KOMBAT REBOOT

Prije nego što su Ed Boon i ekipa došli do ideje da se napravi reboot i da ponište događaje u Armageddonu 2008. godine je izašla nova Mortal Kombat igra, prva za treću generaciju konzola koja je bila i neočekivani crossover. Naime, budući da je NetherRealm (tadašnji Midway) postao dio Warner Bros Interactivea, put je bio otvoren da se napravi igra s DC superjunacima i na neki način konkurira Capcomovim crossover naslovima s Marvelovim superjunacima (kasnivši 10tak godina, ali nema veze).

Igra je izazvala dovoljno pažnje te imala uspješnu prodaju iako je razočarala mnoge fanove serijala zbog Teen ratinga, nedostatka pravih fatalitya i dosta opskurdne i čudne priče kojom se pokušalo opravdati sve što se događa. MK vs DC se na kraju činio više kao neki skeč prije prave stvari koja je došla tek tri godine kasnije nakon što su se razriješili problemi oko Ed Boona i njegovog studija. Nakon bankrota Midwaya WB Games i Midway Games su se, kupovinom Warnera, stopili u NetherRealm Studios koji su krenuli u svoj prvi pravi pothvat.

Mortal Kombat serijal, sa svim svojim usponima i padovima, napokon je dobio zasluženu popularnost (koju je popratila kvaliteta) sa rebootom serijala, točnije devetim nastavkom kojeg smo dobili 2011. godine. Sve što je navedeno ovdje što se tiče priče u igri je na određeni način izbrisano s devetim nastavkom koji je oduševio sve vlasnike treće generacije konzola. Shao Kahn je bio nadomak konačne pobjede nakon Armageddona, i jedini način kako je to Raiden mogao spriječiti je poslavši poruku samom sebi prije početka prvog turnira. I, zaista je bilo predivno proživljavati cijelu kronologiju u novoj grafici, novom ruhu i vidjeti detaljnije kakvu su ulogu imali neki likovi iz mitologije. Novoosnovani NetherRealm Studios je uložio napor i da postavi svoju igru u razne turnire, pokušavši konkurirati Street Fighteru i ostalim Capcomovim igrama. Bolja brobena mehanika i grafika nisu smetale izradi odličnog story modea i challenge tower modeu koji je svojom glomaznošću opet oduzeo dodatne sate igračima i igračicama (iako je konačna nagrada bila katastrofalna).

Iako se nisu približili uspjehu Capcomovih igara što se tiče e-sport scene, online igranje je bilo dosta popularno, a novi nastavak Mortal Kombata, sa svim svojim varijacijama za svakog lika i dodatnim poliranjem i ispravljanjem grešaka iz MK reboota pa i Injusticea trebao bi donijeti još bolji proizvod u tom aspektu.

U najgorem slučaju, očekujemo kvalitetan story mode dostojan prijašnjih NetherRealmovih igara, puno detalja koji će oduševiti fanove te solidnu zabavu za ovo proljeće. Hoće li MK X biti išta više od toga, ostaje da vidimo kroz narednih mjesec dana.

Mortal Kombat je, dakako, puno veći i zanimljiviji fenomen nego što je prikazano u ovoj kratkoj retrospektivi. Izuzev samih igara i spin-offova, postoji potencijal za pisanje velikih članaka na temu filmskih adaptacija, serija, stripova, igrački, a tema prikazivanja nasilja u serijalu te reakcija na isto je možda i najzanimljivija. No i njoj je mjesto u nekom drugom članku za neko drugo vrijeme. Nadam se da je ovaj tekst barem malo uspio ublažiti čekanje toliko priželjkivanog desetog nastavka koji nam je sve bliže i bliže. O njemu smo pisali već jako puno, a sve što ostaje je igranje te igre i konačna sud koji će se pojaviti na GoodGameu jako brzo. A ako sve bude išlo po planu, usput ćemo i nagraditi neke od vas.

 Prvotna verzija članka istog autora je objavljena na LNL portalu prije pet godina.