Neki dan komentiramo igre u redakciji i nekako kolega Gordan skapira da ja volim da igram utrke, a posebno simluacije. Par dana kasnije, stiže mu mail sa upitom da napiše recenziju za MotoGP 19. E sada, iako dugo nisam igrao ništa od simulacijskih motora, recenzija za MotoGP 19 ne bi trebala da bude neki preveliki zalogaj. Kroz svoju gejmersku karijeru, osim esport naslova, najviše vremena zaista sam provodio uz simluacije vožnje. Uvijek sam racing naslove djelio na Gran Turismo i Need for Speed. Svi ostali, bili su ili lošije simulacije od Gran Turisma ili lošije arkade od NFS-a. Vremenom se to mišljenje malo modificiralo, prvenstveno zbog nesposobnosti EA-a da napravi neki normalan NFS naslov. Kada u cijelu tu priču uvedemo moto utrke, stvar se dodatno komplicira. Zato sam igre sa motorima uvijek posmatrao odvojeno od klasičnih racing igara.

MotoGP 19 u biti samo potvrđuje moje pravilo, da se moto utrke moraju promatrati odvojeno. Lako vam je kada igrate neku arkadu, gdje prkosite svim zakonima fizike, ali ako se radi o simulaciji, kao što je ovdje slučaj, onda je to već druga priča.

Kada je u pitanju tehnička izvedba igre, stvarno imam samo riječi hvale. Grafičko okruženje je fenomenalno, motori su predetaljni, grafike vozača su dizajnerski i vizualno zanimljive. UI je poprilično lak za snalaženje. Standardni modovi o kojima ćemo kasnije, opcije, posebni editor za kacige, sve je vrlo jednostavno i intuitivno. Kroz sve menije uvijek sa strane imate key info, tako da nećete biti u nedoumici da li da stisnete space, ecs, enter ili nešto treće, kada hoćete nešto da uradite. Kontrole su također jako dobro odrađene, ali o njima ćemo više kada dođemo do gameplaya.

Detalji vozača i motora su nerealno dobri…

Kada su modovi u pitanju, sve je manje-više klasično. Career mod nudi Normal i Pro opcije, što samo po sebi već nešto govori. U Normal modu imate uključene asistencije i sve se većinom svodi na zanimljivo vozanje motora u utrkama, bez puno muke. Protivnici voze svoju vožnju, a zbog asistencija pri kočenju i skretanju, vi ste jednostavno brži od njih. Ako vam se nekim slučajem desi da ne pobjedite, padnete ili što već, jednostavnim restartom vraćate se na početak utrke. To bi bio neki easy mod ove igre, koji relativno brzo dosadi, jer ste jednostavno najbolji, i to bez puno muke. U Pro modu počinje pravo veselje. Tu tek dolazimo do prave simulacije i svega što ova igra u stvari pruža. U prvom redu, ogromne su mogućnosti podešavanja motora, koje se stvarno osjete u igri. Gume, amortizere, kočnice, volan…sve možete podesiti i testirati, pa ponovo podesiti i testirati, te na kraju naći setting koji vam odgovara. To naravno znači da ste našli setting za tu određenu stazu, no nitko ne jamči da će to raditi i na drugoj stazi.

Napetost u trkama se može rezati nožem…

Tu sada dolazimo i do samog gameplaya. Kao što već rekoh, kada uključite pomoć pri vožnji, jako brzo shvatite da ste najbolji i da to baš i nije zbog nekog vašeg ogromnog skilla. Međutim, u Pro modu događa se potpuno drugačija situacija. U početku ćete misliti da jednostavno ne postoji način da zakočite prije krivine. Isto važi i za skretanje, ako ste previše usporili kada se nagnete, jednostavno padnete što je i logično, jer nema dovoljno sile koja vas drži na točkovima. Stiskanje kočnice u pogrešnom trenutku ili isto tako dodavanje gasa kada ne treba, prosto vas katapultira iz sjedala. Ako se odlučite da igrate ovako, spremite se na mukotrpno vježbanje. Uveliko bi vam olakšao analogni kontroler iz istog razloga kao i kod svih drugih simulacija. Stiskanje gasa na motoru, autu ili bilo čemu ne funkcionira po principu jedinice i nule, nego postoji cijeli niz brojeva između. Da biste te brojeve mogli da simulirate, morate da igrate na „gljivi“ ili modernim R2 i L2 tasterima, koji imaju hod i nisu samo upaljeni ili ugašeni, tako da gas, kočnicu i skretanje možete da dozirate. Ja sam imao tu nesreću da sam igrao na tastaturi, muke moje nitko ne zna…

Nećete vjerovati na koliko ćete sve načina pasti, dok ne naučite ostati na motoru

Osim Career moda, tu su još i standardni Quickrace, Multiplayer i novi Historical Challenges modovi. Quickrace i multiplayer ne treba puno objašnjavati, jer radi se o modovima koje smo vidjeli već sto tisuća puta. Historical challenges je novi i zanimljivi mod, koji nas stavlja u neku legendarnu utrku. U izboru imamo preko 50 vozača i 35 legendarnih motora, koji su obilježili povijest Moto 500 i Moto GP utrka. Naravno, verzije Valentina Rossija su najčešće, jer je najviše puta mjenjao način na koji se posmatra moto svijet. Ali, osim njega, tu su još brojne legende, poput Biaggia, Doohana, Crivillea i ostalih.

Sa kojim Rossijem danas igrati?

Kompletan dojam o igri zaista je dobar. Ipak, jedna stvar nikako se nije promjenila, kada su u pitanju MotoGP simulacije, a to je nemogućnost da igra bude ni preteška ni prelaka. Uključite asistencije i najbolji ste na stazi, isključite asistencije i imate problem da vozite po ravnoj i praznoj stazi. Razlika je ogromna i nema ničega između. Naravno moja nesposobnost da naučim da igram igru, ne čini je lošom, ali činjenica je da će mnoge odbiti od igranja. Sa sigurnošću mogu reći da je MotoGP 19 odlična simulacija. Pogotovo kada naučite da je igrate, dobivate vjerno prenesen kompletan dojam izuzetno teške vožnje motora, gdje vas milimetri dijele od totalne katastrofe, a morate da vozite na ivici da biste postigli rezultate.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.