Analogni horor, iako postoji od sredine 2000-ih, uzeo je najviše maha u posljednjih 5-6 godina s porastom popularnosti VHS i PSX estetike koja je postala skoro sinonimima za indie horor igre. SpoocleMacBoogle je ruski developer koji također funkcionira u parametrima analognog horora, ali osim što se koristi uspostavljenim žanrovskim određenjima – low-poly grafika, razni filteri koji igru približavaju found-footage­ filmu pa i izrazito neobičan stil prikazivanja onog začudnog, nepojmljivog, poput onostranih bića – Spoocle također miješa perspektive i načine igranja unutar svake od njegovih igara. Za ovu sam recenziju odabrao dvije njegove najnovije ovogodišnje igre jer obje su dovoljne kratke da se zasebno prijeđu unutar sat vremena, a i predstavljaju dva pola njegovih interesa – point ‘n click i survival horror.

EVIL je klasičan primjer indie horora. Radnja je minimalna i uglavnom ispričana putem dnevničkih zapisa i isječaka iz novina koje pronalazimo razbacane unutar triju lokacija – šume, kuće i špilje – a gameplay se sastoji od šetanja tim mračnim lokalitetima i odbijanju zlih duhova i kreatura od sebe uz pomoć vjernog križa, a kasnije i ukletom sačmaricom. Ali, tko smo mi? Taj dio postaje nejasnijim što se više bližimo kraju.

Naime, opis igre na Steamu nalaže da smo mi „usamljeni svećenik koji kreće na put ukletom šumom kako bi se posljednji put borio protiv zla“, ali pitanje je koliko je to protiv čega se borimo stvarno, i koliko toga percipiramo zlim samo zbog naših uvjerenja.

Radi izbjegavanja spoilera, držat ću se onoga što je znano iz sinopsisa i najava, ali znajte da to nije potpuna slika zbivanja. Zapisi koje pronalazimo vezani su za jedan pseudo-kršćanski kult koji je šumu uzeo za svoje sjedište, ali, kako to obično biva, dogodio se masivni pokolj i nitko nije preživio. Utoliko, radnja nije pretjerano unikatna, ali atmosfera koju Spoocle stvara zvučnim dizajnom i neprestanim osjećajem kao da vas nešto čeka iza ugla, fantastična je i više sam se puta nalazio na rubu stolice jer su neprijatelji, iako nisu brojni, izrazito neugodni kad ih susretnete, a tome nimalo ne pomaže činjenica da nisu popraćeni naglim glasnim zvukom već se samo dovuku iz sjene, a na vama je da raspolažete dobrim sluhom kako biste primjetili njihovo kretanje.

Borba je, k tome, sasvim solidna. Lijevi klik mišem podiže križ i pomaže kod suzbijanja duhova, kao i nekih pećinskih stvorova koji će se zaustaviti taman da ih možete dokrajčiti sačmaricom, koja se aktivira desnim klikom. Utoliko je malo zbunjujuće možda za koordinaciju, jer križ vam se nalazi u desnoj, a sačmarica u lijevoj ruci, ali sve je stvar navike. Pravi problem igre jest snalaženje u prostoru. Sve lokacije su iznimno mračne i ponekad je teško pronaći put kojim morate ići, a u svakom segmentu morate pronaći određene artefakte i zapise bez kojih ne možete nastaviti igru dalje. Na svu sreću, javit će vam se poruka kad pronađete sve što ste trebali, ali u jednom sam trenutku kao muha bez glave šetao pećinom barem dvadeset minuta pronalazeći taj posljednji artefakt koji mi je promakao.

Osim toga, igra ima dva kraja koji se razlikuju samo u posljednjem cinematicu, a odabir kraja događa se na pretposljednjem segmentu, što znači da ćete morati dva puta proći cijelu igru želite li vidjeti drugi kraj, a nije kao da je jedan kraj neopisivo bolji od drugoga – otprilike su jednako zadovoljavajući utoliko što to nisu baš. Kakav već jeste trend u ovim igrama, radnja je sekundarna atmosferi i ako vam to ne smeta, svakako isprobajte igru, ali rekao bih da mu je ovo definitivno jedno od slabijih ostvarenja.

MY ADAPTATION IN(TO) HUMAN bliži je Spoocleovim najpopularnijim izdanjima, ponajviše hitu I live under your house, koji nikako ne smijete propustiti, ali i tu pronalazi načina za promjenom gameplaya sasvim dovoljno da se ne doima kao izravna kopija prijašnjih mu igara. U potpunosti izrađena od fotografija koje je sam napravio u svom susjedstvu, kao i onih pronađenih online, igra ima taj uncanny efekt koji je izrazito neugodan isprva, ali ubrzo osvaja svojim nekonvencionalnim pristupom invazijske priče a la „Invazija tjelokradica“ i crnim humorom koji zapravo uspijeva u svom naumu.

Radnja je, opet, jednostavna. Igramo u ulozi tjelokradice i prvi nam je odabir koga želimo zaposjednuti, što je već zabavan koncept, a sljedeće što biramo jest način ulaza, kroz nosnice ili kroz uši. Likovi koje imamo na raspolaganju raspolažu različitom količinom zdravlja i jačinom napada, ali tijekom igranja shvatio sam da nije toliko bitno koga odaberemo jer ako shvatite borbu kako funkcionira, svejedno vam je koliko imate zdravlja. I sad je vrijeme preživljavanja u post-sovjetskoj zemlji!

Kretanje je svedeno na klikanje strelica po ekranu ovisno u kojem smjeru želite ići, a borba je izvedena na donekle zanimljiv način, iako brzo dosadi, što zapravo nije toliki problem jer igra traje otprilike 20-ak minuta. Borba se sastoji od klikanja po tijelu neprijatelja kad se na njima pojavi slaba točka. Dakle, povisite DPI na mišu i pripremite kažiprste jer neki neprijatelji su stvarno zamorni. Obrana funkcionira na isti princip, samo što su takve točke na neprijateljima plave umjesto crvene. Dijalog s likovima ključan je u odabiru načina na koji želite proći igru. Većinu borbi je moguće izbjeći odaberete li točne odgovori u dijalogu pa tako možete igru proći u potpunosti pacifistički, što se ljudi tiče barem – psi i golubi se ne računaju. Razlog borbe je ionako hrana, pa ako ne pojedete ljude, moći ćete poslije doći do gradskog parka i nahraniti se golubima koliko god je potrebno da se ne zasitite.

Humor u igru proizlazi iz neobičnih interakcija s ljudima jer mi kontroliramo lika koji ne razumije ljudski svijet i pokušava se praviti ljudskim što ga čini izrazito neugodnim u razgovorima, a jedan je dio igra pogotovo bizaran jer lik naleti na reklamu za speed dating i protumači to kao odličan izvor pronalaska hrane pa kad nas žene ispituju o nama, možete zamisliti koliko dobro to prođe. Također, finale igre postane pravi B-film – naše se tijelo proširi od sve hrane koju smo pojeli i počinje obuzimati cijelu Zemlju, a u međuvremenu se moramo braniti od vojske i raketa koje šalje SAD. Apsurdno je u neku ruku, pogotovo jer je ostatak igre tako malen i intiman, a i ne mogu reći da je zabavno igrati taj dio po drugi put samo kako bi se mogao vidjeti drugi kraj koji, opet, nije toliko impresivan.

Sve u svemu, definitivno su obje igre vrijedne cijene koja se za njih traži i Spoocle je pronašao svoju nišu koja nije za svakoga, ali mislim da svatko koga interesira analogni horor, lovecraftian atmosfera i uvrnut humor mora isprobati barem one njegove najpopularnije projekte. Unatoč kratkoći, još uvijek pamtim svaku njegovu igru jer se izdvaja od ostatka horor produkcije i njegov idući projekt već je u izradi i ne sumnjam da će biti, ako ne odličan, sigurno upečatljiv!