My Hero Academia je dobila novu igraću adaptaciju. I ovoga puta nezgodno i nejasno nazvan My Hero One’s Justice, Byking i Bandai Namco nam donose nastavak sa malo boljom grafikom, novim likovima i sadržajem. No, pred ovom igrom je izazov,kao i pred mnogim drugim igraćim adaptacijama animea – kako zadovoljiti fanove animea, a i fanove žanra.

Naočigled, Byking opet ide na sigurno i donosi jedan solidan igraći proizvod rezerviran samo za fanove My Hero Academie. Priča, koja se u ovom nastavku bazira prvenstveno na drugu sezonu animea, ispričana je kroz story mode, a da sve ne ostane na tome, igra donosi i Mission i Arcade mode koji bi trebali produžiti vijek trajanja igre. Nažalost, nijedan od ovih modeova ne uspijeva predugo zadržati igrača/icu, bar ne one koji nisu toliko vezani i upoznati sa izvornim materijalom zbog koje je franšiza toliko popularna danas. Kod My Hero One’s Justice 2, prvenstveni razlog tome leži i dalje u glavnoj komponenti igara, samoj igrivosti i mehanici borbe. Iako je kaos u pokušaju da bude slojeviti fighter pomiješan sa dosta simplističnim i ukočenim osnovnim aspektima borbe, bio dovoljan da prva igra bude hit koji dobiva novi nastavak, osobno me nije previše oduševilo.

Slično kao i u nedavno recenziranom One Punch Manu, My Hero One’s Justice donosi ponekad ukočen i jednostavan sustav borbe koji, kada krene biti slojevitiji i kompliciraniji, pretvara se u popriličan kaos. Naime, igra je fighting igra, u kojoj birate jednog lika iz rostera plus još dva assist lika s kojim možete raditi dodatne sjajne specijalne poteze. I dok s tom idejom nema ništa loše, sam koncept ove fighting igre zasniva se na slobodnom kretanju po cijeloj areni, u svim smjerovima. Arena fighteri imaju svoja proavila i stil, te je ovo dobar pokušaj da se prenese jedan dio atmosfere animea i doda nešto donekle novo u fighting žanru (ne općenito, već mislim na zadnjih nekoliko godina) ovdje ta prostranost i nije previše iskorištena. Na arenama se ništa od okoliša praktički ne može koristiti, a bježanje po prostoru ne pomaže previše kada svaki lik ima dosta precizne projektile, ili napade sa širokim dosegom koji će vas skoro uvijek uhvatiti. Također, ova ”prostranost” donosi sa sobom velike probleme sa kamerom, pa i kontrolama lika za koje inputi sa kontrolera često odaju dojam blagog kašnjenja, što je već dovoljno da jednu tučnjavu srozate za nekoliko ocjena.

Šarm samih likova i njihova raznolikost donose značajan plus igri. 40 likova koji su nam dostupni su vizualno dosta dojmljivo preneseni iz animea, kao i glasovna gluma i specijalni potezi. Naravno, nije u rangu sa Fighter Z-om, pa ni zadnjom One Piece igrom, no i dalje je melem za oči. Melem koji bi svakako bio bolji da sam sustav borbe nije zasnivan na tri gumba (tri oblika napada) ,gumbima za zvanje vaših assist likova i specijalnim potezima koji se izvode dosta jasno i koji su omogućeni nakon popunjene varijacije power bara karakteristične za žanr. Ovo može biti plus za novake i one željnih neobveznog igranja i uživanja u likovima koje znaju (ili tek upoznavaju) no prečesto se i u multiplayeru i single playeru dosta toga svodi na button mashanje i, u konačnici, nikoga ne zadovoljava na duže staze. Ok, možda je preteški zaključak da nikoga ne zadovoljava, no kad se krene u story mode, dobivamo još neke aspekte igre koje ne donose puno. Naime, iako svaki lik ima svoju osobnost, poteze i traže od nas poseban način igranja, igra je užasno racionalizirala svoje troškove, tako da story mode praktički nema cut scena već se sve odvija u maniri ”stripa”, bolje rečeno panela i popratnog teksta. To je, uvijek, za svaku fighting igru, razočaravajuće, a pogotovo za jednu adaptaciju animea i nešto je što inače zanimljivu priču postavlja u situaciju u kojoj novi potencijalni fanovi i igrači neće obraćati previše pažnje, a oni koji su upoznati s njom će je praktički preskočiti. Opet, fanovima animea to možda i neće previše smetati, a toliki broj likova s kojima mogu upravljati i korisiti sve njihove poteze će biti dovoljan za veselje, no drugi bi ipak mogli izvisiti i tražiti nešto puno više od ovakvog jednog naslova, pogotovo kad se pogleda konkurencija.

Mission mode, s druge strane, pruža puno više strategiziranja, izazova i dodatnih zadataka koje će se svidjeti svima koji ne vide probleme u mehanici borbe i uživaju u njoj. Najkraće opisano kao serija boardova na kojoj mičete svoju ”agenciju junaka” i rješavate razne misije (borbe) bez da dobijete HP natrag. Elementi survival modea su očigledni, a svaka bitka i obranjena/osvojena ploča donosi određeni novac s kojim dobivate još junaka, novu opremu i power-upove koji će vam olakšati daljnje misije.  Kada u to dodamo u mogućnost customizacije likova, njihovih poteza i izgleda, dobivamo jedno zanimljivo iskustvo u žanru koje se tek u nekim naslovima pokušava obrađivati. U svakom slučaju, potencijal ovoga modea je velik, i ne bi se čudio da ga neka fighting igra u budućnosti ”posudi” i sa nekom drugom franšizom i sa više novca napravi još bolje iskustvo.

My Hero One’s Justice 2, u konačnici, doima se kao projekt koji je napravljen ”reda radi”. Nastavak je tu jer je prvi dobro primljen, i ovaj jest nadogradnja na taj prvi i donosi mnogim fanovima dovoljno. No, preporuka je svakako da pričekate neki popust, jer unatoč tome što se na prvu čini da ima puno sadržaja, igra ima dosta jednostavan i simplističan pristup tome da vas zadrži na duže vrijeme. Story mode nije previše pristupačan ni zabavan, Mission mode ima potencijala, ali sve je ukalupljeno u pretpostavku da ste fan animea, a ni tada ne dobivate previše osim impresivnog broja likova i dobre scene borbe. Zbog svega navedenoga, My Hero One’s Justice 2 postaje preporuka prvenstveno za fanove i za sve one kojima treba neobavezna fighting igra tijekom ”krize” u kojoj su ispucali već druge, kvalitetnije igre u žanru.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.