Posljednja edicija u nizu NFS franšize dolazi u ponešto izmijenjenom ruhu od svojih spiritualnih prethodnika. Izbjegavam koristiti riječ „nastavak“ jer se ovdje o nastavku kao takvom već duže vrijeme ne može govoriti. Kao prvo, franšiza je podijeljena između dva razvojna studija koji imaju zacrtani plan svake dvije godine izbacivati kompletno drugačije naslove, a kao drugo, ne nastavlja se ni direktno, ni indirektno na protekli naslov Hot Pursuit koji po načelu samo odgovara ”štimungu” igre. The Run (i Hot Pursuit) je napravljen u Criterion Studios, ogranku EA, kojeg vjerojatno znate po Burnout serijalu, primarno konzolaškoj igri. Criterion Studios su za Hot Pursuit napravili relativno dobar posao, udarivši na nostalgiju generacije od 25+ godina, vraćajući ih u dječje dane vrućih jurilica i policijskih potjera. Da su nastavili takvim tempom, vjerojatno bi The Run mnogo bolje prošao na top listama.

Po prvi puta u N4S igrama, morate dio igre prelaziti pješke

The Run vas stavlja u ulogu glavnog lika u filmskoj priči koji se zbog duga prema kriminalnom miljeu mora baciti u utrku života, suočen protiv sto najboljih vozača. Utrka ide od San Francisca do New Yorka, a stjecajem okolnosti s jurećeg starta krenuli ste zadnji i sad se morati probiti kroz neprijateljske redove, sile prirode i mafijaške ubojice da dobijete 25 milijuna i skinete si metu s potiljka. Igru započinjete u dosad neviđenom okružju, u autu koji je bačen u hidrauličnu prešu i iz kojega se pravovremenim tipkanjem zadanih tipki izvlačite i bježite do prvog vozila kojim se odmah natjeravate s masivnim Porsche Cayennima koji po vama otvaraju paljbu. Dakle, po prvi put se vaš lik kontrolira u akcijskim sekvencama izvan vozila. Doduše, samo u skriptiranim scenama gdje treba pravovremeno stisnuti tipku. Nakon toga kreće uvod u utrku i vaše biranje prvog vozila. Nakon mog testiranja više-manje svih auta u igri, mogu vam reći da je apsolutno svejedno što izaberete. Jedina vozila koja se pokazuju malkice težim za vožnju su američki muscle auti. Njihova masivnost u kombinaciji sa stražnjim pogonom u zavojima vodi prvo do podupravljanja (proklizavanja vozila prema ravno umjesto skretanju u zavoj) i nakon lagane korekcije do predupravljanja (bježanje stražnjeg kraja prema izlazu iz zavoja, rotirajući auto oko svoje osi). Svi drugi auti se voze po sličnom fizikalnom modelu koji se od najslabije prve klase do najsnažnije četvrte klase ne mijenja puno. Auti se općenito čine tromima, sporima i slabo ”responsivnima” na kontrole. Na moju veliku žalost, i ova igra je namijenjena igranju s gamepadom ili tastaturom, kao i Hot Pursuit. U Hot Pursuitu je problem bio kod automatskog kontriranja kotača u zavojima pa je vaše motanje volana u svim smjerovima samo dovodilo do zabijanja u zidove, efektivno uništavajući osjećaj vožnje i mjesto u utrci. Ulazite u desni zavoj, kreće lagani drift i vi bi sad sami trebali procijeniti kako da okrenete kotače da nastavite drift po svojoj želji ili ga prekinete da se s većom brzinom katapultirate van zavoja. Tamo vam je igra to onemogućavala sama ispravljajući kotače, pa kad vi ispravite kotače još jednom, naravno, završite u zidu. Ovdje je, na sreću, maknut taj element samoupravljanja, no igra i dalje baš ne odgovara vožnji s volanom. Ali, da se ne poveselimo prerano, maknut je ručni mjenjač. Dakle, samo možete piknuti gumb za gas i skretati po potrebi. Fuj, fuj, fuj! Ne možete ”šaltati” u nižu da izvučete maksimalni potencijal motora nakon izlaska iz zavoja ili na uzbrdici, na krucijalnom pretjecanju… Mjenjač u svim autima je crapola! Spor je, ne mijenja kad treba, a kad ste pri većim brzinama na granici mijenjanja između pete i šeste brzine, onda pusti da mu okretaji padnu jer auto deset sekundi pljuca vatru iz auspuha i ne ubrzava nikako. Užas!! Kao da sam mu dizel ulio, zaboga.

Fetišizacija automobila, prvi dio

Ljepota igre je neosporna, a krajolici kroz koje vas vodi su šarolike varijante pustinja, planina, ravnica, šuma i urbanih područja. Dizajn staza podsjeća na stare NFS-ove. Tu su stvarno shvatili kog vraga trebaju dati igračima. Kružne utrke su i dalje ostavljene za NFS Shift 1 i 2, ovdje stalno pičite prema naprijed. Ne znam koliko se sjećate NFS 3 i 4, gdje je bilo 8 i 16 staza, ali imale su mogućnosti dnevne i noćne vožnje, unaprijed i unatrag, po suncu, kiši i snijegu, i u ogledalu. Zapravo, te su igre imale više staza od Hot Pursuita i The Runa zajedno, što ne bi bio loš element u singleplay izazovima ove igre. Isto tako, bilo bi lijepo da su omogućili biranje auta koji će se voziti po tim singleplay izazovima, umjesto točno određenih ponuđenim izborima. Jasno mi je da su ovisno o vrsti staze prilagodili vrstu auta, ali zar ne bi bilo zanimljivo superautomobil McLaren MP4-12C kresnuti na maloj stazi punoj zavoja namijenjenoj sporijem autu poput Mazde MX-5 ili Wolkswagen Sciroccu? Očigledno ne. Igru pogoni DICE-ov Frostbite 2 engine, korišten u Battlefieldu 3 no iako je igra stvarno lijepa, po toj logici zapravo nije napravljena najboljom što je mogla biti, poznavajući Battlefieldov renome za grafički najimpresivnijom pucačinom svoje klase dosad. Iako, priznajem, u par akcijskih scena u vožnji mi se smrzlo dupe kad se lavina obrušavala na mene. U takvim scenama možete i zaglaviti, vozeći na krivom dijelu staze može vas crashati kad padaju gromade, ali ovisno o težini igre (easy, normal, hard, impossible) imate „premotaj“ funkciju (neograničeno, pet puta, jednom, nijednom). Isto tako se možete ”zbombati” u nadolazeći promet ili sletjeti van staze na zavojima.

Batman, is that you?

U igri se ponovo natječete sa svojim „NFS Facebook prijateljima“ preko Autologa, kompetitivne socijalne mreže u kojoj možete ostavljati svoja najbolja vremena na stazama, kao i komentirati screenshotove i najbolja vremena svojih prijatelja. Natjecati se može do 16 igrača odjednom u ovim modovima igre: Supercar Challenge, NFS Edition Racing, The Underground, Mixed Competition, Exotic Sprint, i Muscle Car Battles gdje igrači biraju klasu auta u kojoj se žele utrkivati i tijekom ulaska u utrku mogu glasati za stazu po svom izboru. Demokracija prije svega. Ali, isto kao i u singleplay izazovima, ne može svaki auto na svaku stazu. Automobila ima svih i svakakvih: mečke, bembare, porke, japanske kamikaze, Super auti – Veyron, Pagani Huayra, Aston One-77, klasici poput starog Mustang Boss 302, Lamborghini Countach, Toyota Corrolla AE86 ilitiga Hachi Roku :P, i prvi Golf GTI ikad izdan. Što se voznog parka tiče, kapa dolje. Nisu svi auti dostupni nakon prelaska singleplay kampanje, već ih treba otključavati multiplay utrkama i singleplay izazovima. Smiješno mi je kako se mijenjaju auti u singleplay kampanji – pri početku utrke imate mogućnost uletjeti na benzinsku i tamo možete odabrati auto i njegov body kit i boju… ma daaaj!!! Pa čovječe, pičim k’o manijak preko Sjeverne Amerike, a imam dovoljno vremena na benzinskoj u Nevadi naći auto koji želim, u boji koju hoću i specijalno vizualno tuniranom šasijom po mom guštu. Ajde, za boju još mogu i progutati, ali body kit… Iako developeri tvrde da body kit utječe na aerodinamiku i vozne osobine, nisam baš nešto primijetio.

Fetišizacija automobila, drugi dio

Još par riječi o likovima koji se pojavljuju igri . Vašeg protagonista Jacka Rourkea utjelovljuje relativno nepoznati glumac Sean Faris, a njegovoj meceni i prijateljici Sam Harper je glas i stas dala Christina Hendricks koju znate iz Mad Men serijala. Jack Rourke je ovdje portretiran kao prilično živahan mladac, sposoban potući se s policajcima (space tipka), skakati preko zgrada (backspace tipka) i trčati pod paljbom iz helikoptera (enter tipka). Njime upravljate u takozvanim quick time events, vrsti gameplaya s kojim ste se susreli u Telltaleovom Jurassic Park: The game. Te scene bi, kao, trebale pridonijeti dinamici igre, zapletu priče, miru u svijetu, ma ‘ko će ga znati što sve ne. Slažem se s elementom elementarnih nepogoda, ali osim njih, ne bi trebalo izlaziti iz auta osim da ”utankate benzu” ili sjednete u drugi auto.

Dvoje junaka ove junačke ”priče”

I na kraju, šta reći? Kakvu posluku porati? Ne mogu nikako svariti ovu igru, pogotovo kad znam da je prošle godine izbačen Hot Pursuit, koji je pogodio u svemu osim u očajnom upravljačkom modelu:  bezumna jurilica, bez neke priče, Tainted Love na traileru, 30 Seconds To Mars na introu, potjera s pandurijom (koje ovdje uzgred rečeno NEMA, na stranu par dijelova gdje vas hvataju u singleplayu), bolje dizajnirane staze… U svemu tome su ovdje zasrali. A da ne spominjemo da su vozni model prihvatljiv uživanju s volanom ostavili Shiftovima, dok ovdje pretpostavljaju da će ovaj segment franšize igrati mularija. Meni ne paše toliko Shift koliko ovaj NFS segment, potjere, krajolici, prolasci kroz šume sekvoja, pitoreskna mjestašca, astečke ruine.. Ovo „filmiziranje“ serijala nije mi sjelo ni u Undergroundima, ali su bar bili zanimljivi s drag racingom, tuningom, driftom, sandboxom… Ovdje su napravili omlet i samo ga pošećerili i posuli čokoladnim mrvicama, umjesto posolili i malo popaprili. Dakle, krivi sastojci.

Ostaje nam samo nadati se da su shvatili svoju pogrešku i da će sljedeća Need For Speed igra biti upravo to: Need For Speed, a ne Need-To-Jump-And-Run-In-Another-Movie-Ripoff-Piece-Of-Crap.

Mali ispravak. Need for Speed The Run je napravio BlackBox, a ne Criterion Studios kako je navedeno u tekstu recenzije. Ovim putem se ispričavamo na dezinformacijima koje su nastale tim sadržajem. Hvala na razumjevanju. (Uredništvo GoodGame-a)