Kada je Konami na E3 sajmu 2010. godine najavio igru „simpatičnog“ i moćnog naziva Neverdead – third person shooter u kojoj je glavni lik besmrtni lovac na demone, igru specifičnu po tome što možemo upravljati gotovo svakim dijelom njegovog raskomadanog tijela, a čiji gameplay podsjeća na legendarni Devil May Cry, rekoh sebi „ovo je nešto novo, ovo bi moglo biti dobro“.

U međuvremenu, na tržištu se pojavila nekolicina odličnih igara slične tematike, kao što su Bayonetta, Vanquish, Darksiders ili God Of War 3 pa se vrijeme čekanja Neverdeada imalo čime prikratiti. Kada je igra nakon nekoliko kraćih odgoda konačno ugledala svijetlost dana, dobro sam se zamislio da li ju je vrijedilo čekati. Jesu li se na kraju ispunila sva Konamijeva obećanja? Ne bih baš rekao.

Dante, much?

Immortality is a bitch!

Zamislite da vam netko ponudi vječan život. Što biste učinili? Biste li ga možda objeručke prihvatili ne razmišljajući o posljedicama koje taj poklon donosi ili biste ga s podsmijehom odbili, pomirili se sa svojom smrtnošću i mirno čekali svoj neizbježan kraj? Biste li na besmrtnost gledali kao na dar ili kao na prokletstvo koje nam ne donosi ništa drugo nego vječnu bol i patnju? Zamislite, sve oko vas se mijenja, prolazi, nestaje, dok vi i dalje stojite na istom mjestu i prkosite vremenu. To zasigurno nije lijepi osjećaj i, iskreno rečeno, ne bih se volio naći u jednoj takvoj situaciji.

Upravo to se dogodilo i glavnom protagonistu ove igre. Prošlo je 500 godina otkako je Bryce Boltzmann u borbi s demonom Astarothom doživio veliku tragediju u kojoj mu je supruga poginula, a on biva ponižen i proklet na vječni život. Bryce, nekada hrabri borac protiv zla, a sada neambiciozni alkoholičar koji smisao života vidi u piću, u potrazi za iskupljenjem sada zajedno sa svojom partnericom Arcadiom Maximille radi kao freelancer za NADA-u (National Anti – Demon Agency), tj. agenciju koja se bori protiv demona, a čiji je glavni cilj spriječiti uskrsnuće demonskog kralja.

Pa u što to gledaju?

Devil May Cry? Or Maybe Not?

Neverdead je u suštini klasičan third person shooter, a od svih gore navedenih igara, po svojoj bi koncepciji najbliži bio Capcomovom hitu, akcijskom spektaklu Devil May Cry, koji je ujedno i začetnik ovog tipa igara i koji je mnogim igrama slične tematike poslužio kao (i dalje nedostižan) uzor. Pa što reći o ovoj igri, osim da se u mnogo čemu ugleda na legendarni DMC s kojim ćemo ga još mnogo puta usporediti?
Sve na početku igre obećava, od lijepo kreiranih izbornika preko solidno napravljene uvodne animacije. Ali, kada nakon isklišeiziranog uvoda, u kojem smo svjedoci prvog od mnogih trashy dijaloga između Brycea i Arcadie izrežiranih u stilu „B“ filmova, dobijete kontrolu nad Bryceom, shvatit ćete kako nešto ne štima. Kada vidite Brycea kako hoda kao da ima metlu u guz***, dok pijano tetura kroz hodnike, shvatit ćete da su kretnje lika daleko lošije od Danteove ili Bayonettine gracioznosti, što je ujedno i prvi minus ovoj igri. Ipak, jedna od glavnih stvari ovog tipa igara jeste njena atraktivnost i fluidnost, što ova igra svakako nema.

Dante (Devil May Cry) jednostavno ”vrišti” iz nekih scena

Igra je podijeljena na razine ne baš zanimljivog i veoma predvidljivog dizajna. Na svakoj nas razini prvo čeka samotno tumaranje po hodnicima, na čijim se krajevima nalazi arena s protivnicima koje moramo pobiti kako bismo napredovali dalje. Baš kao i u DMC-u, kada dođete do arene, nevidljivi zid vam neće dozvoliti dalji napredak sve dok ima živih protivnika. A njih ima jako puno. Još kada vam kažem da su pojedini od njih u nekim situacijama veoma iritantni (u nastavku teksta saznat ćete i zašto), već nakon prvih pola sata igranja početi ćete osjećati napornost i monotoniju, a početi će vam se po prvi put javljati nagon da ovu igru jednostavno prestanete igrati.
Što se tiče same mehanike borbe, ona ima i svoje dobre i loše strane. Ogromne količine neprijatelja možemo tamaniti vatrenim oružjem i mačem, ali i koristeći uništivi okoliš, kojem je i Bryce podložan, pa uništavanju okoline treba pristupiti s pažnjom kako bi se izbjegli neželjeni efekti nerviranja.

Arsenal se sastoji od dual pištolja, automatskih pušaka i raznog drugog vatrenog oružja, ali kada prvi put počnete pucati po neprijateljima, shvatit ćete da vatreno oružje i nije naročito učinkovito. U više navrata osjećati ćete se kao da pucate vodenim pištoljima, a da su demoni na koje pucate agresivne biljke koje trebate zaliti. Kada to shvatite, sve češće ćete koristiti svoj mač koji je mnogo bolje rješenje od pištolja i ostatka vatrenog oružja. Mač je jedan od najzabavnijih elemenata u ovoj igri. Kombinacijom lijevog triggera i desnog sticka moguće je vitlati mačem horizontalno, vertikalno i dijagonalo, čineći lijepu štetu svim protivnicima koji se nađu u dohvatu vašeg mača. Mač također možemo koristiti i za rješavanje jednostavnih enviromental zadataka, poput otvaranja vrata i slično. Baš kao i u DMC-u, kroz igru skupljate collectiblese i orbove, koje možete koristiti za nadogradnju oružja ili fizičkih sposobnosti. Upgrade sistem je zgodno osmišljen, ali ima nekoliko mana, a jedna od najvećih je mali broj ability slotova (ukupno 10 mjesta), tako da nećete moći koristiti sva poboljšanja u onoj mjeri u kojoj biste možda to željeli. S druge strane, uspio sam primijetiti da poboljšanje vatrenog oružja uopće nije efikasno, jer će pištolji i ostatak arsenala i dalje izgledati poput plastičnih igračaka, pogotovo kad se nađete okruženi s više neprijatelja odjednom. Ipak, kupovina nekih dodatnih sposobnosti poput usporavanja vremena zna biti i prilično zanimljiva i korisna jer će vas mnogo puta izvući iz neugodnih situacija i spasiti vas dodatnih frustracija.

Mali predah od klaustofobičnih dijelova igre

Where’s your head at??

Pa, po čemu se ova igra razlikuje od navedenih uzora? Po čemu je ova igra originalna? Odgovor je jednostavan – po Bryceu, nemrtvom glavnom akteru i njegovim otkačenim sposobnostima. Kao što sam već naveo, Bryce je proklet na vječni život, izgubio je sve do čega mu je stalo i već je polako počeo zaboravljati sve ono što mu je bilo drago. Ne boji se smrti, ne boji se ranjavanja čak i kad ostane bez nekog od ekstremiteta ili čak bez svih ekstremiteta, pa čak i bez glave..

„O čemu ovaj priča?“, pomislit ćete. Za one koji nisu upoznati s igrom, da objasnimo pojedine stvari. Kako je Bryce besmrtan, mehanika igre u velikom je dijelu bazirana upravo na ozljede koje naš lik zadobiva te mogućnosti igranja s pojedinim dijelovima njegovog tijela, dok su odvojeni od istog. A kako će Bryce često ostajati bez njih, tako ćemo biti prinuđeni da upravljamo s onim što je od njega ostalo, te pokušavamo prikupiti otkinute dijelove tijela i pripojiti ih ponovo. Kako je svaki od demona u stanju da vas jednim udarcem „rastavi“, tako ćemo se npr. često nalaziti u situacijama da skačući na jednoj nozi pucamo na protivnike usput tražeći svoju nogu, pa čak i u bizarnijim situacijama, bilo da su one vezane za akcijske sekvence ili za momente predaha (smatrajte normalnim sve što ste vidjeli, dok ne dođete u Arcadijin stan). Što se tiče akcijskih elemenata kada je u pitanju „dismembering“ glavnog lika, kao što rekoh, ima  cool fora, poput onog kad Bryce baci svoju otkinutu ruku s oružjem u usta demona, uništavajući ga iznutra ili kada svoju ruku iskoristite kao eksplozivni mamac za paklene pse. Ili možda kada Bryce svoju glavu baci u ventilacijski otvor, a mi dobijemo mogućnost kontrole njegove kotrljajuće glave. Ipak, češći su oni frustrirajući momenti. Možda ne smeta kada dva ili tri puta promašite svoje dijelove tijela dok ih skupljate rasute po prostoriji, ali kada shvatite da jedan od razloga vaših promašaja nije vaša nespretnost već loša mehanika pripajanja dijelova tijela, frustracija je zagarantirana. Još kad vam kažem da vam konstantna navala demonskih bića uvelike otežava taj posao, ne dajući vam dovoljno vremena da dođete do tih dijelova tijela, bit će vam sve jasno. Tad će vam se opet javiti ona želja da isključite igru.
Postoji i mogućnost automatskog regeneriranja, ali je za njega potrebno određeno vrijeme, kojeg u većini slučajeva baš i nema mnogo.

Daš im prst, a uzmu ti cijelu ruku.

Loše kontrole i mehanika pripajanja ekstremiteta mnogo puta će vas koštati živaca i u borbama s bossovima, i to ne zbog njihove težine već zbog konstantnog osjećaja „Sizifovog posla“, jer iako je Bryce besmrtan, češće ćemo igrati osakaćeni nego čitavi, a zbog neukrotive kamere ponekad nam neće biti jasno što trebamo učiniti te ćemo se konstantno bespomoćno vrtjeti u krug. Uzmimo za primjer borbu protiv jednog od prvih bossova, s kojim sam se borio dobrih petnaestak minuta, jer me svako malo „rastavljao“, dok se za vrijeme mog „sastavljanja“ njemu health konstantno punio do kraja. Ili, možda da spomenem borbu u urušenom muzeju s jednim od bossova, gdje nam krhotine stupova, kipova i knjiga u kombinaciji sa spomenutom kamerom stvaraju problem, jer je potrebno proći trnovit put do bossa koji vas kad mu napokon priđete zapuhne nekakvom zelenom izmaglicom koja vam u potpunosti izvrne kontrole. Zamislite samo tu frustraciju.
Još nešto. Iako ste kao Bryce besmrtni, itekako možete dobiti Game Over poruku na ekranu.. Postoje dva načina za to. Prvi način je da ne stignete na vrijeme spasiti svoju palu partnericu koja je itekako smrtna, što zna jako iznervirati (taman kad se kroz redove nevalentnih demona uspijete dovući do nje, neki od demona vas udari i onda opet u potragu za svojim dijelovima tijela, koje često ne stignete sakupiti prije nego što Arcadia umre, što nikako nije preporučljivo za one sa slabim živcima). Drugi način da se vratite do zadnjeg checkpointa jeste kada upravljate samo sa svojom glavom. Dok je zabavno kotrljati se u potrazi za raznim collectiblesima, nikako nije lijepo kada vas okruže čudovišta i smažu vam glavu. Ukoliko je neko od čudovišta pojede, aktivirat će se mini igra u vidu QTE (quick time eventa) pomoću kojeg se možete spasiti. U suprotnom, povratak na prethodni checkpoint je zagarantiran.

Grandbabies, WTF?

Pa, da kažemo poneku riječ i o protivnicima u igri. Oni su jedna od najsvjetlijih strana Neverdeada. Većina njih lijepo je dizajnirana, mada i među njima ima „crnih ovaca“. Kada vidite neka dog like stvorenja sa štitovima u obliku zadnjice preko glave ili zvjezdolike demone naziva Grandbabies koji liče na pissed off Kirbyja, morat ćete se slatko nasmijati.
Svi protivnici napadaju u grupama, a često ćete se morati riješiti i dosadnih Wombova – nekih biljkolikih spawn čudovišta, koja iz sebe konstantno izbacuju manja čudovišta, sve dok ih ne uništite, što nakon kraćeg vremena postaje jako naporno, a i dosadno.

Opet ista živina, malo veća, pa je potrebna i pomoć..naravno

Posebnu pohvalu zaslužuju veliki bossovi, koji su odlično dizajnirani i koji definitivno zaslužuju neko priznanje za originalnost, iako će vam više ostati u sjećanju zbog iritantnih borbi protiv njih, nego zbog svog sjajnog izgleda.

Još par riječi o igri

Hm, što doista reći o prezentaciji Neverdeada?
Počet ćemo od izgleda igre. Prvo, moram pohvaliti cut scene koje su lijepo odrađene, a ni sama igra ne izgleda loše, iako je primjetan problem u animaciji pojedinih likova i njihovih kretnji, jer kao što rekoh u uvodu, ipak ovo nije jedna Bayonetta ili DMC, koji su vrhunac trenutne ponude ovakvih igara. Likovi u igri su prilično detaljni, mada ne i simpatični, jer iako su dizajneri planirali od Brycea napraviti cool facu, napravili su jednog ružnog tipa koji se svako malo razbacuje cheesy forama, koje ne samo da nisu smiješne, nego su i jako dosadne i bezvezne, te ćete mnogo puta poželjeti da umukne. Tu mogu dodati i jednu dozu netrpeljivosti između Brycea i Arcadie. Svako malo oni se svađaju, a kadrovi kamere postavljaju se neukusno – čas na njen dekolte, čas na pozadinu, što bi možda na tren i bilo ok, da sve to ne izgleda kao da kamerom upravlja amater, i da je voice acting pošteno odrađen. Čitava prezentacija igre nekako podsjeća na loše akcijske filmove, jer dok igrate igru sve vrijeme imat ćete osjećaj kako gledate film „B“ produkcije iznajmljen u videoteci tamo negdje sredinom osamdesetih.
Što se tiče zvučne podloge, tu nemam nekih posebnih zamjerki – zvukovi u igri su jako dobri, akcijske sekvence ispunjene su metal glazbom na kojoj su radili i poznati metal veterani, legendarni Megadeth. Ali, kao i ostatak igre, i taj segment igre nije mogao proći, a da ga se nije bar malo upropastilo jer kada prođete kroz fajt uz žestoke metal zvukove i dođete do Nikki Summerfield, razmažene pop zvijezde i čujete kako jauče uz lošu pop muziku u stilu Britney Spears, sami sebi ćete reći „WTF?“

Neki kažu ”slatki predah”

Iako je Nikki usko vezana za glavnu priču, ovaj dio igre stvarno je uništio sve pozitivne strane glazbene podloge ove igre. Ako još k tome dodamo i gore spomenuti loš voice acting, stvarno možemo reći kako ništa u ovoj igri nije u potpunosti dobro. Zaista šteta.

Good vs Bad

Neverdead je prvo veliko razočarenje u 2012. godini. Da se razumijemo, od ove igre se ni u jednom trenutku nije očekivalo da nadmaši DMC, Bayonettu ili neku drugu igru iz vrha ponude, ali igra je ipak ispala mnogo lošija nego što se očekivalo. Od prvog do posljednjeg trenutka u igri jasno je da je Rebellion imao odlične ideje koje je na kraju upropastio loš dizajn i loš balans igre. Gameplay mehanika ima dosta propusta na kojim bi Rebellion trebao raditi ukoliko se odluči za izradu nastavka igre. Vjerojatno ste već pogledali ocjenu koju je igra dobila i možda donijeli svoju odluku o nabavci ili igranju ove igre, ali reći ću vam iskreno – ukoliko niste odigrali igre spomenute u uvodu, radije se odlučite za njih, izbjeći ćete nepotrebno nerviranje. Ukoliko ste zagriženi fanatik ovog žanra igara i odigrali ste sve što se odigrati moglo, radije se malo strpite, jer uskoro stižu Ninja Gaiden 3 i Asura’s Wrath, igre koje bi svakako trebale biti bolje od Neverdeada. A ukoliko ste se baš namjerili da odigrate Neverdead, naoružajte se čvrstim živcima i krenite u avanturu oslobađanja zemlje od demona. Sretno!