Prije otprilike pet godina, sjećam se prvih razgovora sa prijateljima i poznanicima o problemima remakeova, prequela, adaptacija i nastavaka koje su zaposjednule zabavnu industriju. Razlog za iste je bio poprilično jasan –  novac. Točnije, nedostatak istog. Svjetska ekonomska kriza pokazala je svoje zube i po pitanju filmova i video igara. Zlatno razdoblje velikog broja IP naslova, PlayStation 2 ere i početaka ”sedme generacije konzola” nestalo je preko noći. Više se nije imalo novaca za ulaganje u potpuno nove likove, priče i ideje, sve je postalo rizik pa se zbog tog rizika često igralo na ”sigurnije” opcije.  Igre i filmovi o superjunacima i fantasy knjigama, reboot izdanja Devil May Cry, Tomb Raider i Prince of Persia igara, HD remakeovi, prequeli novih ustaljenih i uspješnih franšiza kao što je Batman Arkham serijal, pa onda i starijih kao što su God of War i Castlevania bili su više simptomi jednog ekonomski rizičnog vremena nego ingenioznih umova.

No, danas, slična situacija koja je dosta osvježena indie scenom i hrabrijim velikim izdavačima donosi malene promjene. No, one se ne tiču samo novih likova i igara, kojih je i dalje manje nego prije, ali tiče se novih načina zarade. Svi smo svjedoci već dugogodišnjeg DLC fenomena, kupovanja nedovršenih igara koje se kompletiraju ili osvježavaju dodatnim sadržajem kojeg morate kupiti. Takav način izdavanja igara svakako ima loše, ali i dobre strane, koje pak nisu tema ovoga teksta. No, izuzev kupovanja DLC paketa za igru koja vam se sviđa, preorderanja igara za koje ne znate uopće jesu li isplative ili plaćanja na popustu kompletnog godišnjeg kompleta DLC paketa čiji sadržaj još nije ni objavljen, pojavilo se nedavno nešto što je zbilja naljutilo gaming naciju. Barem u samom početku, kada je šok činjenice da igra koju možete preći za dva sata vrijedna skoro pune cijene svih drugih hit igara. Naravno, radi se o Konamiju i novom Metal Gear Solid naslovu. Kao bomba je odjeknula mogućnost prijelaza cijele igre u 10tak minuta koju je prezentirao Eurogamer, a i recenzije su dosta kritizirale igru zbog svoje cijene u odnosu na duljinu igranja već u prvim danima.

Hideo i njegove fore

Uz, mnogi bi rekli, bezobrazno traženje velike svote novaca za kratku igru, dogodilo se još nešto zanimljivije za razmišljanje. Naime, Ground Zeroes je fantasična igra. Kao što je Gregor napisao u svojoj recenziji,  ”Ako ćemo ocijeniti ovaj uradak kao intro u nešto veće (MGS V) onda je dojam sjajan i očekivanja za Phantom Pain su ogromna. Inicijalna previsoka cijena je spuštena no i dalje ne opravdava kratkotrajnost ovog naslova (osim ako niste MGS fan).” Kako reagirati u ovakvoj situaciji? Fan ste serijala, čiju iduću igru će vjerojatno ionako uzimati samo i prvenstveno ljudi koji su igrali taj serijal prije. No, ako ste toliko nabrijani fan, ovu ćete igru željeti imati što prije. No, igra je kratka, a košta kao i puno duže igre..Svakako, Ground Zeroes ima dodatne podmisije, tajne i sitnice koje mogu produljiti iskustvo igre i na puno više sati. No, i dalje se radi o jednom zabijenom open-world prostoru, malom broju akcije koja prati priču čije pomno gledanje oduzima većinu game timea. Igru nikako ne možemo zvati demom, niti je možemo logički povezati s onim što nam je MGS 2 napravio sa svojim početnim dijelom igre kad igramo sa Snakeom i zbog toga kupujemo Zone of the Enders u punoj cijeni. Jer, pak kad smo dali punu cijenu za Z.O.E. dobili smo jednu igru i obećani MGS 2 demo. Nije bilo nikakvih podmuklih prezentacija, najava niti previsoke cijene za mali dijelić budućeg naslova koji počiva na hypeu i fanovima diljem svijeta.

Najmanji problem oko ovoga slučaja bi trebala biti kratkoća. Kao što znamo, neke od najboljih stvari u životu su kratke, a kvantiteta ne čini nužno i kvalitetu. Cijena ovdje čini glavni problem kod mnogih (s obzirom na ponuđeno) ali i tu rasprava može biti jako brzo gotova – ako želiš i voliš i kupiš super za tebe, ako si uvrijeđen i ne želiš dati novce ne kupuješ. Mnogi nemaju novca za igru niti da je puno duža, tako da rasprava oko toga može u konačnici biti sasvim nepotrebna. Ono što jest važno, iz moje skromne perspektive, jest ono što se možda i najmanje spominje a to je testiranje igrača (kupaca) oko toga što su sve spremni ”progutati” i na što su spremni potoršiti svoj dragocjeni novac. Pojednostavljeno, radi se o staromodnom i klasičnom ”ispitivanju tržišta”.

Postavimo stvari malo jednostavnije i jasnije. Imamo X serijal koji uživa kultni status, veliki broj igrača i igračica, jednako veliki broj fanova (koji zajedno čine skup Y) i čiji novi nastavci ne izlaze toliko često zbog čega ih Y još više želi. Iz tog Y skupa, određeni broj ljudi bi učinili skoro sve kako bi se domogli Z nastavka iz X serijala. Taj određeni broj ljudi možemo označiti kao skup N. Z se postavi u jako zanimljivu premisu: kvalitetan kao svaki dio X serijala, no dosta kraći, a skup skoro kao svaki dosadašnji dio X serijala u trenucima izlaska. Ukoliko skup N bude dovoljno velik da opravda troškove ranijeg izlaska jednog jako malog dijela X skupa i donese zaradu, biti će to jedan novi uspješan model kako bi igre mogle izlaziti.

Mislite da su takve stvari nemoguće? Ha, ne znam, imamo Street Fighter IV kostime za likove koji koštaju u rasponu od 10 do 20 američkih dolara čija ponuda uvijek raste i množi se – a ista sigurno ne bi postojala da se ne radi o velikoj potražnji. Vama je možda glupo kupovati, no netko kupuje. Ista stvar je sa N skupom. Zvali ih vi Naivčine ili Novi potrošači, ako je njihov broj dovoljno velik, Z nastavaka će biti sve više i više.  I, upravo 8.svibnja je i osvanuo kratak Konamijev financijski izvještaj koji nije baš bajan. Zapravo, jedno što je bilo bajno, točnije, ”solidno”, je prodaja Ground Zeroesa koja iznosi najmanje milijun prodanih primjeraka. Budući da Konami ne posluje samo s igrama, nego i opremom za fitness kao i kladioničarskim slot aparatima, a i izdali su Castlevaniju 2, ukupna zarada je pala za 50% u odnosu na prošlu godinu. najavili su i intenzivnu marketinšu promociju MGS serijala u idućih godinu dana, a nešto od toga ćemo vidjeti vjerojatno i na E3 sajmu ove godine. Ako im je najkontroverzniji poslovni plan bio najuspješniji, ne treba biti preveliki mudrac kako bi se zaključilo (a i bojalo) da će trend kratkih skupih igara nastaviti. A ako postoji dovoljno kupaca kojima to ne smeta (ili im smeta, a svejedno kupuju) ne vidi se ni razlog zašto bi se stalo s time. Moralni razlozi? Moral, nadam se da smo svi svjesni, nikad nije imao previše veze s ovim pričama.

Nintendovi čudni pokušaji

Nintendo se za to vrijeme bori sa svojim ekonomskim demonima i pokušava ”ispipati” i svoje mušterije. Mario Golf: World Tour, koji je izašao prošloga tjedna, simbolizira Nintendovu predaju što se tiče poricanja kopiranja trendova koji im se nameću od strane drugih igara i platformi, budući da su dodali season pass opciju za sve igrače koji žele DLC sadržaj. Naime, navedena igra će imati DLC pakete, i k tome ih je najavljeno troje, a ukoliko se kupi Season Pass, omogućena je ušteda od 5 dolara i direktno dobivanje sva tri obećana DLC sadržaja u trenutku izlaska. No, ono što je stvarno posebno i što je vrijedno dodatne pažnje jest eksperiment koji je mnogima proša ”ispod radara”, a zove se Rusty’s Real Deal Baseball.

Rusty’s Real Deal Baseball je još jedna u popisu čudnih Nintendovih igara, no ova je svakako najzanimljvija, budući da se radi isključivo i samo o-ispitivanju tržišta. Igra je zapravo platforma za kupovanje mini igara stvarnim novcem popraćena dijalozima i određenom premisom što se tiče priče i settinga. Igra je napravljena za Nintendo 3DS i sastoji se od 10 igara koje su više ili manje bazirane na golfu. Premisa igre je poprilično jednostavna. Rusty je ostarjeli pas koji radi u vlastitom dućanu koji prodaje baseball opremu no u zadnje vrijeme je ponuda u dućanu upotpunjena igrama koje su vezane za baseball. Izuzev nekoliko demoa koje vam Real Deal Baseball omogućava da odigrate. sve drugo što se radi u igri jest cjenkanje za jednu od deset mini-igara i konačnu kupnju preko svog eShop accounta. Igra je hvaljena zbog duhovitog dijaloga, zaraznih igara i mračnih tonova (budući da je Rusty razvedeni ostarjeo pas koji nema para a mora se brinuti o svoje desetoro gladne djece) no sustav cjenkanja je manje-više namješten i predvidljiv pa iako možete uštedjeti pokoji dolar pri kupnji određene igre postoji najniža moguća cijena i jednostavan način kako do nje doći. U konačnici, sve se svodi na plaćanje mini igara pojedinačnim putem uz iluziju cjenkanja za koje sama igra očekuje da ćete napraviti. Zabrinjavajući element je svakako stvaranje osjećaja da tokom cjenkanja profitiraš i oštećuješ obitelj s novčanim problemima koju je pregazio neoliberalni kapitalizam i to gađanjem vlasnika dućana krafnama – no ta priča očito nije bitna ni Nintendu niti igračima. Ono što je bitno jest u konačnici kako igrači reagiraju na ovakav način ponude zabavnih proizvoda od strane Nintenda. Budući da igra nije izašla na europskom tržištu, a s američkog još nema točnih podataka o uspješnosti ovog modela, neki konkretniji zaključci se ne mogu izvući. Izuzev onoga da je i ovaj slučaj jedan pokus, ispitivanje tržišta (koliko god to tržište bilo siromašno, bogato, ogorčeno ili naivno) koje, ako krene jednim čudnim putem može ostaviti katastrofalne posljedice na budućnost gaminga i načina kupovanja igara koje toliko strastveno želimo.