Prolaznost prati sav čovjekov rad. Ona je od pamtivijeka jedan od glavnih motiva remek-djela svjetske umjetnosti. Česta su pitanja: „Što ostaje iza mene? Čemu ovo sve? Je li to kraj?“. No, nije samo čovjek prolazan. Sve je zapravo prolazno, staro ide, a novo dolazi. Taj neki prirodni krug ne zaobilazi ni naše drage konzole pa se i svaka od njih nakon nekog vremena nalazi samo još u podrumima i ostavama, prepuštajući staro mjesto pod televizorom svojem nasljedniku. Koliko ste puta u životu tako slučajno naišli na dio vašeg djetinjstva? Čisteći kuću ili tražeći nešto drugo, naišli na vaš stari Super Nintendo, Game Boy ili PlayStation? To su sigurno bili prelijepi i emotivni trenutci. Prisjetiti se provedenog vremena, dobrih starih i bezbrižnih dana te najčešće samog najranijeg djetinjstva.

Polako dolazi vrijeme kad će se još jedna konzola pridružiti tom starom društvu. Riječ je o velikoj Nintendovoj konzoli, slavljenoj kao revolucija ili deklasiranoj kao casual konzola. Već 30. studenoga ove godine izlazi njen dugo očekivani nasljednik, Wii U, koji pokazuje veliku kompatibilnost s prethodnikom. Kakve ćemo slike imati u glavi kada za par godina budemo „iskopali“ naš Wii i budemo držali neku igru u ruci?

Ab ovo

Nintendo Wii je izašao je davnog 8. prosinca 2006. Nakon skoro šest godina mahanja, mnogo diskusije i, prije svega, zabave, vrijeme je za kratki osvrt na eru koju je obilježila ova konzola.

U startu je konzola imala sve osim finog početka. Otkako je najavljena na E3 sajmu 2005. godine, pričalo se kako će biti čisti promašaj, bezvrijedni komad plastike, propast Nintenda i slično.

„Kakav bežični kontroler u obliku daljinskog upravljača? Kakva revolucija? Dajte nam ono na što smo navikli, a ne promjene.“ Takav je čovjek po svojoj prirodi. Voli i traži sigurnost, konstantnost, predvidljivost. Promjene uvijek nose rizik, a on nije poželjan. Tako se na sve novosti koje je nova konzola donijela gledalo skeptično, čak ju se i ismijavalo. Zezancije na račun nove konzole su išle do te mjere da je jedan, inače povjerljiv gejmerski portal objavio intervju s poznatim analitičarom, koji je govorio kako će Wii biti uspjeh i da bi se na kraju ispostavilo kako je to bila prvotravanjska šala. Pravi uspjeh konzole u to vrijeme nitko nije mogao predvidjeti, štoviše – ovakav se uspjeh ni u snu nije mogao zamisliti.

IZVOR GRAFA

Tek nakon prvih par dana prodaje znalo se da će se Wii pamtiti do sudnjeg dana. Kako ni Nintendo sam nije računao na tako veliki uspjeh, došlo je do velikih problema diljem svijeta s narudžbama. Posebice u SAD-u, Nintendo dugo nije mogao zadovoljiti potražnju. Ubrzo nakon izlaska, konzola je po broju prodanih primjeraka prestigla Xbox 360, koji je izašao gotovo godinu dana prije. Bilo je čak i vremena u kojima se Wii prodavao duplo više nego PlayStation 3 i Xbox 360 zajedno i imao skoro 50% udjela na tržištu. Taj se udio do danas smanjio tek na 42% pa danas, s više od 97 milijuna prodanih primjeraka, Wii zauzima treće mjesto najprodavanijih konzola svih vremena, ne računajući handheld konzole. Na prvom je mjestu PlayStation 2 sa 153 milijuna prodanih primjeraka, na drugom je mjestu prvi PlayStation sa 104 milijuna.

Nintendo Wii, dakle, bio je velik komercijalni uspjeh i imao je velik utjecaj na čitav gejmerski svijet. No, kakav to utjecaj? Mnogi kažu da je Nintendo Wii promijenio taj svijet. Neki kažu na dobro, drugi pak na loše. Što je u konačnici istinito, vidjet ćemo malo kasnije.

Duboke su vode kauzaliteta…

Uspjeh i probleme Wii konzole ne možemo razumjeti bez dvaju pojmova koja su obilježila ovu generaciju konzola: pojam casual te pojam (hard)core gejmera.

Iako su se ti pojmovi u početku koristili u druge svrhe, u ovoj su generaciji konzola ti nazivi iskrivljeni. Casual gejmeri bili su oni koji samo ponekad igraju manje igre, primjerice kao današnji FarmVille ili slično. Pored toga, hardcore gejmeri su oni koji gotovo svakog dana igraju mnogo veći broj igara i utroše mnogo više vremena. Razlika se pravila, zapravo, s obzirom na količinu vremena kojeg gejmer provede igrajući. No, dolaskom Wii konzole ti su se pojmovi do te mjere iskrivili da su svi igrači PlayStationa ili Xboxa postali hardcore, dok su ostatak Nintendovih igrača gurnuli u duboke vode kauzaliteta. Pitanje je na mjestu: Što!?
Nintendo Wii, koji se slavio kao revolucija, uvelike se razlikovao od dotadašnjeg načina igranja. Igranje je bilo strogo vezano za udobnu stolicu i kontroler koji fino leži u ruci. Kad je na takvu sliku gejminga došao kontroler u obliku kvadra, slabije tehničke specifikacije konzole i uz par naslova kao Cooking Mama, My Baby, Wii Sport ili Wii Fit, bila je stvorena slika Wii konzole kao savršene casual konzole. Ta je iluzija nastala uz potpuno ignoriranje činjenice da su za Wii izašle one igre koje su se na drugim konzolama slavile kao hardcore, kao, primjerice, Call of Duty, Resident Evil ili FIFA.

Odjednom su veliki serijali poput The Legend of Zelda, ili Super Mario, postali bezvrijedne casual igre, po vrijednosti negdje na razini današnjih fejsbukovskih igara. Izgleda da su ljudi zaboravili da je „casual“ igara poput Wii Fita bilo i prije. Sjećate li se još koliko ste dugo gonjali kokoši u, tada jako popularnoj, Crazy Chicken igri ili plesali uz Eye Toy na prošlim PlayStationima?

Slika Wii konzole kao casual konzole je dalje produbljena zahvaljujući novoj vrsti igrača – starijim osobama, odnosno roditeljima koji su se odjednom zainteresirali za hobi svoje djece pa su se tako mogli vidjeti ljudi svih uzrasta kako igraju Wii. No, ako se malo prisjetimo, takav obiteljski način igre nije ništa novo. Za okupljanje većeg dijela obitelji, Nintendo je već od prve konzole poznat.

Zadržite u glavi još malo sliku cijele obitelji ispred televizora, idealna je da se na nju sada dovežemo. Par godina nakon izlaska, pojam casual polako se gubi, no javlja se novi pojam koji je još glupaviji nego prošli, Party Console. Wii je jako često bio deklasiran kao party konzola, odnosno kao konzola napravljena za igranje u društvu. Ne hvaljena, nego zaista deklasirana. No, kako to može biti? Zar nije normalno, pa čak i preporučljivo iskustvo gejminga dijeliti s najbližima?

Očito je prvobitni oblik multiplayera, odnosno lokalni multiplayer s prijateljem koji sjedi do vas, postao nešto nepoželjno, pa čak i primitivno. S druge strane, igranje preko interneta s nepoznatim ljudima, preko headseta, s čovjekom usamljenim u sobi, postalo je normalno i moderno. Kad čuju riječ multiplayer, mnogi danas pomisle na online modus, no tek rijetko tko na činjenicu da se konzole mogu igrati s više od jednog kontrolera. Zar nije ljepše s dobrim prijateljem odigrati jednu utrku Mario Karta, nego od nekih nepoznatih slušati o situacijama vezanim za njihove majke? Zar se mora igrati u klanovima na profesionalnom nivou? Zašto multiplayer (pa i sam singleplayer) ne može jednostavno biti zabavan?

Wii je s naslovima kao Wii Party, Wii Sports, Wii Play , Mario Party ili Mario Kart bio zaista prikladan za zabavne večeri s društvom u kojima nitko ne bi ostao ravnodušan prema igri. Igrao sam na bezbroj takvih večeri i nijedan im online FPS glede zabave i smijeha nije ni do koljena. Baš zbog takvih zabavnih trenutaka, ljudi cijene Wii i to mu je jedan od ključeva uspjeha.

Ipak „samo“ konzola

Zabave sigurno ima, no kakva je situacija s ostalim mogućnostima? Hardverski gledano, Wii je čak i za vrijeme izlaska bio „slaba“ konzola u usporedbi s PlayStationom 3 ili X-Boxom 360.  Pored slabog hardvera, ne podržava nikakve multimedijske niti HD sadržaje. Čak i ako može čitati igre s DVD-a, ne mogu se gledati filmovi s istih. No, to se sve može lako objasniti. Nintendo u svoje konzole nikad nije ugrađivao više nego što je potrebno. Prvenstveno zbog financijskih razloga, izostavljena je DVD podrška jer su smatrali da većina igrača kod kuće ima računalo ili DVD čitač. Kako je za vrijeme izlaska konzole rijetko koji stan imao HD TV, podrška za HD-igre također je izostavljena.

Takve su bile i sve bivše Nintendove konzole, naprosto zabavni strojevi. Vezanost za multimedijski sadržaj je došla tek nakon što je Sony ušao u to tržište, a pravi online modus tek kad se i Microsoft pridružio svojom prvom konzolom.
Možda je upravo ta „zaostalost“ Nintendovih konzola razlog zbog kojeg se smatra da je Nintendo promijenio gejming i cijeli gejmerski svijet? No, kako konzola koja zapravo reprezentira sve iza čega Nintendo od davnina stoji i koja je, zapravo, „old school“, može „promijeniti gejming“ i to, prije svega, u negativnom smislu?

Izgleda da su se više promijenili sami gejmeri i shvaćanje gejminga. Gejming se očito potajno i polagano promijenio iz čisto zabavne u vrlo ozbiljnu aktivnost; u aktivnost u kojoj je važnije koliko plaćate za vaš online profil i koliko ste sati proveli igrajući s nepoznatim osobama, nego koliko je to zapravo bilo zanimljivo i zabavno? Većina aktivnih gejmera počela je igrati s početkom trenutne generacije konzola pa nažalost vide i samo toliko daleko. Samim time su X-Box i PlayStation mjerna skala, a Nintendo onaj koji odstupa.
Nakon svega se postavlja pitanje: je li Nintendo možda pogrešno protumačio znakove vremena? Je li moguće da nisu shvatili što „današnji“ gejmeri traže i naprosto zakasnili sa svojom revolucijom?

Broj prodanih primjeraka u svakom je slučaju na strani Nintenda pa izgleda da većina gejmera i dalje cijeni one ideale koji su vrijedili i prije dvadeset godina i izgleda da još ima ljudi koji jednostavno uživaju u šarenim i veselim igrama.

Što je s igrama?

Baš kad čovjek pomisli kako smo riješili sve kontroverze i kako možemo konačno mirno nastaviti, pojavi se još poneki „problem“. Dobrom je dijelu igrača bila i jest premala ponuda igara za Wii. Je li to opet neki prazan argument ili ima u tome i istine? Wii je u ponudi imao čak dva 3D i jedan 2D Super Mario naslov i svi su bili izuzetno uspješni. Link i Zelda su s igrama Twillight Princess i Skyward Sword imali dva velika naslova (ako se TP računa kao Wii, a ne GC igra) koja se ponovno bore za naslov „najbolje Zelde“. Metroid serijal s naslovima Metroid Prime 3: Corruption, Metroid: Other M te Metroid Prime Trilogy također je bio dostupan u dovoljnoj količini. Pored toga, imamo dva Mario Party te jedan Wii Party naslov, popularni Mario Kart i naslove poput Super Smash Bros. Brawl, Mario Strikers Charged te Wario Ware: Smooth Moves. Dobili smo nastavke poznatih Kirby, Fire Emblem i Paper Mario serijala. Jedini naslovi koji zapravo nedostaju su F-Zero, Pikmin te Starfox. No, to nije razlog za tugu. Na njihovo mjesto su stupile mnoge nove igre. Za razliku od GameCubea, Wii je imao solidnu podršku 3rd-Party izdavača. Pred kraj ere posebice su bila uspješna tri velika japanska RPG-a, Pandora’s Tower, Last Stroy te Xenoblade Chronicles. Što se tiče shootera, također je bilo više zanimljivih naslova, kao Red Steel 2, Goldeneye remake te rail-shooteri Resident Evil: Umbrella Chronicles i Darkside Chronicles i tako dalje. Iako ima još mnogo igara koje valja spomenuti, ostat ćemo zasad na gore nabrojanim naslovima. Ako nekome svi ti naslovi ipak nisu dosta, taj se može pozabaviti s velikim brojem starih naslova na Virtual Consoleu.

U svojoj kolekciji imam više od trideset vrhunskih igara svih žanrova i još ih nisam stigao sve prijeći. Problem leži, prije svega, u manjku vremena, a ne u ponudi igara. Igara, pa i dobrih igara, sigurno nije manjak. Ima gotovo svih žanrova, Wii jedino nije prikladan za gejmere koji traže online-shootere.

Revolucija – Novi način igre

Nije se Wii za ništa vodio i proizvodio pod kodnim imenom revolucija. Trebao je to biti revolucionarni način igranja, stojeći i gibajući se. U tome je Nintendo i uspio. Stvorili su nov način igre koji se većini igrača i više nego svidio. Najveća čast za Nintendo jest zasigurno Sonyjev Move kontroler, odnosno dokaz da im je ideja bila dobra i plodna. Pa kao da to nije dosta, ideju igranja gibanjem pokupio je i Microsoft, obradivši je kao Kinect. No, unatoč jakoj i sličnoj konkurenciji, Nintendo je ostao gotovo netaknut na tronu.

Kad se spomene Wii, većina ljudi pomisli na besmisleno mahanje po zraku. Ovdje se mora priznati da je to najčešće i bilo tako, pogotovo zahvaljujući Wii Sportu ili Playu. No, negdje na pola svoga vijeka, Wii dobiva nadogradnju Motion Plus, koja besmislenom mahanju predstavlja kraj. Šteta je što je zapravo najbolja igra s Motion Plus podrškom, LoZ: Skyward Sword, izašla relativno kasno u eri ove konzole, onda kad je većini igrača već bilo dosadilo mahanje i kada su se premjestili na kauč uzevši classic kontroler u ruke. Skyward Sword zapravo je ono što su svi čekali od trenutka kad su prvi put ugledali način igre na revoluciji.

Kako bi se igranje učinilo što raznovrsnijim, individualnijim za svaku igru te, naravno, kako bi se blagajne još više napunile, Wii i njegov glavni kontroler dobili su mnogo plastičnih i elektroničnih dodataka. Čak više nego što to Nintendo inače prakticira. Bili to volani, pištolji, palice, rekete, mačevi, štitovi ili daske, svi su se oni obradovali iznenađujuće velikoj popularnosti.

No za ništa im sve inovacije kad ih rijetko tko zna pametno upotrijebiti. Iako je Wii, kako smo već rekli, imao veću podršku 3rd-Party izdavača nego prethodnik, ipak ostavlja dojam praznoće. U prvom redu jer dobar dio njih nije imalo pravih ideja kako upotrijebiti „novi“ način igre, odnosno pomoću istog unaprijediti igre i uvesti nove sadržaje. Srećom, tu je bio sam Nintendo koji je bio svjestan mogućnosti konzole pa su i upravo oni svojim igrama ukazali na njih.

I na kraju…

Nintendo Wii u svojih je gotovo šest godina proživio i preživio mnogo toga, od mnogo besmislene diskusije preko teške konkurencije pa sve do velike zabave. Bilo je zaista svega.

Kada stanem i pogledam unatrag na sve vrijeme provedeno u mahanju po zraku, mogu ponosno reći da sam prezadovoljan. Neopisivo je koliko mi je drago bilo svako vrijeme igranja. Posebice jer sam to iskustvo zaista dijelio s najbližima. Svaka igra ima priču u stvarnosti za sebe. Vrijeme u kojoj sam je igrao, koliko dugo i s kim. Tom vremenu, srećom, još neće doći kraj. Zahvaljujući kompatibilnosti nasljednika, dobar dio igara će se ponovno zaigrati, a sama „stara“ konzola dobiva, kao ponosan kip, visoko, zaštićeno i časno mjesto na polici. Dobivam dojam da ću, nakon niza godina, pri pregledu provedenog vremena moći pustiti nostalgičnu, simboličku suzu sreće.

Kakva su vaša iskustva s Nintendovom revolucijom? Kako tumačite njen utjecaj na gejming i je li se za vas on promijenio zbog ove konzole? Kako će vam ostati u sjećanju? Vratite se malo u prošlost i ispričajte nam sva vaša iskustva i želje za budućnost.