Krajem prvog mjeseca, na tržište je izašao Oil Rush, postapokaliptična strategija. Bez obzira na pojedine RTS elemente, igra je bazirana na običnom tower defense sistemu. U posljednje vrijeme ima jako malo igara sličnog žanra na tržištu. Autori su, u svrhu promoviranja igre, naglašavali kako Oil Rush pogoni Directx 11 te da ju je moguće upogoniti na operativnom sustavu Linux bez ikakvih dodatnih modifikacija. Po običaju, mi smo igrali na Gatesovoj Windows platformi.

I tako je započeo još jedan dan na našem otoku.

Odmah prilikom prvog pokretanja dočekao nas je hladan tuš. Igru smo igrali prije svih zakrpa pa je ponekad znala totalno srušiti grafičko sučelje. Morali smo se naviknuti na učestalo resetiranje računala. Dakako, tu je još jedan problem: fullscreen mod. Naime, igra je vrlo “žilava” pa se ne da pokrenuti nikako drugačije osim u window modu pa na kraju „puknutih“ živaca ulazite u početni izbornik.

Kampanja nas transportira u budućnost gdje je kopno pod vodom, a jedino za što ljudi mare je crna, ljepljiva nafta. Zovete se Kevin. Vi ste mladi, prepotentni muškarac koji je tek završio vojnu akademiju i sada kreće očevim stopama. Gospodin otac slavni je borac koji je dugi niz godina uspješno branio naftne platforme od raznih neprijatelja.

Kroz prvih par misija upoznajete se sa igrom i polako se navikavate na njenu mehaniku koja je u stvari poprilično jednostavna. Tu najviše dolazi do izražaja RTS element. Sučelje je lijepo raspoređeno, ikone su dovoljno velike i sve potrebno vam je nadohvat ruke, odnosno, miša tako da nećete pretjerano lutati po samim izbornicima. Tower defense sistem je preuzet iz sličnih igara i naprosto je doveden do savršenstva. U par minuta ćete pohvatati osnove i baciti se u borbu za naftna polja.

Smijem se, a plače mi se…

Svaku misiju započinjete s glavnom platformom i cilj vam je osvojiti što više preostalih naftnih platformi kako bi mogli izgraditi moćnu vojsku za osvajanje i uništavanje suparničkih postrojenja. Glavna platforma sastoji se od horizontalnih lampica (moglo bi se reći da se radi o  stupcima, iako meni vuku na neke lampice) koje vam pokazuju vrijeme potrebno za izgradnju određene jedinice. Vertikalne “lampice” pokazuju koliko je vremena potrebno za njezino osvajanje. Naftne platforme na sebi imaju samo vertikalne “lampice” jer se na njima ne mogu graditi jedinice. Kao vojsku možete koristiti lake i brze jet skijeve, okretne čamce s mitraljezima, teške oklopne brodice, podmornice, male avione, helikoptere te velike (ružne) cepeline.

Kada se napokon odlučite za izradu bojovnika i izgradite armadu, potrebno je odabrati koliko jedinica želite “presaditi” na drugu platformu. Možete poslati 100%, 50% i 25% vojske. Zapamtite, ako prepunite platformu vojskom, nećete moći graditi nove jedinice sve dok one postojeće ne završe 20 000 milja pod morem.

Potrebno je, dakle, jako dobro razmisliti prije nego što odlučite poslati snage na drugu platformu dok prvobitnu ostavljate bez ikakve zaštite. Nažalost, tu dolazimo do sljedećeg problema: nad vojskom nemate nikakvog utjecaja. Ne možete određivati koga i što napasti te kako napasti. Bitke se vode samo na platformama, tako da ćete se ironično nasmijati kada vidite da se vaša vojska na putu prema određenoj platformi mimoilazi s neprijateljevom i ne radi ništa više od toga. Jednostavno, u miru, samo prođu jedni pokraj drugih. Glavnu platformu možete opremiti s bunkerima, mitraljezima ili protuavionskim topovima. Sve ovo oduzima dragocjenu, crnu tekućinu koje će vam u pojedinim misijama kronično nedostajati.

Ovisno o tome kako napredujete na bojnom polju dobivat ćete specijalne bodove. Njih pak trošite na dodatne unikatne perkove kao što su radar, napalm, podvodne mine, veći kapacitet za izgradnju vojske, brža proizvodnja jedinica, njihovo brže kretanje i na kraju, najvažnije, učinkovitije bušotine nafte.
Dok su neke misije kvalitetno i smiono odrađene, pojedine su totalna zavrzlama. Autorima kao da je ponestalo ideja pa su s brzim i kratkim događanjima na bojnom polju željeli prekinuti monotonost gameplaya. Nažalost, to nisu najbolje izveli. Radi živciranja, po malo, ali sigurno, u vama raste želja za razbijanjem tipkovnice, miša ili nečeg drugog što vam se u zadanom trenutku pronađe pri ruci.

Sve je to lijepo, ali…

Što se grafičke prezentacije tiče, Oil Rush nije ispunila očekivanja. Autori su uporno najavljivali Directx 11, a od njega smo dobili samo realističan prikaz vode. Sve ostalo je brzo i lako zaboravljivo. Igra izgleda poprilično tmurno. Pretjerano se stavio naglasak na tamne nijanse. Modeli jedinica su lijepo dizajnirani, ali i njima nedostaje svježih i raskalašenih boja.

Zvuk je najslabiji dio ove igre. Od jako lošeg voice actinga pa do katastrofalnog soundtracka. Vrlo brzo ćete gasiti in-game zvukove i uživati u omiljenoj glazbi po vlastitom ukusu koju si pustite u pozadini. Multiplayer segment nismo isprobali radi nedostatka vremena, ali svakako ćemo u neko skorije doba i taj dio odraditi pa napisati lijepi, kratki, update recenzije.

Na kraju nas je igra ipak uspjela održati prikovanim za ekran. Vjerojatno radi toga što nakon Plants vs Zombies dugo nismo odigrali poštenu tower defense igru koja zna do kraja iskoristiti potencijal takvog načina igranja.

Moramo još uzeti u obzir da je ovo prvi ozbiljniji naslov do sada nepoznatog studija Unigine Corp. Bez obzira na manjkavosti, Oil Rush je nakon instaliranih patcheva sasvim pristojan naslov kojeg nećemo tako brzo zaboraviti. U ovo sušno razdoblje, kada nema kvalitetnijih strategija na vidiku, toplo preporučamo: dajte Oil Rushu šansu!