Olimpijske igre uskoro kreću, a ususret tome dobili smo i novu službenu igru koju nam donosi Sega. Sa ukupno 19 sportova, i sa prvotnim izlaskom prije dvije godine, odgode Olimpijskih igara prošle godine i većeg updatea igre i službenog izlaska na svim tržištima ove godine, naočigled ”okrnjena” službena igra za Olimpijadu krije potencijal za povremenu zabavu i povratak osjećaja Olimpijskih igara koji je mnogima toliko nedostajao. Skoro deset godina nakon zadnje video igre posvećene Olimpijadi, napokon imamo priliku zaigrati razne sportove i otkriti koliko je ”Tokyo” uspio pobjeći problemima koji su pratili svaku ovakvu igru.

Sportska igra koja okuplja veliki broj iznimno različitih sportova bori se od samog početka s određenim objektivnim problemima, prvenstveno onima koji se tiču gameplaya i izvedbe. Kako napraviti kvalitetnu simulaciju, recimo, trčanja, pa mačevanja, i onda košarke, a da sve ne izgleda kao simplificirana verzija navedenih sportova, a cijela igra kao kolekcija mini-igara sa kratkim trajanjem? Jako teško, rekli bi mnogi. I ne bi bili u krivu. Stoga, u tim situacijama, kao što je Wii Sports recimo dokazao, treba prigrliti jedan pristup, stil, engine i potruditi se prvenstveno zabaviti sve igrače/ice, prije nego oduševiti svojom gameplay mehanikom, izvedbom i kvalitetom. A i ovo nije Nintendo Wii, PlayStation (još) nema takvu periferiju i zabava se u ovim igrama mora pružiti na drugačiji, tradicionalniji način.  Ne bih rekao da je pretjerano pesimistično ili podcjenjivački da netko misli da je ovakva igra osuđena na propast, ili, u najboljem slučaju, mediokritet. I upravo u tom mediokritetu se ponajviše ova Segina igra i nalazi.

Tokyo 2020 donosi 19 olimpijskih sportova. Trčanje na 100 metara, na 110 metara s preprekama, skok u dalj, bacanje diska, 100 m plivanje slobodnim stilom, 200 metara plivanje, te, na moje osobno iznenađenje, nogomet, košarku, baseball, odbojku na pijesku i tenis, te stolni tenis, boks, biciklizam, BMX utrke i kao poseban naknadni dodatak su se našli još utrka štafetama, rugby 7, judo i sportsko penjanje. Puno toga je, zapravo, iznenađenje, pogotovo jer je prva asocijacija na igru o Olimpijadi uvijek neka atletska disciplina, ili plivanje, što je do sad i bio fokus prijašnjih igara. Razlog tome je zapravo bio logičan – to su discipline koje nisu bile zastupljene u drugim igrama i samim time nisu imale previše konkurencije. A i izvedba je bila barem solidna i uvijek nešto što je dizalo kvalitetu, dok su ”poznatije” discipline kao odbojka ili stolni tenis, tu kvalitetu spuštale. Tako da u Tokiju nedostaje puno disciplina na koje smo navikli, kao što je bacanje diska, dizanje utega, streličarstvo itd. Sega je odlučila pokušati sa nečim što nam, tehnički, ne treba, prvenstveno nogomet i košarka, i tu su poprilično kiksali. No, krenimo redom.

Atletski sportovi su sve što bi mogli očekivati. Brzo tapkanje po ”x”-u, s drugom tipkom preskačete prepreku, a pazite i na staminu u težim utrkama što zahtjeva malo više vježbe. Dodatak ”trik” je power-up prije početka utrke koji isto trebate tempirati u točnom trenutku i dobiti veću brzinu. Ovi sportovi su svakako jasni što zahtijevaju i kako te su čak  unaprijeđeni s obzirom na prijašnje atletske sportove u sličnim igrama. Isto je i sa skokom u dalj – unatoč jednostavnosti, zabavan je i ima prostora za vježbu i napredak, pogotovo ako planirate igrati online protiv drugih vještijih protivnika od CPU izazova u single playu. Plivačke kategorije idu  po sličnom principu, sa par dodataka kao što je korištenje analognim stickova za plivanje što sigurno daje na zanimljivosti i više je od puoga ”stiskanja x-a”. Košarka, kao i nogomet i tenis, je osnova osnova. Jako rudimentarna verzija ovih sportova, sa dodavanjem, pucanjem i trčanjem (ili, u slučaju tenisa, samo kretanjem i vraćanjem loptice stiskanjem jednog dugmeta). Iako na trenutke može biti zabavna, plastičnost i uštogljenost igrača, labilne (preosjetljive) kontrole, te neke sumanutosti (kao što je nemogućnost da u tenisu lopta ode u mrežu ili aut, ili da u nogometu bude ofsajd) dodaju na apsurdnosti i konačnoj nepotrebnosti ovih sportova. Odbojka na pijesku je dosta zanimljivija i malo fleskibilnija što se tiče kontrola, iako i taj sport je, zapravo, što se više igra, dosta rudimentaran.

Za judo se, s druge strane, mora priznati da je posvećeno dosta vremena i da je osmišljen dobar način kako pretvoriti ovu borbenu vještinu u “igrivi entitet” koji može poslužiti kao podloga i za jednu ozbiljniju, kompleksniju igru. Koliko je mene zasmetalo kako su manjkavi sportovi poput košarke i nogometa, vjerujem da će neki naći slične probleme u BMX utrkama i biciklizmu. Dok s jedne strane biciklizam naglašava strategiziranje sa staminom, BMX je u svojoj arkadnosti nekad nemoguće kontrolirati, a skakanje po šipkama unutar te, samo jedne staze, je dosta neprecizno. U svakom slučaju, mnogi od ovih sportova su pripremljeni s pažnjom, dobro osmišljeni i u konačnici se dovoljno razlikuju u nekim osnovnim kontrolama i koji su vam gumbovi na kontroleru bitniji od drugih ovisno o sportu. Samo, ipak, neki su dosadniji od drugih, a neki u single playu dosta frustriraju sa svojom težinom, prvenstveno u polufinalu i finalu. No, zato je tu multiplayer, koji i mora biti glavni adut ovakve igre.

Modeovi u igri donose razne oblike zabave i mogu vas dosta zadržati, no tu prvenstveno mislim na lokalni i online multiplayer. Sve ove igre, u suštini, mogu biti zabavne ako imate s kim igrati ili ako se posvetite online natjecanjima i ranked sustavu napredovanja online koji će vas svakako prije naučiti nekim finesama i kako iz poraza vidjeti što još vaši vještiji protivnici izvode sa određenim sportovima. Unatoč tome što su kontrole jednostavne i što se čini na prvi pogled da je sve jasno, određene finese koje vam se naknadno otkrivanu (kao što je korištenje ”turba” u trkama za vrijeme startanja utrke, ili novi oblici udarca u tenisu) ukazuju na trud programera i na mogućnost učenja i napredovanja. Single player, nažalost, ne nudi puno. U njemu sve ove sportove birate i igrate prvo kvalifikacije pa polufinale pa finale, i služe prvenstveno osvajanju trofeja (ako ste trophy hunter) te otključavanju ponekoga profesionalnoga sportaša/ice s kojim možete igrati u drugom modeu i pobjedom nad njima dobiti još neke sitne nagrade, prvenstveno one za uređivanje vašega lika. Dodatni kostimi za vašega sportaša/icu (kojega/u možete customizirati) kao što je Sonic odijelo svakako dodaju humoru i šarmu, tako da ima dodatnoga sadržaja, a činjenica da su neki sportovi dodani ove godine, ostavljaju mogućnost da će Sega nadopuniti sportove u igri do kraja Olimpijade, iako zasada nema takvih naznaka. Ukratko, sadržaja ima, zabave ima, no trajnost i nedostatak single play ideja šteti dugoročnosti igre.

Sve u svemu, Olympic Games Tokyo 2020 – The Official Video Game služi kao popratni sadržaj za ovogodišnju olimpijadu koji nije sramotan. Dapače, pruža nešto zabave, ali na ograničeno vrijeme. Trud za konvertiranje određenih sportskih disciplina donio je neke neočekivane sportove, a neke očekivane izbacio, a ambicija je malo progutala nastojanja da se solidna kvaliteta protegne kroz sve te iste discipline. Za sve koji vole ovakve igre, preporuka svakako stoji. Pogotovo (a usudio bih se reći i prvenstveno) ako se uskoro nađe na nekom popustu.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.