Iako je možda samo do mene, ova me godina neodoljivo podsjeća na najbolje i najraznovrsnije dane prve dvije PlayStationa konzole. Istina, situacija i dalje nije ni približno tako ”zlatna” i prosperitetna, no ne mogu se oteti dojmu da se pojavio sve veći broj igara koji nisu već prežvakani nastavci/prequeli/rebootovi popularnih serijala. Za takav osjećaj najviše ”krivim” sve veći broj japanskih igara koje dolaze na europska tržišta, a koja uvijek eksperimentiraju sa određenim novim idejama upakiranim u standardne poznate gameplay temelje. To je prvenstveno slučaj sa JPRGovima koji su sigurno nedostajali pravim fanovima žanra zadnjih nekoliko godina dok su se igrali na konzolama, sada već, prijašnje generacije. Japanskim RPG igrama se nije lako probiti na naše tržište u zadnje vrijeme, a Compile Heart svakako ne odustaje od toga i dalje. Nakon Hyperdimension Neptunia serijala koji se i dalje razvija novim nastavcima za PlayStation 3 i 4 i Vitu (ponešto pronađe put i na osobna računala) ovoga puta su odlučili pokušati sa (opet) nečim potpuno drugačijim. Omega Quintet donosi kombinaciju dva žanra upakiranu u toliko ponekad apsurdnu priču koja ima potencijal da vam (ako ništa drugo) privuče pažnju na određeno vrijeme. Hrabre heroine koje pjevaju i bore se protiv raznih demona i čudovišta okosnica su ovog križanca simulacije pop idol menadžmenta i japanskog RPG-a na poteze,  no je li ta hrabrost i odvažnost dovoljna da zasluži pozornost većeg dijela publike i da nam približi zlatno doba prvih PlayStation konzola?

LET’S DANCE

Scena koju ćete često viđati u igri

Igra već u samoj opening sekvenci podiže obrve, sa kombinacijom mračnih scena punih čudovišta i veselih šarenih dionica popraćenih pjesmom koju pjeva tim heroina s kojima ćete upravljati u igri. Cijela sekvenca je dodatno uređena kao špica neke televizijske serije koja predstavlja sve glavne likove i glumce koji im posuđuju glasove, da bi završilo sa igranjem početnih misija i bitaka koje vas standardno upoznaju sa načinom borbe i pričom koja bi trebala uvesti neku dozu logike u sve što se događa. I, čudno vam to bilo ili ne, sve preuzima sasvim jasnu logiku čije prihvaćanje ovisi isključivo o vama. Omega Quintet je smješten u fiktivnom svijetu koji je u poprilično post apokaliptičnom i post-industrijskom stanju prouzrokovanom fenomenom zvanim Blare koji omogućava prolaze/rascjepe u stvarnosti kroz koji dolaze čudovišta koja ubijaju ili napadaju psihu ljudi, što je kroz godine prouzrokovalo tolike probleme da je došlo da same opasnosti odumiranja svih stanovnika na tom svijetu. Zadnja linija obrane je grupa pjevačica koje se sa svojim posebnim moćima (među kojima je i izvrsno vladanje glazbom i pjevanjem) trude vratiti dar razuma te sigurnost ljudskoj rasi te poraziti Blare čudovišta. Prelaženje igre i napredak ćete osjetiti ponajviše otvaranjem novih područja u inače dosta praznom i nezanimljivom gradu i ostalim lokacijama, a novi prostori prekriveni Blareom će vam se otvarati nakon level upanja i dobivanja određenih novih sposobnosti. Na tim mapama koje su dosta ogromne i pune trenutno nedostupnih prostora (dok ne otključate neku novu sposobnost koja može otvoriti te dijelove) ponekad ćete se izgubiti, a udio glavnijih i sporednih misija je veliki i ponekad previše zbunjujući. Sporedne misije su svakako dobrodošla stvar za ovakvu igru, pogotovo ako skrivaju posebne nagrade i zanimljivi gameplay i još malo eksperimentiranja. No, ubrzo ćete shvatiti kako je problem sporednih misija isti kao i kod mnogih drugih igara – stalno se ponavlja isti tip sporednih misija koje nisu ni pretjerano zanimljive niti zabavne što postaje veliki problem da zadrži igrače i igračice na duže vrijeme.

Ekipu pjevačica koje su usto i idoli svim drugim ljudima na svijetu (što neodoljivo podsjeća na kulturu idola iz pjevačkih reality showova kojima smo napadnuti zadnjih godina u popularnoj kulturi, i koju ekipa iz Galapagosa i Compile Hearta pokušava kroz igru zapravo i kritizirati na sebi svojstven način). Nakon sat vremena ili dva sata igre upoznat ćete cijelu ekipu koja se sastoji od pet junakinja koja svaka ima svoju osobnost, mane i prednosti te posebne sposobnosti za bitke koje vas neizbježno čekaju. Iako protiv samog koncepta priče, raznih društvenih kritika i ponekog predvidljivog twista nemam ništa (dapače, sve je to manje-više poželjno) ukoliko je zabavno igrati igru, no neke stvari su ipak poprilično uništile samo iskustvo igranja. Stvar je dosta jednostavna – lokalizacija igre, nažalost, postaje iritantna jako brzo..kroz sve razgovore uz čitanje teksta na ekranu možete i slušati to isto što vaši likovi govore, no neki od njih su nisu baš dobro napravljeni što se tiče glasovne glume.

Omega Quintet ima dosta humora, no dijalozi u većini slučajeva budu predugi, naporni i često nepotrebni da bi uživali u povremenim bljeskovima zanimljivosti

To i možda ne bi smetalo da dijalozi nisu pretjerano dugi i to dosta često. Na prvu se da pomisliti da je to zbog početka igre i potrebe objašnjavanja premise i likova, no ogromni dijalozi postaju sve dulji i naporniji. Istina, mogu se donekle preskočiti pritiskanjem određenog gumba, no ipak kada te RPG igra ovakvog tipa natjera na takvo nešto znaš da nije dobar znak.

Ljepoti napada i izvođenja magija se ne može ništa prigovoriti, iako ostaje dojam da se, što se ostataka igre tiče, za PlayStation 4 moglo napraviti puno više

SUSTAV BORBE

Same borbe isto postaju iritantne što se tiče zvuka jako brzo. Duga i naporna jaukanja, komentari i tauntovi koji likovi imaju su jako maloga broja i često se neizbježno ponavljaju što čini neke borbe poprilično neugodnim. A što se tiče borbe, ona je u tradicionalnom turn-based RPG stilu, sa ponekim dodacima. Na mapi/po gradu susrećete razne neprijatelje i krećete u battle mode gdje na izbor imate napad, obranu, korištenje itema i bijeg. Tu nema previše novosti i sva moguća oružja i itemi su onakvi kakve i očekujete. Što se tiče napada, sa napredovanjem i dobivanjem novih skillova imati ćete veći broj napada za biranje, među kojima su i razni spellovi i posebni potezi koji izgledaju (u većini slučajeva) dosta dobro. Harmonics potezi omogućuju zajedničke napade vaših junakinja, dok Harmonics omogućuje razne combo poteze dodjeljivanjem određenih poteza određenoj heroini i usklađivanje ostalih likova kako bi se napravio ubitačniji combo. Ništa od toga nije strašno ni previše komplicirano budući da igra na dugo i široko objašnjava to u dosta sporadičnim dijelovima. Zapravo, dok saznate što sve možete i gdje igra ide i s kime igrate, proći će već dosta vremena u igranju koje će mnoge tanjih živaca odbiti od daljnjeg igranja. No, vjerojatno ćete dotada naletjeti na pojavu gubljenja odjeće vaših heroina ukoliko budu primale previše udaraca od protivnika. Raspadanje odjeće ne ide u neke ekstreme, ali ”čudnost” toga je popraćena gubljenjem jačine vaših poteza također, što može dodatno otežati neke bitke. Da se moralo doći do baš takve vizualne promjene među likovima koji su isključivo ženski ostalo mi je poprilično nejasno i zabrinjavajuće.

Slaganje svojih video spotova je igra unutar igre koja preživljava na labavim daskama

Temat glazbe je sveprisutan prilikom davanja imena raznim gameplay elementima, kao što je i dobivanje novih skillova. uređeno u ruhu glazbene idol industrije, sve se svodi zapravo na to da skupljanjem i upgradeanim različitih skillova činite svoje likove jačima. Specifičnih skillova za pojedine likove ipak nema, kao ni specifičnih oružja, tako da s jedne strane imate potpunu slobodu za stvaranje svog idealnog tima gdje vaša najdraža junakinja ima najbolje vam skillove i oružja, no s druge strane likovi na taj način gube na svojoj dubini i karakterističnosti koja je samo zadržana u posebnim misijama i dugim dijalozima i priči. No, najzanimljiviji dio igre zbog koje se priča o Omega Quintetu kao kombinaciji dva žanra jest Promotional Video System. Ovaj sustav pruža puno alata za izradu vlastitog glazbenog spota sa likovima iz igre, koristeći J-POP pjesme koje su vam na raspolaganju, mijenjanje kamere, okoliša i čak ubacivanja samog sebe uz pomoć kamere gdje se pridružujete ekipi u spotu i pjevanju. Dio igre koji bi mogao zanimati neke, dok će drugi opet podignuti obrve i maknuti se iz igre. Kroz igranje imat ćete samo par obveznih misija u kojima morate raditi spotove, te se na kraju sve doima (iako zanimljivo) kao samo jedna manje sporedna mini-igra koja omogućuje jako čudne scene koje možete vidjeti i u videu ispod:

Omega Quintet pokušava puno i donosi prosječan sadržaj u kojem će uživati samo fanovi JRPG naslova koji miksaju neke neočekivane dijelove u taj žanr. Jedan od JRPG izleta ove godine koji se neće previše isplatiti niti razveseliti veći dio ljudi što se taj trend vratio, no ukoliko dođete u priliku vrijedi probati čisto zbog pohvalnog pokušaja i zanimljivog koncepta. No, dugi naporni dijalozi, na kraju ipak labava priča i nepostojanje akcijskih posebnosti likova s kojima ulazite u borbu bacaju dodatnu sjenu na naslov koji je imao potencijala unatoč svim tim ”čudnim” idejama.