Najprodavaniji superhero strip svih vremena je Superman, čiji je prvi broj izašao davne 1938. Prati ga Batman sa prvim izdanjem iz 1939., a na četvrtom mjestu nalazi se nešto mlađi Spider-man, čije avanture pratimo od 1963. Primijetit ćete kako je treće mjesto preskočeno, no s obzirom na igru kojom se bavi ova recenzija neće vam biti teško pogoditi koji se naslov tamo nalazi. One Piece je manga koju od 1997. piše i crta autor Eiichiro Oda, i toliko je popularna da nije nerealno očekivati kako će za koju godinu svrgnuti čovjeka od čelika s trona. Možda zvuči nevjerojatno, ali kroz 22 godine, One Piece je odgojio generacije, već je najprodavaniji strip ikad crtan od strane jedne osobe, prati ga i jako popularna anime adaptacija, velik broj dugometražnih filmova koji obaraju rekorde u japanskim kinima, modna linija Skechers tenisica koju možete kupiti i u Hrvatskoj, a svo to vrijeme pratimo jednu priču, priču kojoj još nije došao kraj, no od početka je jasno da je pomno isplanirana do najmanjeg detalja.

O čemu se tu točno radi? Vjerojatno se velik broj vas već susreo sa ovim serijalom, načuo nešto o njemu ili ste možda i fanovi, no za one koji nemaju pojma o čemu pričamo, trebali bismo objasniti barem osnovnu premisu. One Piece prati Luffya, dječaka čiji je san postati kralj gusara te, pojevši magično voće koje mu daje moć rastezanja udova kao da su od gume, kreće u potragu za legendarnim blagom koje dijeli ime sa samim serijalom. Na svom putovanju upoznaju prijatelje koji se pridružuju njegovoj posada, sukobljava se sa snažnim neprijateljima, te istražuje maštovit svijet koji je stvorio Eiichiro Oda. To bi bio najjednostavniji mogući opis osnovne priče ove mange, no ne nužno i točan. Točnije bi bilo reći da One Piece prati Luffya, dječaka koji želi postati kralj gusara, no to za njega ne znači biti gusar u klasičnom smislu, već postići slobodu, odnosno biti “najslobodniji čovjek na svijetu”, cilj u kojem ga pokušava spriječiti čitav svijet, a to uključuje klasične zle pirate, korumpiranu vladu i razne opresore. Stvarno se radi o predivnoj priči, poučnoj, punoj šarolikih likova, emotivnih situacija, te nakon 22 godine izlaženja ne pokazuje znakove posustajanja. Dobra stvar je što, ako niste raspoloženi za čitanje uvijek možete pogledati animiranu verziju, no u bilo kojem obliku radi se o avanturi koju se isplati iskusiti.

Uz ogromnu popularnost same mange ali i animea, naravno da se franšiza raširila i u druge medije, što nažalost uključuje i video igre. Da, dobro ste pročitali, u prijašnjoj rečenici piše “nažalost i video igre”. Godinama fanovi one Piecea sanjaju o ogromnom RPG-u, akcijskom ili turn based, koji će pratiti radnju mange, dat i nam priliku da istražimo taj ogroman svijet, plovimo oceanima te upravljamo našim najdražim likovima, no, pogađate, to se nije desilo. Umjesto toga dobili smo hrpu pokušaja zarade na popularnom imenu, poluigrive naslove, donekle zabavne musou igre, no nikad ono “pravo”. One Piece: World Seeker izgledala je kao igra koja bi mogla to promijeniti. Nećemo duljiti – nije. Uvod je ovako dug jer smo pokušali napisati barem nešto zanimljivo u ovoj recenziji budući da se o samoj igri nema ništa zanimljivo za reći. No, budimo pošteni i odradimo to.

Priča World Seekera prati formu klasičnih filler epizoda, ekipa je zalutala na jedan od mnogobrojnih otoka, susrela se s potlačenim stanovnicima, klasnom segregacijom, nepravdom, te se odlučila suprotstaviti svemu tome, uz par novih likova, od kojih su neki pozitivni, a neki naravno negativci. Priča nije loša! Naravno da nije s obzirom da ju je pisao autor mange, te je definitivno najbolji dio igre, dirljiva je i uspijeva uhvatiti duh One Piecea. Međutim jako je kratka i okružena ostatkom igre.

World Seeker je open world igra, naravno ne možete istražiti čitav svijet koji ste vidjeli u mangi, to bi bilo previše za očekivati, na raspolaganju imate samo jedan otok, no stvarno je velik, na njemu se nalazi nekoliko gradova koji su impresivno modelirani, te se na prvu čini kao da ćete se zabaviti istraživanjem svakog kutka. Taj dojam uljepšava činjenica da Luffy na raspolaganju ima sve svoje moći (neke trebate otključati naravno), možete rastezati ruke te se poput glavnog lika iz četvrtog najprodavanijeg stripa svih vremena ljuljati među zgradama, povlačiti sve do njihovog vrha, skakati s krova na krov, nalaziti na skrivene uličice u kojima su skriveni korisni predmeti, sve što čini jednu solidnu open world igru. Pogađate, nije tako. Kao prvo, prostori između gradova su dosadni, neimaginativni, prazni, sa tu i tamo kojim neprijateljem ili predmetom radi kojeg trebate skrenuti s puta. Gradovi izgledaju lijepo, zgrade su visoke, raznolike, ljudi šetaju ulicama i rade svoju stvar, od nekih možete dobiti side-questove, no dojma smo kako taj prostor nije iskorišten za ništa zanimljivo. Svi questovi koje dobijete su dosadnog „pokupi taj predmet, odi tamo“ tipa, nema nekih zabavnih sukoba među zgradama kakve možte vidjeti u uvodnoj animaciji, zu svu tu „ispunjenost“ nastanjenih dijelova prostora koje obilazite u ovoj igri, oni i dalje djeluju prazno i beživotno.

S obzirom da je igra zakazala što se tiče istraživanja, možda je sustav borbe dobar? Možda ima zanimljivih boss encountera koji će od nas zahtijevati da pametno iskoristimo Luffyve vještine? Ne i ne. Manje više svi neprijatelji izgledaju isto, postoji možda 5 različitih modela, skoro svi regularni neprijatelji padaju nakon otprilike tri udarca, za bosseve je potrebno nešto više, no nakon animacije koja ih najavljuje prije borbe, sama bitka se ni po čemu ne razlikuje od svih ostalih u igri. Luffy posjeduje skill tree kojim otključavate različite vještine, no uglavnom ćete pritiskati kvadrat. Ne samo zato jer je igra lagana, već jer kontrole nisu intuitivne, kamera nije najbolja (ne možete napraviti klasični lock on na neprijatelja nego neki čudni polovični), a Luffyeve kretnje kao da su više prilagođene istraživačkom aspektu igre, a ne borbama, sve što napravi djeluje preukočeno. Specijalni napadi izgledaju jako lijepo, Luffy može mijenjati stil borbe koji koristi, ali jednostavno nije zabavno koristiti ništa od toga. Dosada je riječ koja najbolje opisuje skoro svaki aspect ove igre, uključujući i sustav borbe, a ako znate išta o One Pieceu, znati ćete kako je zapravo teško učiniti taj svijet i te likove dosadnima.

Grafički igra izgleda jako lijepo, svi likovi izgledaju kao da su izašli iz animea, i iako bismo preferirali stil koji koriste Arc System Works u Dragonball FighterZ-u, ne možemo se požaliti. Okoliš je, kako smo već spomenuli praznjikav između gradova, no uvijek oku ugodan, ne radi se o prezentaciji AAA naslova, no stvarno ne možemo uputiti neki ozbiljniji prigovor ničemu osim često ponavljajućem dizajnu neprijatelja ili NPC-eva, no taj bismo problem lako ignorirali da je sve ostalo u redu. Glazba je ugodna kad se uključi, orkestralna i često podsjeća na Dragon Quest serijal, no rijetko ćete ju primijetiti. Dijelom jer je jako često neupečatljiva, no još češće u potpunosti nestane. Valjda da nam bude još dosadnije dok igramo.

Eto, uz sve to, moramo spomenuti još par detalja. Jedini lik koji je igriv je Luffy, očekivano, i nije velik problem, no stvarno bi bilo lijepo barem povremeno dobiti priliku da upravljamo ostalim članovima posade. Prilikom kretanja svijetom na mapi vam se konstantno pojavljuju točkice koje predstavljaju predmete kojih je 90% beskorisno, no stalno su tu, želite ih pokupiti, uglavnom se razočarate. U igri su predmeti predstavljeni kao sitno svjetlucanje koje nije lako vidjeti pa se često morate vrtiti u krug jako dugo dok ne pogodite točno mjesto na kojem je taj beskoristan predmet. Nismo očekivali tako nešto u open world igri u 2019. Jako arhaično i valjda dizajnirano na taj način da umjetno produži trajanje igre. Definitivno najbolja stvar koju su developer napravili je način na koji otvarate škrinje! Dakle da biste otvorili škrinju morate stati točno ispred nje i držati gumb na joypadu. Pojavi se krug koji se puni, kad se ispuni škrinja se otvara i dobijete to što se nalazi u njoj. To traje jako dugo. Nemoguće je opisati glupost i besmislenost tog PROCESA dok ga ne iskusite. Stojite i čekate, Luffy se ne miče, taj glupi krug se puni sto godina i škrinja se otvori. Ne možemo zamisliti kako nekome padne na pamet ideja da u igru ubaci nešto takvo, no eto, tu je, užasno je i zaslužuje se spomenuti kao potencijalni vrhunac glupih odluka prilikom dizajniranja ove igre.

Time bismo i mogli završiti ovu recenziju, fanovi ove franšize nisu dobili igru koju su čekali, igru kakvu priča i svijet One Piecea zaslužuju. Kao i velik broj igara rađenih po popularnoj licenci, radi se o poluproizvodu, koji u ovom slučaju barem donekle izgleda lijepo. Ako ste zagriženi obožavatelj, možda odlučite dati priliku World Seekeru, no naša preporuka je da ovu igru izbjegavate, te umjesto nje zaigrate One Piece Treasure Cruise, besplatni RPG za smartphoneove! I naravno, nastavite se nadati da ćemo jednom dobiti tu pravu, veliku One Piece igru koja neće samo biti užitak za stare fanove, već će biti toliko dobra da će i stvoriti nove.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.