Nastavlja se val igraćih adaptacija renomiranih ili bar trendovskih anime serijala. Bandai Namco i Chunsoft su odlučili da je došao red i na One Punch Mana, web strip koji je izlazio 2009. godine te zbog popularnosti i zanimljive ideje dobio manga izdanje i prije dvije godine i svoj anime. I dok je anime završio drugu sezonu, došao je red za dodatnu promociju putem video-igre da se neki po prvi put upoznaju sa Saitamom i ostalim likovima, wannabe herojima, villainima i ostalim sudionicima ove uvrnute priče.

Nikad mira nima..

A Hero Nobody Knows počinje sa kreacijom lika, kojeg ćete voditi kroz ovu, prvenstveno fighting igru ispresijecanu elementima istraživanja okoline, komuniciranja s drugim likovima i RPG elementima unaprjeđivanja vašeg lika i njegovih statistika. Napredak i premisa igre izvučena je iz samog animea kojoj je, vjerojatno, developerima bilo teško odoljeti jer je na jedan način i stvorena za igru u kojoj kreirate svoga lika. Naime, akademija junaka, čiji ste dio, čini veliki broj kandidata koji su podijeljeni u tiere (lige) po svojoj jačini, moćima i zaslugama. Vi, naravno, krećete iz najniže skupine i kroz obavljanje zadataka (koji se većinom svode na 1 na 1 bitke s drugim kandidatima, lopovima, zločincima i čudovištima) pomažete čovječanstvu i ”podebljavate” svoj životopis. Samim time je i priča prilagođena u ovoj igri. Mnogi likovi(heroji) koje upoznajete u animeu/mangi, ovdje su već na određenim pozicijama u agenciji, kao i u društvu, popularni su i puno jači od vas, pa samim time kretanje kroz priču nije toliko ovisno o tome da sve proživljavate kroz njih, već ide sve s naglaskom na vašeg custom-made lika. Takva strategija je bila donekle i logična za igru s premisom ovoga animea, no opet ostaje žal da nije direktnije povezana sa likovima iz animea i što ne donosi jedno takvo iskustvo, barem ne u prvih nekoliko sati igre dok se ne stvori ”kemija” između vašeg i drugih likova na koje naletite kroz određene bitke i upoznajete ih kroz određene misije.

Skroman je izbor pri prvom kreiranju lika, no kasnije postaje sve smješnije, bolje, jače..

Najvažniji dio, sustav borbe, donosi kombinaciju iznimne zabave, pažnje ka detaljima iz animea, ali i dosta simplističnog i ukočenog načina igranja. Lik kojim upravljate koristi glavni napad sa ”kockom”, dodatne jače napade sa ”trokutom” i oko te dvije tipke se vrte combo udarci. Kod tih combo udaraca likovi baš nisu iznimno responsivni, postoji određeni osjećaj laga, ako već ne doista lag. Specijalni potezi, koji se izvode pritiskom L2 tipke i kocke, x-a ili kruga (ovisno o tome koliko specijalnih napada imate i kad skupite dovoljno ”energije” za izvođenje tog napada) donose dosta razorne i zabavne udarce, mnoge koje preuzimate od poznatih likova iz serijala koje upoznajete po putu. Arena je u potpunosti 3D, što znači da je jedna od rijetkih danas koja omogućava kretanje kroz cijeli prostor, a dodatan značaj tomu daju itemu koji povremeno padaju i koje možete skupiti i tako dobiti kratkotrajni power-up u borbi. Uz ovo, tu je i mogućnosti dolaska drugih likova koji će vam pomoći s kojima ćete moći ostvarivati razmjenu sličnu tag sustavu bore u drugim igrama u žanru koje to još prakticiraju. Neki likovi su izmišljeni samo za ovu igru, a neki će biti poznati fanovima mange i animea i navući osmijeh na lice. Tu su i nasumične opasnosti kao padanje meteora, dolazak čudovišta i druge sitnice koje vam mogu ugroziti položaj u borbi i smanjiti vam dosta vaše energije (ili protivnikove, i tako vas izvući iz neke problematične bitke). Te sve opasnosti su također iz animea, tako da je ta pažnja za detaljima i komponenta zabave iznimno veliki plus za igru, čak i ako dosad niste upoznati sa ovom franšizom. No, sama borba, koja bi trebala biti glavni adut igre ovakvoga tipa, dosta je spora, ukočena i nedovoljno ispolirana. Svašta se događa, potezi su komični, neki izgledaju poprilično dobro unatoč jedva solidnoj grafici, no to, kao ni kretanje u ”arenama” nije iskorišteno od strane developera i tu leži jedan od glavnih problema. Nije neigrivo, ali nije ni dobro.

Samim time online komponenta, koja počiva na sukobljavanju vašeg lika s drugima, ima problema. Lag koji osjećate offline, zna biti još gori online, iako opet ima smijeha i zabave zbog izgleda likova i poteza koji su drugi igrači/ice uspjeli dobiti kroz igranje kampanje. Kampanja, naime, upravo to omogućuje, upoznavanjem poznatih likova, izvršavanjem što većeg broja zadataka, ”učite” i specijalne poteze drugih likova i gradite svoju strategiju i poteze za vašega lika. Ako vam je ”upaljen” online i dok igrate kampanju, HUB koji imate u vašem sjedištu (headquartersu) omogućuje vam komunikaciju s drugim igračima/icama koje trenutno igraju igru i koji su online. Slična stvar, sa tim konceptom Huba, vjerujem da je poznata mnogima koji u zadnjih par godina igraju igre temeljene na anime serijalima. Xenoverse je samo jedan primjer, kao i Fighter Z, recimo. Osobno, i dalje smatram taj aspekt ovih igara iznimno iritantnim, pogotovo jer lokalne versus bitke i ”obični” modeovi za fighting igre nisu dostupni iz klasičnih izbornika nego podrazumijevaju vaš odlazak na ”šank” i akitiviranje tih izbornika. Likova u početku nema puno za te modeove, no zapravo je ogromna, još neodređen broj istih koje dobivate kroz kampanju, upoznavanje nekih heroja ili pobjeđivanje negativaca.

Urnebesni likovi bi bili još bolji da se konstantno ne ponavljaju u bezumnim zadacima

Cijeli doživljaj igre je ukomponiran kroz kampanju, open-world princip igre zapravo nije baš otvoren nego vam omogućuje prividno kretanje po nekim dijelovima ulica, razgovore sa nevažnim likovima i dolazak do određene lokacije gdje vas čeka još nekoliko misija. Misija uistinu ima puno, pogotovo sporednih, većinom ih dobivate putem mailova i poruka na vaš ”mobitel” dok su ostale u zgradi headquartersa. Nekad čak i previše zvone ti zadaci i poruke, a ne pomaže što su mnogi od tih zadataka toliko isti i dosadni da su na granici apsurda. Većina igranja se doima kao da igrate neku klasičnu mobilnu igru punu dnevnih zadataka, koji kreću od lakših prema težim, sa svakim obavljenim dobivate pohvale i jednu od tri zvjezdica s obzirom kako ste dobro to obavili (tj. kako ste dobro nekog istukli) i onda sve to ponavljate opet za par sati kad vam se napuni energija. Nešto kao Farmville, ili Bubble Witch Saga, samo ovdje bez previše intelektualnog izazova. Možda zvuči kao uvreda, no, da napomenem, jedan od zadataka kao pomažete sugrađanima i sugrađankama jest da odete 20tak koraka do lokacije, pokupite paket za nekoga, i onda napravite još 20tak koraka i taj paket isporučite nekome. Znamo da je Death Stranding popularna igra i da je biti kurir moderno, no mislim da ovo nije poanta niti privlačnost takvoga zadatka.

One Punch Man: A Hero Nobody Knows je neizmjerno simpatična igra, sa komičnim likovima, sjajnim potezima i premisom i neodoljivim stilom. No, sve to više duguje već popularnom animeu nego samoj igri. Chunsoft su prenijeli dio šarma i svidjeti će se sigurno i mnogima koji dosad nisu bili upoznati sa serijalom, a vole takav sadržaj, pa će vjerojatno napokon pogledati One Punch Mana. No, izgleda kao da sus e skoncetrirali više na to, nego da prilože jedan kvalitetan sustav borbe, ”responsivniju” igru i da produlje igri vijek trajanja sa malo zanimljivijm zadacima. Ima tu vrhunaca iovako ionako, igra kako je duže igrate donosi još neke sitnice i bolje bitke, i veći naglasak na poznate likove, no do toga, čini mi se, stoji preveliki put za mnoge, kojima će biti prvenstveno-dosadan.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.