Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može…kaže narodna popevka. No. kad se nekolicina zadrtih i svjetonazorski nazadnih ljudi složi, može se još više. U svoj silini problema koje pogađa naše društvo (lokalno i globalno) jedno od ključnih je pitanje igranja video igara te koliko iskvaruje našu mladež te ih čini ovisnicima, nasilnicima, asocijalnim čudacima i općenito bolesnim ljudima. Poslovično žut Jutarnji List nije propustio ovaj događaj ispratiti s senzacionalističkim naslovom i tekstom. Gnjusne i netočne konstatacije koje se nalaze u njihovom tekstu nećemo prenositi na našem portalu. Ono što mi koji smo “ogrezli” u gamingu većinu svog života (kako onog balavog tako i onog odraslog) na sve ovo možemo reći, je da se nikako ne možemo složiti s ovakvom konstatacijom. Stvar nije toliko jednostavna i banalna. Prije daljnjeg čitanja, pustite si priloženu stvar “Jetta – I’d Love to Change the World” gdje refren sjajno opisuje situaciju (a i u novom Terminator traileru se nalazi).

Kroz moderniju povijest uvijek je “vanjski” faktor bio krivac za loše ponašanje pojedinaca (naglašavam pojedinaca!), nekada je to bila glazba (poganski rock ‘n’ roll) pa stripovi da bi se “krivac” prelio i na film/televiziju. Očekivano zadnjih desetak godina, paradigma krivca se seli s filma i televizije prema gamingu, čak u toj mjeri da se igranje video igara uspoređuje s ovisnošću, što uistinu u nekim slučajevima može biti tako. Da budem jasniji, gaming kao i bilo što drugo može izazvati neku vrstu ovisnosti ili bolje rečeno odvajanja od realnosti, ali izbaciti tvrdnju da ukoliko se igramo više od tri sata dnevno trebamo se (ili nas drugi trebaju) smatrati ovisnisima. Ova konstatacija je toliko besmislena da se osjećam kao zadnji kreten nakon što sam je natipkao, ali ipak savršeno prikazuje (dokazuje) kalibar stručnosti ljudi koji se misle pozabavati ovom tematikom. Sve što nas okružuje (doslovno) može stvoriti neku vrstu ovisnosti, ali isto tako ne mora nužno značiti da nas čini lošom osobom, neodgovornom, manje vrijednom, sposobnom ili da nas društvo treba tretirati drugačije.

Uzrok bilo kakvoj ovisnosti (o bilo čemu) treba tražiti u društvu u kojem se nalazimo, prvenstveno u načinu života, kućnom odgoju te naučenom razlučivanju dobrog i lošeg. Da, neke osobe (stare i mlade) više svog vremena posvećuju video igrama nego realnom životu, ali ključni razlog tome je neuredan život i loš odgoj koji je prenesen od njihovih roditelja. Slikovito bi to izgledalo ovako, roditelji nazovimo ih Hrvatko i Hrvatka se nakon napornog radnog dana jednostavno ne želi baviti sa svojom napornom kćerkom pa mu je lakše posjesti ju ispred televizora, pokrenuti video igru, film, crtić ili Jelenu Rozgu da mrda guzicom koje nema. Neki će reći, ali Hrvatko i Hrvatka su umorni…ja bih osobno rekao, genijalci su o tome trebali razmišljati prije nego što su odlučili donijeti novi život na svijet.

Najjednostavnija i najlakša stvar u životu je reći “ti si kriv, to je krivo, oni su krivi” jer na taj način ne snosimo nikakvu osobnu odgovornost i sami smo sebi super. Realnost je nažalost potpuno drugačija te danas imamo klince koji psuju kao kočijaši, pljuju po cesti (ili drugima), bacaju smeće po cesti, nemaju nikakav osjećaj autoriteta, u školi su im svi krivi za loše ocjene osim njih samih. Najgore od svega je što se roditeljima ne da čitati knjige, rješavati zadaću, igrati video igre i općenito se družiti sa svojom djecom pa onda dobijemo zadnji ološ koji nas okružuje i na kraju dana će i taj ološ imati svoju djecu. Većina roditelja je užasno sebična i gleda samo sebe. Poanta je da ništa ne treba odgajati djecu osim samih roditelja koje djeca toliko vjerno kopiraju od najmlađe pa čak i do tinejdžerske dobi, ako do tog razdoblja niste pokušali odgojiti svoje djete prekasno je i nikakvo plakanje da je ovo ili ono krivo neće pomoći (i da ne zaboravimo, vi ste krivi).

Oni koji će svoju djecu odvesti u ovu (ili sličnu) ambulantu moraju biti toliko pošteni i iskreni pa priznati da su iznevjerili svoje djete na svim razinama i trebaju se sramiti sami sebe. A na kraju dana živimo u kapitalizmu, doktori i oni koji se vole smatrati stručnjacima za tematiku o kojoj ne znaju apsolutno ništa (niti imaju dovoljno znastvenih podataka) će uvijek naći način kako zaraditi novce na tuđoj neodgovornosti, sebičnosti i gluposti. Tretiranje simptoma društva ne vodi ničemu, trebali bismo tretirati uzroke. Samim time sve roditelje koji dovedu svoju djecu u navedenu ustanovu treba zadržati zajedno s njima na “terapiji”.

Imati djecu je velika odgovornost koju i sam učim odnedavno, no ono što sigurno mogu reći jest da će moje sada već dvogodišnje dijete (ukoliko pokaže interes) igrati video igre no za razliku od većine roditelja, ja i moja kćer ćemo te igre igrati zajedno. A što vrijedi za video igre naravno vrijedi i za sve njene buduće zadaće, knjige, filmove, stripove i glazbu…itd.