Survival je ključna riječ ove PC igre koja je najavljena i kao jedan od launch naslova Playstationa 4. Kako će biti besplatna za Playstation Plus članove, svi ljubitelji dobrog horora svakako bi trebali isprobati o čemu se ovdje radi. A o čemu se radi? Pa, baš o preživljavanju. Igra je napravljena kao First-person-survival, gdje uskačemo u kožu Milesa Upshura, novinara-istražitelja koji dobiva informaciju o nekim čudnim aktivnostima u Mount Massive Asylumu. Igra počinje u trenutku vožnje kroz maglu prema navedenom asylumu. Pomalo izlizano, da, ali svejedno prilično atmosferično.

Čim je dotični nam Miles izišao iz automobila, igra nam prepušta kontrolu nad njime i šalje nas u noćnu moru. Prvi zadatak je ući u naizgled napuštenu ludaru i već pri tom činu vidljiv je izvrsno odrađen grafički, a tako i audio segment ove igre, no o tome nešto malo kasnije. Odmah se dobiva svojevrsni dokumentaristički, a ne akcijski štih igre što uvelike pridonosi atmosferi.

Come one, come all!

U trenutku kada jadni Miles uđe u prostorije Asyluma, shvaća da cijela ideja i nije bila baš najpametnija. U samom startu okruženi smo hrpom masakriranih leševa i litrama krvi. Uskoro nailazimo na SWAT policajca nabijenog na kolac koji nam prije smrti poručuje kako bi bilo najbolje što prije pobjeći što dalje. No shit Sherlock… Pozadina priče pomalo se otkriva kako skupljamo razne dokumente koji otkrivaju razloge katastrofe koja se dogodila. A cijela priča ide otprilike ovako: Asylumom je upravljala Murkoff korporacija koja je izvodila raznorazne pokuse na zatvorenicima što je, očito, izmaklo kontroli. Niste oduševljeni pričom? Nisam bio ni ja. Ovakav prilično generičan zaplet, pa i kasniji razvoj priče ipak je jedna od lošijih strana. No, krenimo mi dalje. Cijeli doživljaj vrlo brzo iz istraživačkog prerasta u preživljavanje. Ubrzo nas napada ogromna abominacija i baca sa prvog kata u prizemlje gdje upoznajemo “Father” Martina, zatvorenika koji misli da je svećenik, a cijela situacija svojevrsno osnivanje njegovog kulta…?! Da ne spoilam previše, otprilike odavde pa nadalje glavni i jedini cilj je bijeg iz umobolnice. Naravno to neće biti nimalo jednostavno pošto prvo treba pronaći karticu za otvaranje ovih, pa onih vrata, pa se treba spustiti u podrum upaliti generatore, pa treba pokrenuti lift… Uglavnom, shvaćate poantu.

Ovakve scene su uvijek strašne…

Oh, the horror…

Cijeli asylum je krcat pacijentima/subjektima/bićima od kojih će vas većina željeti zatući, pojesti ili nešto gore. Ne svi doduše, pošto ima određen broj pacijenata koji su gotovo katatonični i uopće se ne obaziru na vas, ili se prvi put ne obaziru, a kad drugi put prođete kraj njih, mlatnu vas po glavi. Totalna manijakalnost, dakle. Na moju veliku žalost, Miles nema mogućnost boriti se. Izuzev nekoliko rijetkih cut-scena gdje vrtnjom miša možete odbaciti neprijatelja, jedina mogućnost preživljavanja je bijeg ili skrivanje. Ponavljam, na moju veliku žalost. Naime, nisam navikao igrati igru u kojoj baš nikako ne mogu uzvratiti neprijatelju i priznajem da mi je u početku ta činjenica bila izuzetno frustrirajuća. Miles može trčati, puzati, preskakati objekte i skrivati se u ormarima, ventilacijama i slično. Također, kako je dobar dio objekta u mraku, od životne važnosti će vam biti kamera, jedini pravi prijatelj svakog novinara. Naime, kamera ima mogućnost snimanja u mraku i jedini je način da išta vidite po mračnim hodnicima, podrumima i sobama Mount Massive Asyluma. Naravno, za to su potrebne baterije koje se troše abnormalno brzo i morate konstantno biti na oprezu ne bi li ugledali pokoju. Doduše, kada skupite 10 komada (što je i maksimalni broj) postaje relativno lako održavati taj broj i s te strane ćete biti mirni. No, s druge strane, u koju spadaju već prije navedeni grafički izgled i zvuk svakako nećete biti mirni. Kako u igri nema prave borbe, već se cijeli koncept svodi na preživljavanje bijegom ili sakrivanjem, atmosfera je izuzetno napeta i zaista strašna. Grafički igra izgleda impresivno u svim segmentima osim samih protivnika. Oni su ipak pomalo generični i čudni, a tu je svakako trebalo više originalnosti. Audio segment igre je apsolutno besprijekorno odrađen i jako, jako pridonosi atmosferi. Osluškivanje kako mutanti hodaju uokolo, vrištanje po asylumu, suptilna glazba kada se ništa ne događa i bjesomučno divljanje akorda kad bježimo od mutiranih gadova, divlji otkucaji srca glavnog junaka kada se skriva po ormarima ili ispod kreveta samo su jedan dio plejade fenomenalno odrađene zvučne kulise.

Otisci su moji i još su jedna sitnica koja je odlično ukomponirana

Ono što me u početku najviše iritiralo, dakle nedostatak borbe i Milesova nemoćnost s vremenom postaje najveći igrin adut. Naime, iz cijelog koncepta proizlazi igračeva nemoć i strah za život. Kako je već navedeno, sami neprijatelji i nisu tako strašni, a i nema ih previše, no to zapravo i nije bitno pošto su oni jedini koji udaraju. Outlast je možda i najbolji primjer survival horora ikada. Usput, ime savršeno odgovara jer je cilj jednostavno što duže poživjeti i preživjeti… Gledanje mutanata kroz rešetke ormarića u kojem ste sakriveni ili čučanje u mraku i pogled kroz zelenu leću kamere u nadi da vas neće čuti i otkriti zaista se ne može usporediti sa drugim igrama ovog tipa. Zaključak, igra je zaista strašna.

Upoznat ćete Walridera…

No, nije baš sve napravljeno savršeno. Već sam naveo samu priču kao ozbiljan nedostatak. Toliko puta viđena šablona gdje zla korporacija testira nešto na zatvorenicima jednostavno nije dovoljno da bi vas prikucala za ekran svih 7 ili 8 sati kampanje. Iako, treba reći da je sam kraj i više no solidan, pa tako pomalo i “izvlači” cijelu priču. Nadalje, središnji dio igre je suvišan i zbog njega se sama igra čini previše rastegnuta i isforsirana. Iako je strah konstantno prisutan i postoje neki odlično ukomponirani platformski dijelovi, sam koncept: Idi ovdje, stisni ovo, povuci onu ručicu, otvori ona vrata, s vremenom postaje suviše repetativan i dosadan. Da se razumijemo, sama igra niti u jednom trenu ne postaje toliko dosadna da bi strah nestao, ali dojma sam da su ipak malo pretjerali sa ovakvim stvarima. Također, već navedeni dizajn mutanata/neprijatelja ne pomaže ovome. Nakon prvih par šokova, oni više i nisu prestrašni, već se atmosferičnost i skakanje sa stolice u mraku sobe svodi više na psihološku bazu igre. Zanimljivo, iako pred kraj igre već praktički možete pogoditi gdje će izletjeti koji mutirani gad, to zapravo baš ne umanjuje sam šok kada se to i dogodi. Toliko su oni dobri dijelovi ove igre baš – dobri.

Well, fuck…

Još jedan segment koji se možda trebao nekako bolje izvesti je taj da ćete praktički morati napamet naučiti cijeli asylum. Nikakave mape nema i prepušteni ste sami sebi, auto-save točke su relativno udaljene i nemilice ćete ginuti. Ovo samo po sebi i nije loše, no prolaz većine objectiva svodi se na metodu pokušaja i promašaja. Znači, otvorim ova vrata, možda je tu, tup po glavi, krv, mrtav. Aha, nije bilo tu. Drugi put, druga vrata. Poslije 5, 6 sati ovakve stvari postanu ipak malo zamorne.

Lights out…

Za zaključak, ova igra je strašna. Ne oni glasni trenuci kada bježite ili kada vas mlate i masakriraju mutanti, nego oni tihi trenuci kada pokušavate shvatiti gdje je gad samo osluškujući njegove korake, kad vrlo jasno čujete kucanje Milesovog srca, kad mislite da je svaki njegov dah preglasan. Da, ova igra je zaista strašna. Iako ima stvari koje su se mogle i bolje odraditi, za ljubitelje horora ovo bi trebao biti nezaobilazan naslov, upravo zbog činjenice što je toliko stvari u ovoj igri odrađeno baš dobro. Od početka do kraja ove igre, jedna komponenta je najbitnija, a to je samo preživljavanje i upravo zbog toga je ovo pravi survival horror.