Kada pred sobom imate videoigru čiji ste demo igrali prije sedam godina, onda znate da imate nešto posebno pred sobom. Owlboy je sa razvojem počeo još 2007. godine, kada je nezavisni boom predvođen World of Gooom, Braidom, Limbom i ostalim indie klasicima još bio u zahuktavanju. Owlboy je upravo trebao biti jedan od glavnih aduta nezavisnog ogranka Nintendo Wii platforme. Od tada do danas Owlboy je mijenjao nekoliko platformi, da bi se na kraju skrasio kao, vjerojatno privremena, PC ekskluziva. Owlboy je u međuvremenu u nezavisnim krugovima stekao gotovo mitski status, ponajprije zahvaljujući fuziji izrazito ambicioznog pixel art stila i stalnog straha od otkazivanja, što je svakako opasnost u indie relacijama. No, Dječak-sova je napokon tu, tako da bi bilo red da vidimo što se to krije iza nezavisnog mita koji je došao gotovo do decenije postojanja.

Čudnovati stanovnici Otusovog nebeskog seoceta

Owlboy se prije svega može nazvati magnum opusom Simona Stafsnesa Andersena, norveškog umjetnika dobro poznatog u pixel art krugovima pod pseudonimom Snake, koji je već pokazao svoj kalibar u Contri 4 i remasteriziranoj verziji DuckTalesa. No, sve to nije dovoljan pedigre u nastojanjima da se barem djelomično približi pixel art rapsodija koju je ostvario u Owlboyu. Za razliku od mnogih drugih naslova koji provedu gotovo deceniju u razvoju, ovdje se definitivno i vidi razlog dugog razvojnog procesa. Naime, Owlboy na grafičkom planu ima vrlo rijedak izričaj koji daje jedan osjećaj organske estetike. Doslovno se dobiva dojam da je svaki piksel na svom mjestu, da je tu sa razlogom i da je dio kompozicije izvan koje ne bi trebao postojati. D-Pad Studio svoj grafički pristup naziva hi-bit, a kasnije su ovaj naziv i teoretski proširili na jednu širu grupu nezavisnih autora koji pokušavaju svoju 8-bitnu i 16-bitnu retro estetiku proširiti raznim modernim elementima. Ono ipak što Owlboy izdvaja čak i iz šire slike u koju recimo možemo svrstati Hyper Light Drifter ili Superbrothers: Sword & Sworcery EP, je svojevrsno insistiranje na dvodimenzionalnom 24/32-bitnom identitetu. To u osnovi znači da Owlboy često izgleda kao nikad izdani 2D naslov sa Sega Saturna ili Neo Geoa. Ondje gdje dodatna specifičnost nastaje i koja distancira Owlboya i od ove konstatacije je mogućnost da se prilagodi raznim full HD rezolucijama, na kojima izgleda čak i bolje nego li u svojoj nativnoj 720p.

Sačmarica je jedno od najrazornijih oruža koje imate, ali zato ima i najduži reload

Ima Owlboy svakako i mana na grafičkom polju. To se prije svega odnosi na možda isuviše retro intonirane svjetlosne efekte i probleme kod prilagođavanja formatu prikaza, no to su uistinu minorni propusti, posebno ako se uzme da je na ovakav izgled, igra i odlično animirana, sa preciznim gestikulacijama, živahnim rasponom likova, te sjajnom upotrebom pozadinskih animacija. Owlboy u svom prikazu ima pravi omjer makro-detalja i mikro prljavštine koja krasi prvoklasni pixel art. Svojom paletom boja, koja često ordinira između pitoresknosti i sjete, Owlboy podsjeća na Seiken Densetsu 3 ili njegov kasniji PS1 nastavak Legend of Mana.

No, kako to često beskorisno iskustvo nalaže, sam izgled ne mora značiti i da imamo funkcionalnu videoigru. Kod Owlboya takvih problema nema, jer ovdje imamo vrsni primjer dvodimenzionalne akcijske avanture, čiji se organski pixel art izgled prenosi i na sam videoigrački dizajn. Unatoč tome što se Owlboy od strane mnogih karakterizira kao metroidvania, u osnovi to je samo djelomično točno. Naime, Owlboy u svojoj osnovnoj krivulji priče zapravo funkcionira kao poprilično moderno dizajnirana akcijska avantura, koja ima dobar omjer istraživanja, zagonetki i akcije, ali koja ne traži široko istraživanje nivoa, kako biste pronašli predmet ili nabili iskustvo koje bi vam pomoglo u daljem prevazilaženju prepreka, čak štoviše RPG elementi gotovo da ne postoje, a slično se odnosi i na platformske elemente koji su u prvoj polovini gotovo nepostojeći i koji tek nešto prominentniju ulogu dobivaju u drugoj polovini igranja. Iako igra u određenih momentima vam daje dosta otvorenog prostora za istraživanje motiv za lutanjem je zapravo dosta mali. Owlboy nudi svega jedan bitan sidequest, dva predmeta za pronaći i nekoliko sitnih tajni koje možete otkriti. Jedini, možda, koliko-toliko primjetan motiv je skupljanje novčića, koji znaju biti baš zavučeni. Novac u Owlboyu zapravo više služi kao zamjena za sistem iskustvenih poena, jer se u osnovi ne troši već samo nadograđuje. Za određeni iznos je moguće osigurati različita poboljšanja, najčešće za oružja, te pojedine dekorativne ukrase.

Impresivni lebdeći momenti nisu rijetkost u Owlboyu

Kad smo već kod oružja, vrijeme je i da se pomene i Owlboyeva najveća specifičnost. Naime, glavni lik, čudnovati hibrid dječaka i sove, Otus, zapravo ne može direktno doći do oružja. Osim, često slabašnog vrtećeg napada i dasha na sve strane, Otus je u ofenzivnom kalibru prilično skroman. Ono što Otus može je zato mnogo zanimljivije, naime, Otus može letjeti najvećim djelom igre bez ikakvog ograničenja, i može nositi sa sobom koga poželi. Upravo ljudi i ostala čudnovata stvorenja, koja će Otus vući sa sobom su zapravo zaslužni za njegov pravi ofenzivni potencijal, jer svako od njih obično ima vrlo korisno naoružanje. Owlboy bi se u ovom zbiru najbliže mogao opisati kao spoj Kid Icarusa i Chrono Triggera, ponajviše zahvaljujući specifičnoj mješavini dvodimenzionalne letačke mehanike i karakternog team buildinga. Naime, Otus će vrlo brzo u svojim avanturama doći do mobilnog teleportera preko kojeg će sve trenutne članove svog tima moći pozivati u gotovo bilo kojem momentu. To u osnovi znači da ćete svakog člana ekipe koristiti u odnosu na to gdje je on najkorisniji.

Sve ovo uistinu sjajno funkcionira. Igra ima dobro odmjeren ritam istraživanja, akcije i rješavanja zagonetki. Svi ovi razjedinjeni elementi, možda kad bi se gledali potpuno izolirano ne daju neki impresivni utisak, no u sponi jedan s drugim daju jedan kompaktan paket, koji je očigledno dobro promišljen u svojoj dizajnerskoj emancipaciji. Istraživanje je recimo, možda isuviše linearno, dizajn nivoa zna povremeno biti monoton, no ako gledate na količinu raznovrsnih lokacija, načina na koji istraživanje nekog kutka vodi u rješavanje zagonetke ili integrativno učenje upotrebe novih sposobnosti, kao i vrlo uspješnu integraciju zagonetki i stealth elemenata, onda ove zamjerke postaju minorne. Isto važi i za akcijske dijelove. Owlboy nije prvoklasna pucačka igra koja traži milimetarsku preciznost i ozbiljnu vještinu, ali je igra koja ima utegnute kontrole, koja kroz svoju pucačku mehaniku nagrađuje promišljen ili oprezan pristup, i koja, što je najbitnije ne gubi niti dašak svježine, bez obzira da li ulazite u sukob sa možda već viđenim protivnicima ili nepoznatim bossevima. Zagonetke, kao i ostatak igre za prosječan core kalibar nisu prevelik izazov, ali nisu niti šetnja kroz park. Owlboy generalno, uz osjećaj za ritam ima i solidno prisvajanje težine, koja prije svega se veže za dinamičnost same koncepcije, nego li za izazov kao takav.

Snježna idila najviše ostaje upečatljiva po sjajnoj muzici koja je prati

Ako je Owlboy uspješno izbjegao sve poslovične pošasti modernih akcijskih avantura, koje su često razvodnjene, rastrgane i razbacane na sve strane, bez neke idejne ili dizajnerske vodilje što žele biti ili kuda idu, onda je upao u tipične narativne zamke prosječnog videoigračkog scenarija. U svojoj makro strukturi narativa, Owlboy je sasvim solidno postavljen. Glavni lik Otus je neka vrsta sveopćeg luzera kojeg nitko ne shvaća ozbiljno, ali od kojeg se očekuju dosta velike stvari. Njegovu neugodnu, ali idiličnu poziciju u nebeskom mjestašcu Vellie, iz temelja mjenja dolazak letećih gusara koji kradu misteriozniartefakt, i usmjeravaju se prema glavnom gradu Adventu. Otus kao jedan od rijetkih letača unutar Vellie, biva osuđen na sudbonosnu misiju spašavanja Adventa pomoću drevne tehnologije, čije potpuno razumjevanje nitko u njegovoj okolini nema.

Owlboy je pod očiglednim utjecajem animirane biblioteke studija Ghibli, prvenstveno režiserskih postavki Hayaoa Miyazakija, sa posebnim naglaskom na Pokretni dvorac. To u osnovi znači da i ovdje imamo jednu dozu naivnosti koja se kombinira sa tragičnim nijansama na pomolu, u osnovi jedan vrlo nezgodan spoj, koji niti u animiranom uzoru nije prošao bez problema.

U pojedine objekte ćete moći ući i nabasati obično na zanimljive pojave

Owlboy prvenstveno ima narativnih problema sa prezasićenim tekstom, koji je prijeko trebao neku uredničku intervenciju. Mnoštvo besciljnog i prosječnog napisanog brbljanja na sve strane koje niti značajno proširuje fikcionalni univerzum niti pridonosi karakternom razvoju likova. Dosta je tu sumnjivih karakternih lomova, te upitnih scenarističkih postavki. Ono gdje Owlboy briljira doduše je sam glavni lik. Naime, Otus je nijem, tako da biva, po uzoru na SNES nostalgiju koja izbija iz generalno cijele igre, osuđen na tuđe glasove većim djelom. Koristeći sitne animacijske kretnje, kombinaciju njegova naivnosti i povodljivosti, sa jednom specifičnom vrstom tragične sjenke koja lebdi iznad njega, Otus je uspješno izveden tragični junak. Owlboy također ima, na narativnom polju, izuzetno jaku zadnju trećinu, koja je prožeta izrazitom gustinom atmosfere misteriozne melankolije. Koristeći se onom poznatom scenarističkom parafrazom kako dobar kraj popravlja sve prethodne nedostatke, Owlboy uspijeva uspješno zaokrižiti problematičan pripovjedni kolosijek.

Bossevi su relativno dobro balansirani i često zanimljivog dizajna.

U Owlboyu je moguće razgovarati sa mnoštvom likova. Dijalozi su obično jednosmjerni s obzirom na glavnog lika, ali Otus povremeno može odbiti ili potvrditi neke upite. Sa likovima se isplati razgovarati više puta s obzirom na to da često imaju nešto novo reći u odnosu na situaciju u kojoj ste trenutno. Sa likovima u svom timu koje imate trenutno je moguće razgovarati samo u okviru logorske vatre, što je svakako zanimljiv momenat. Vrijedi napomenuti da Owlboy ima protok dana u realnom vremenu, tako da svaki razgovor oko logorske vatre će vas koštati jednog dana, ali s obzirom da zadaci nisu vremenski ograničeni to ne predstavlja problem.

Generalna dužina igre je dobro pogođena, no čini se da je bilo potencijala i za nešto masivniji post-end sadržaj. Prvenstveno se čini da bi nedostatak mape mogao dosta veliki broj igrača odvratiti od daljnjeg istraživanja, pa i od otkrivanja nekih bitnih narativnih fragmenata. Čini se i da je sistem high-end upgradea koje možete kupiti ostao također neiskorišten. Raštrkan koncept nivoa koji je u potpunosti posvećen glavnoj priči, u kombinaciji sa nedostatkom mape, često dovodi do momenata bezidejenog lutanja, koje može biti frustrirajuće s obzirom da se protivnici respawnaju na određenim loading točkama. Još jedan problem tiče se skrolirajuće tehnike, koju Owlboy koristi kao bi dodatno pojačao nostalgični momenat kroz kretnje i avantura glavnog lika. Ovo zna biti nezgodno kod dinamičnih borbenih situacija jer kamera zna zapeti između dvije skrolirajuće scene, brzo se prebacujući sa jedne na drugu u kratkim razmacima, što u konačnici onemogućava dobar pregled situacije. Owlboy također slijedi negativni trend vrlo uske gamepad podrške, tako ukoliko nemate neke od Xbox kontrolera ili PS4 gamepad za kojeg morate instalirati dodatni softver jer igra nema niti za njega automatske podrške, ostaju vam tastatura i miš ili petljanje po emulatoru. Na svu sreću igra je uistinu sjajno upravljiva i preko klasične PC postavke. Manualno nišanjenje mišem je posebno dobro odrađeno, a ljudi koji preferiraju automatsko nišanjenje imaju i tu mogućnost u opcionim postavkama.

Jedan od momenata kad je Otusov let ograničen

Ono sa čime Owlboy nema nikakvih problema je zvučni dizajn i njegov popratni soundtrack. Glavni kompozitor Owlboya Jonathan Geer, koji je već poznat po odličnom OST za jednu od najpotcjenjenih videoigara ove godine, Neon Chrome, u Owlboyu je napravio uspješnu fuziju klasicističko-sinematičkih elemenata s retro 16-bitnim aspiracijama. Svaka od tema je usko atmosferično vezana za pojedine zone ili dešavanja, što svakako igru čini dodatno kompaktnom. Zvučni efekti su precizni, jasni i SNES-ovski inspirirani. S obzirom da Owlboy ne posjeduje glasovnu glumu, efekti dobro koriste tišinu kao ekspresivan element prema ukupnom sazvučju.

U konačnici Owlboy je uspješno realizirana akcijska avantura, izuzetne atmosfere i čvrsto koncipiranog dizajna. Otus, taj čudni dječak koji nosi ovaj naslov, povremeno izgleda toliko krhko da se čini nesalomljivim. Njegove avanture poslužile su kao uspjela metafora borbe koja možda i jeste uzaludna, ali porazi koji iz nje proizilaze jesu definitivne instance smisla.

Postoji jedan opor, težak osjećaj nakon kraja ove videoigre, u suprotnosti sa njenom površinskom postavkom, i upravo iz tog razloga je treba igrati.