Od velikog broja igara koje sadrže pljačkanje, iznuđivanje, ubijanje, fatalitye, bacanje bombi, rad na carini, bilo je samo pitanje vremena kada će doći igra u kojoj – trčite sa škarama u rukama. Daniel Holbert, jedan od glavnih developera Call of Duty: Advanced Warfare igre, napravio je prvi samostalan projekt koji neočekivano odskače nekoliko milja od stila popularnog FPS serijala. Paperbound je simpatična brawler igra koncentrirana na lokalni multiplayer, a svoj potencijalni uspjeh pronalazi u uspješnim brawlerima kao što su Super Smash Bros i PS All-Star Battle Royale. Danielova samostalna developerska/izdavačka tvrtka Dissident Logic hrabro je krenula u svoj prvi projekt koji bi trebao privući fanove indie igara, ali i one koji obožavaju dobar multiplayer. Izazov vrijedan spomena, i detaljnijeg pregleda.

Na prvi pogled je teško shvatiti o čemu se radi, osim da izgleda predivno

JEDNOM DAVNO, U JEDNOJ KNJIŽNICI

Premisa Paperbounda je izrazito jednostavna. Od velikog broja ponuđenih likova, birate jednoga/jednu te ga/ju šaljete u bitku s jednim do troje protivnika u arene koje kombiniraju platformske elemente, borbu i mogućnost kretanja unutar 360 stupnjeva (gore, dolje, ukoso) zbog mogućnosti ignoriranja gravitacije. Bitke se događaju unutar stranica raznih knjiga, pa su tako likovi zapravo smješteni u arene koje podsjećaju na temat izabrane knjige. Arene napravljene po uzoru na poznate knjige (Journey to the Center of the Earth, The Book of the Dead, A Book of Five Rings, Skull Kingdom, i Dante’s Inferno) zvijezde su ove igre, pružaju veliku raznolikost i praznik su za oči. Omanje razlike među njima dovoljne su da rzamišljate o tome koja je arena najbolja za vašu strategiju, kao i za mode igranja koji ste odabrali u tom trenutku. Papir je glavna tema ove igre, pa su vam tako najvjernija oružja škare koje bacate na svoje protivnike, kao i prolijevanje tinte po areni(stranici). Inteligentna i zanimljiva oružja (iako u oskudici) popraćena su lijepim arenama i  prekrasno dizajniranim likovima (među kojima su i neki likovi koji će biti poznati onima koji su igrali druge indie igre kao što su Guacamelee!, VVVVVV, Monaco, Cards and Castles i Tumblestone) kao i zanimljivim modeovima koji svaki donosi potrebu za drugačijim načinom igranja.

Staze se ne razlikuju samo vizualno, već su prema raznim zaprekama i rasporedom više prilagođene određenom načinu igranja.

Classic Versus, Capture the Quill, Longer Live the King i Last Man Standing se razlikuju po cilju koji je potrebno ostvariti, no sve imaju jendu važnu zajedničku crtu – najzabavnije i najbolje ih je igrati sa troje svojih prijatelja/ica. Ukoliko vas je i samo dvoje (a drugo dvoje ispunjavaju dosta dobri AI protivnici) već ćete osjetiti glavni adut i veću zabavu ove igre. Klasični versus mode je već dovoljno zabavan sa ciljem skupljanja što više killova kako bi se otvorila pukotina na stranici kroz koju možete pobjeći iz arene. Kaotično stanje u kojem se svi igrači međusobno gađaju škarama, skaču i bacaju tintu kako bi skupili što više pobjeda (killova) dovodi do situacije u kojoj jedna osoba ima mogućnost pobijediti tako da prođe kroz navedenu pukotinu (rasparani dio stranice ilitiga portal) dok ga sprječavaju svi ostali igrači u areni. Ova dinamika izmjene napada i svojevrsne zajedničke obrane dotadašnjih suparnika kako bi se drugom spriječila pobjeda svakako dovodi do zabavnih, napetih i komičnih situacija. Last Man Standing je upravo suprotan ovome modeu, budući da izbjegavate to da nastradate od drugih (dok u prijašnjem modu nije toliko važno ako umrete sve dok ubijate dovoljno dobro druge protivnike). Capture the Quill je sličan standardnom Capture the Flag modeu, no budući da je igra tako napravljena, ovdje se može u potpunosti uživati samo ako se igra sa još troje pravih igrača/ica. Budući da morate čuvati svoje pero od drugog tima koji se sastoji od također dvoje igrača, taktiziranje oko napada i čuvanja vlastitog pera i donošenje protivničkog do vašeg dijela dovodi do poprilično urnebesnih situacija u kojima se stvarno osjeti ukoliko igrate protiv AI likova.

NEKE STRANICE NEDOSTAJU

Problemi igre leže upravo u tome. Naime, ako nemate 4 kontrolera, ekipu s kojom bi igrali neko duže vrijeme poprilično će vam biti teško u potpunosti uživati u ovoj igri. igranje dvoje ili troje igrača svakako pomaže, no single play je za ovu igru jako slab i zapravo ne postoji. Nema posebnog single play modea, a jedina opcija kako možete sami igrati jest ako igrate protiv 3 AI protivnika. Svakako solidan način da isprobate igru ili vježbate bacanje škara, hodanje po stazama i korištenje gravitacije no u konačnici postane jako depresivno ako vam je to jedini (ili najčešći način igranja).

Veliki izbor poznatih i nepoznatih likova koji, nažalost, izuzev izgleda nemaju posebne karakteristike bitne za igru

Također, izbor likova (iako velik) ne donosi nikakve osim vizualnih promjena. Prema viđenom i igranom, čini se da nema velikih (ili skoro ikakvih razlika) u tome kojeg ćete lika odabrati budući da nisam primjetio da je ijedan sporiji, brži ili da bolje cilja i gađa škarama. Nepostojanje statistika za razne sposobnosti likova također potvrđuje moju tvrdnju. Kontrole likova su poprilično jednostavne, ciljanje desnim analognim stickom zahtijeva nešto vježbanja, no dosta brzo se dođe do uspjeha u kontrolama. Daljnje vježbanje kretanja po areni će svakako biti bitno te tu igra od vas zahtijeva malo više vremena. Napadanje protivnika se omogućava na tri načina (bacanjem tinte, bacanjem škara i bliskom borbom s  mačevima) koje možete i kombinirati (aktivirati bombu od tinte u određeno vrijeme na određenom mjestu tako da je pogodite škarama). Jasno je da je jednostavnost u ovoj igri odlika koja se maksimalno može iskoristiti i činiti razliku između iskusnijeg igrača od onih koji su tek počeli igrati igru, no nedostatak ikakvih posebnih nijansi između likova i nekih dodatnih oružja karakterističnih za određene likove pridonosi osjećaju da nakon nekog vremena nema prostora za napredak niti otkrivanja ičega novog.

Pogodite iz koje je ovo knjige

No, dobro, očito je vizija developera bila stvaranje minimalističke, drugačije, brawler igre koncetrirane na vrijednost igranja lokalnog multiplaya. Nažalost, sama vizija nije dovoljna da se izbjegne usporedba s drugim brawler naslovima (prvenstveno Super Smash Brosom pa i u nekim instancama TowerFallom) za kojima očito kaska (ili bolje rečeno, ignorira neke posebnosti zbog kojeg su ovakve igre još privlačnije). Lako se pomoriti i sa ignoriranjem single playa ukoliko je tu online igranje koje bi unaprijedilo i poboljšalo dojam igranja. Zbog nepoznatog razloga, online multiplayer ne postoji za ovu igru kojoj bi, po svemu sudeći, taj dio bio iznimno bitan za održavanje popularnosti, dobivanje dodatne ”zaraznosti” i podizanje ukupnog dojma. Također, nedostatak power-upova i specifičnijih oružćja sukladno tematu arena su jedni od aspekata koji se ne mogu smatrati toliko ”minusima” koliko ”željama da postoje u igri kako bi bila još bolja”.

ZADNJA STRANICA

U konačnici smo dobili možda i najzarazniju multiplayer igru ograničenu na lokalno igranje u ovoj godini. Izuzev toga što je ta kategorija prazna (jer malo tko ignorira online igranje) Paperbound je igra koja je svakako na vrhu ponude i koja se može toplo preporučiti svakome kome dolazi veći broj ljudi na druženje (a pri tome imaju i dosta kontrolera). Trajnost igre je samim time dobila lošiju ocjenu jer izuzetno ovisi o lokalnom multiplayeru što je, u današnjem kontekstu, ipak veliki nedostatak. Predivni vizuali, simpatična ideja i zarazni gameplay žudi za dodatnim sadržajem i online igranjem. Nadam se da ćemo te željene stvari i dobiti u bliskoj budućnosti, jer je Paperbound na kraju ispao solidna igra sa puno neiskorištenih potencijala.