U posljednje vrijeme svjedoci smo nove velike horror revolucije na gaming sceni, koja počiva na nešto drukčijim principima koji ne obuhvaćaju napucavanje i bijeg od hordi krvoločnih zombija koji stoje u redu i čekaju da im smrskate glavu ili, u gorem slučaju po vas, da se zaslade vašim moždanim ćelijama. Sve je više neakcijskih horroraca, koji hrabro kombiniraju nekolicinu popularnih gaming trendova kako bi na scenu donijeli nešto novo, a tu prije svega mislimo na svojevrsne walking simulatore sa zastrašujućom atmosferom, rješavanjem klasičnih avanturističkih mozgalica i konstantnim bijegom od opasnosti umjesto direktne konfrontacije s istom. Ovaj novi hibridni horror žanr sve više uzima maha, pa nas tako svako malo zaskoči neko novo ostvarenje, uglavnom indie produkcije, koje donese nešto novo i nadasve originalno, a upravo jedan takav naslov stigao nam je iz redova The Deep End Gamesa, razvojnog tima kojeg čini ekipa veterana koji su svoje developersko iskustvo brusili u radionicama nekih od najvećih svjetskih razvojnih timova, radeći na hitovima kao što su BioShock i Dead Space.  Oni su odlučili iskoristiti svoje bogato iskustvo i začiniti ga potpuno novom originalnom idejom, a rezultat njihovog eksperimentiranja stiže nam u formi novog horrorca po imenu Perception. O kakvoj igri je riječ i što nam to novo i u kojoj mjeri uspješnosti ona donosi, idemo zajedno vidjeti..

Šapat u mraku

Perception je istraživačka horror avantura iz first person perspektive najsličnija naslovima puput Alien Isolationa, Outlasta ili Amnesie, koja je zasnovana na potpuno novoj i nadasve originalnoj gameplay premisi, koja počiva na nekolicini elemenata koje dosad još nismo vidjeli u jednoj igri – snalaženju u prostoru pomoću eholokacije.

Naime, radnja igre vrti se oko slijepe djevojke po imenu Cassie, koju godinama u snovima i noćnim morama proganja misteriozna kuća. Otkrivši da famozna kuća zaista postoji i da se nalazi u Gloucesteru u Massachusettsu, neustrašiva Cassie odlučuje istražiti i otkriti što misteriozna ukleta kuća krije i na koji je način s njom povezana, a odgovori koji je čekaju iza zatvorenih vrata kuće, natjerat će je da instantno požali što se odvažila na ulazak u istu.

Kada vas ukleta kuća u snovima proganja, onda znate da nešto nije u redu. Pa zašto onda kojeg vraga idete u tu kuću kad znate da je znatiželja ubila mačku?

Ulaskom u kuću, započinjemo svoju jezivu avanturu, a tu nas čeka prvo veliko iznenađenje – mrkli mrak. Spomenuo sam da je Cassie slijepa? E pa sukladno tome, cijela koncepcija igre prilagođena je tome, tako da igru igramo iz perspektive prvog lica, gledajući u crnilo pred sobom, sve dok ne pritisnemo desni trigger button. U tom trenutku, Cassie će svojim štapom udariti od pod i pred njenim (i našim) očima počet će se nazirati konture prostora u kojem se nalazi. Te konture vrlo brzo će se vratiti u crnilo, pa smo tako primorani konstantno da udaramo od pod kako bismo se mogli snalaziti u prostoru.  Sustav eholokacije u igri funkcionira besprijekorno i na jedan suptilan način nam pokazuje kako svijet izgleda iz perspektive slijepe osobe. Iako ne vidi, služeći se svoj štapom, pomoću eholokacije Cassie će se kretati kroz prostorije kuće i pomoću svoga „šestog čula“ kroz četiri ne pretjerano duga chaptera prikupljati dokaze te doznati nešto više o tragičnoj sudbini onih koji su u ukletoj kući živjeli. Svako od poglavlja smješteno je u drugi vremenski period, zbog čega na znatno drukčiji način proživljavamo događaje i snalazimo se kroz kuću budući da se unutrašnjost iste razlikuje od vremenskog perioda. Tu na scenu stupa još jedan zgodan dodatak – Cassiein mobitel koji ima vrlo zgodne aplikacije koje joj pomažu pri rješavanju tekstualnih i slikovnih zagonetki tako što ona uslikani sadržaj pošalje operateru koji joj potom opiše sadržaj iste. Nekoliko zgodnih dodataka koji Cassie zaista znaju olakšati boravak u ukletoj kući, no vjerojatno se već sada pitate gdje je taj horror i u kakvom nam pakiranju u ovoj igri stiže strah – bez brige, došli smo i do njega…

Lutke.. zašto su morale biti i proklete lutke???

Naime, igrajući Perception, veći dio vremena provest ćemo u mraku, udarajući štapom od pod kako bismo nakratko vidjeli, no buka koju Cassie pravi, privući će i čudovišni zlokobni entitet poznat pod imenom Presence, koji baš i neće biti gostoljubiv prema našoj glavnoj protagonistici. Presence privlači buka, bilo ona koju Cassie pravi udaranjem štapom o pod, bilo ona izazvana nekim drugim glasnijim faktorima, tako da tijekom igranja konstantno moramo paziti koliku količinu buke pravimo, konstantno balansirajući između potpunog mraka i ponekog obrisa koji će nas dovesti do obližnjih vrata. Budemo li preglasni, igra će to nagovjestiti dolaskom čudovišne kreature najsličnije Dementorima iz Harry Pottera – ekran će poprimiti crvenkastu boju uz sveprisutno jezivo režanje bića, koje će nas sasvim sigurno u više navrata dobro naježiti, a potom istrzati na klasičan „jump scare“ način. Od našeg negostoljubivog domaćina (bez spoilanja) odgovornog za tragične sudbine svih žrtava koje susrećemo u igri, moguće je i pobjeći i skriti se (u kutije, ispod kreveta isl..), međutim nakon što preživimo nekoliko ovakvih situacija, shvatit ćemo kako Presence baš i nije pretjerano inteligentan entitet i da mu je na više načina moguće vrlo lako pobjeći ili ga (ako smo dovoljno tihi) čak u potpunosti i izbjeći, zbog čega ćemo na njega (u kombinaciji s Cassienim vrlo dobrim, ali i kontraefektnim monolozima i komentarima) češće gledati kao na iritantnu, nego na strašnu prepreku. Zapravo, najveći strah koji u ovoj igri možemo iskusiti, prvenstveno leži u mraku i neizvjesnosti te pogledu u nepoznato svaki put kada udarimo štapom od pod, no sav taj koncept, ma koliko originalan i sjajan bio, vremenom postaje pomalo zamoran i repetitivan, pa je sukladno tome dobro što igra ne traje duže od 3-4 sata, jer bismo se u tom slučaju propisno mogli smoriti.

Budete li preglasni, očekuje vas bliski susret s zlokobnim entitetom poznatim pod imenom Presence

Svakako jedan od najupečatljivijih elemenata Perceptiona jeste njegova vizualna strana. Uz očitu inspiraciju Biosockom, zaista je interesantno vidjeti na koji način su developeri (među kojima je nekolicina bivših uposlenika Irrational Gamesa) uspjeli iskombinirati potpuni mrak s obrisima svega, sve to predstavivši u tek nekoliko boja koje u kombinaciji s crnom daju originalan konturni prikaz. Developeri su definitivno položili ispit s vizualnim aspektom igre, stoga je prava šteta što Perception nema podršku za neki od VR uređaja, jer igrati ga u takvom modu bilo bi zaista fora, a vjerujem kako bi i igra na taj način bila znatno strašnija. Zvuk u igri je korektan, što možda ipak nije dovoljno budući da se radi o ostvarenju koje se intenzivno oslanja na osjetila glavne protagonistice. Moglo je i moralo biti bolje, no što je tu je – nemojmo ipak zaboraviti da se ovdje ne radi o AAA naslovu, već tek nešto većem indie projektu.

Originalno, ali s mnogo neiskorištenog potencijala

Perception je na kraju solidna horror igra koja zapravo i nije pravi horror. U pitanje je ostvarenje koje krase dobra atmosfera, originalna ideja i izvođenje koje zbog vrlo česte i pomalo iritantne repetitivnosti frekventno znaju pasti u drugi plan. Radi se o prosječnom ostvarenju prepunom sjajnih ideja, koje ipak nije uspjelo iskoristiti svoj ogromni potencijal, stoga ću ga preporučiti samo fanovima žanra i onima koji su u potrazi za nečim novim, dok će ostali koji odigraju igru o njoj zasigurno imati pomiješano mišljenje.