Iako je Kickstarter leglo loših ideja za koje su oni bez sposobnosti logičkog razmišljanja spremni dati pare, pa se financiraju mlazni kišobrani (ovo je čak i konceptualno puno mentalno izazvanije, da ne kažen retardirano, nego se čini na prvu ruku), solarne staklene ploče kao zamjena asfalta (zar itko želi vozit po staklu?), tu i tamo sam koncept zasja pa pare sjednu u prave ruke, ruke sa vještinom i kreativnošću da se izradi nešto što ne bi bilo moguće da financije ovise o korporacijama čija opsjednutost kvartalnim izvještajima nas je dovela u ovaj vrli novi svijet štancanja površnog recikliranog sadržaja.

Nekoć davno, dok sam bio mlad i perspektivan, napravio sam fatalnu pogrešku i podlegao hvalospjevima novinskih članaka, te instalirao igru zvanu Baldur’s Gate. Mlad i zelen podlegao sam njeim čarima, razrađenom bujnom svijetu, putenim kilometrima teksta i slatkim malim sitnicama koje su odisale kreativnošću i duhovitošću. Sljedećih pet godina uživao sam u otvorenoj vezi sa njom, pa kasnije njezinom mlađom sestrom Baldur’s Gate 2, kao i frendicama Icewind Dale i onom luđakinjom zvanom Planescape: Torment.

Noćni život u Eori odvija se u undergroud klubovima

Nakon toga, sve se promijenilo, 3D je zamijenio 2D, a duboke izometrijske RPG avanture su nekako nestale. Tu i tamo se pojavila neka nova, ali nije to više bilo to. Možda sam zaboravio voljeti, onako naivno dječački, možda samo nostalgično gledam, pa zaboravljam na loše stvari i brojim samo dahove koji su mi oduzeti.

Ko tebe toljagom ti njega sjekirom

A onda u cijelu priču uliće Obsidian Entertainment, koji su počeli sa izradom nastavaka Biowarea (Neverwinter Nights 2 i KOTOR 2), a nakon par promašaja (jel se itko sjeća debakla zvanog Alpha Protocol) briljirali sa Fallout: New Vegas i South Park: The Stick of Truth. Njihova Kickstarter kampanja je jedna od prvih uspješnih crowdfunding priča, a potrajalo je malo vremena dok smo se našli u prilici da vidimo koliko su pare bačene na ekran u njihovom smjeru dobro iskorištene.

Stupovi vječnosti

Pillars of Eternity počinje kao i svaki punokrvni RPG, sa stvaranjem lika koji će biti vaš veleposlanik u tom fantazijskom svijetu. Obsidian vam na izbor daje šest rasa, jedanaest klasa i sedam kultura od kojih svaka utječe na vaše početne statistike. Likovi imaju šest atributa, od koji svaki ima podatribute, tako da imate sve potrebne alate za stvaranje uistinu jedinstvenog lika za vaše avanture u Eori, konkretnije u njezinom dijelu zvanom Eastern Reach, prostoru ugrubo veličine Španjolske.

Sam svijet je pažljivo smišljen, tako da osim zanimljive geopolitičke situacije, svijet ima i duboku povijest, a po stilu i tehnologiji najbolje ga se može usporediti sa našom renesansom, kad bi naša renesansa bila bogata magijom. Vatrena oružja postoje, al je ta tehnologija još u povojima, pa su upitno korisna, iako ovo začinjava cijeli svijet sa malo steampunka.

Nisi živio dok nisi cjepidlačio na character creation ekranu

Sama priča je puno zrelija i otkačenija, nego što sam očekivao. Sve se vrti oko duša, koje nastanjuju ljuske žitelja Eore. Kao i u alkemiji, duše su osnova magije, a nastanjuju mnoga tijela tokom svojeg postojanja i nose sjećanja ljuski koje su prije nastanjivale. Naravno, svaka dobra avantura ne počinje bez misterije, pa u svijetu Eore se počinju rađati djeca bez duša. Čije i kako tučeno je to maslo, ostaje na vašem pažljivo složenom liku da otkrije. On, naravno, mora biti poseban, pa je iznimna individua koju nazivaju Gledalac oliti po engleskom Watcher. Ono što on radi je gledanje u samu dušu, i to bukvalno, ne kao izjava kojom bari trebe dok ih gleda u oči. Gledanjem u dušu možete prizvati prošle živote likova, što je prilično maštovit način prikupljanja informacija.

Ispeci, pa klikni

Igra je taktička po rješavanju sukoba, odvija se u stvarnom vremenu sa mogućnošću pauziranja. Ovo možete koristiti i za odlazak na WC, ali primarna namjena je pomno taktiziranje i razmišljanje o sljedećem koraku. S obzirom da ne kontrolirate samo jednog lika nego sa sobom vučete galeriju živopisnih likova, ovo je itekako korisno, a opet je u duhu klasika čije naslijeđe želi nastaviti. Krajnji rezultat je elegantna borba, a opet zadovoljavajuće taktičko iskustvo.

Svijet je bogat društvenim igrama koje ožive svaki tulum

Igra koristi maglu rata ili kako Sjedinjene McDonalds kolonije kažu Fog of War, pa ste uvijek samo par koraka od nepoznatog. A nepoznato je osnova ove igre, jer za istraživanje dobivate XP, a ne za mlaćenje raznih spodoba poznatog ili nepoznatog oblika.

Pošto je ipak surov svijet u pitanju, bitno je imati neki dio njega koji zovete domom, u ovoj igri to je tvrđava koju možete nadograđivati i time dizati statistike vašeg lika.

Prekrasno izrađene lokacije su na svakom koraku

Interakcija sa svijetom, osim toljagom i ognjem, se vrši dijalozima, koji se prilično netipično za ovo doba prezentira tekstom.

Ako znate čitati, a ne samo gledati meme i gifove, sadržaj je vrhunski smišljen i napisan. Sama igra se zatamni, a tekst dođe u prvi plan, prisiljavajući da se fokusirate na pomno osmišljene paragrafe. Ovo je jednostavan trik, ali itekako učinkovit za imersiju u ovo literarno remek djelo. Ovisno o vašim statistikama igra će vam nuditi razne opcije u razgovoru, pa ako ste skloniji diplomaciji izbjeći ćete situacije u kojima se raspravlja ko ima veći mač.

Igra vas se ne boji ubiti, jer joj nije bitno ako ste razmaženo derište koje odustaje na prvu prepreku. Čak i na najlakšoj težini, redovito ćete se naći u situacijama kojima niste dorasli. A pošto igra ne daje iskustvo za prazno mlaćenje mobova, ne možete otići ubiti par svinja pa se vratit dorasliji situaciji. Na najtežoj postavci Trial of the Damned, igra briše snimljenu poziciju ako umrete. Hardcore do kraja.

Arheološki klub u šetnji sa psima

Grafika i zvuk su po svemu u duhu naslova čije stope Pillars of Eternity prati, ali opet dovoljno u duhu modernih visokih rezolucija da se nitko ne može buniti. Pozadine su maštovitno osmišljene i predivno oslikane. Glasovi u igri variraju od odličnih do podnošljivih, a glazba od nenametljive pozadinske do epske.

Knjiga bez korica

Klasici koji su inspririrali ovu igru su svoj sustav borbe i svjetove licencirali, koristeći provjerene sustave da ispričaju svoju priču. Obsidian Entertainment je pristupio prilično ambiciozno, pa je iskoristio svu svoju kreativnost da stvori novi svijet. I to kakav svijet. Očekivao san generički konvencionalni fantasy, a da će se s malo ozbiljnijim temama pozabaviti nadolazeći Torment: Planes of Runeterra. I naravno, kao i mnogo puta u životu, bio sam u krivu. Jer iako je ovo posveta igrama zbog kojih sam se zaljubio u žanr, svaki detalj je pomno stvoren i smišljen, pa nikad se neće dogoditi onaj gorki već viđeno osjećaj.

Kao da zakucani prozori nisu dovoljan razlog za brigu, nego mora bit i magla

Osnovna tematika igre, o dušama i rađanju djece bez duša, nije mogla biti više pogođena. Ne samo kao koncept, nego kao i kritika moderne zabave, pa i ljudi za koje je namijenjena. Iz mjeseca u mjesec zatrpava nas se površnim sadržajima, jer više nismo ni sposobni posvetiti pažnje nečemu šta je smisleno i duboko. Bitno da je novo, i da nas zaintrigira na neko vrijeme, da bi bilo odbačeno čim se pojavi nešto potencijalno bolje. Priče se prezentiraju animacijama, jer mašte više nema u umovima mladih, a težina drži na rubu prelaganog, jer ne daj bože da neko negdje zapne. Pillars of Eternity zna što želi i ne boji se to postići na način na koji misli da je ispravno.

Da je Pillars of Eternity izašao prošle godine bio bi igra godine, ali s obzirom da je izašao ove godine biti će igra godine. I dok srljamo prema potencijalnom debaklu zvanom Star Titanic … pardon, Citizen, koji bi mogao baciti negativno svjetlo na Kickstarter, Pillars of Eternity je dokaz da je crowfunding koncept koji može spasiti modernu industriju zabave, dajući nam igre koje želimo a ne bezdušne poluproizvode čiji maketing je jedina stvar koja je profesionalno odrađena.