Uvijek ću se sjećati kad sam skočio u cipele (i kapuljaču!!!) Ezia Auditorea i zakoračio u grad gdje se Istok i Zapad sreću – Konstantinopol. S odmakom od više od desetljeća, Assassin’s Creed: Revelations ostavlja drugačiji dojam nego kad je tek izašao. To nije samo igra; to je završna nota jedne priče koja je oblikovala cijeli serijal.

Priča: Zidovi ispunjeni sjećanjima

Revelations je priča o kraju – o Altairovoj ostavštini i Eziovom pokušaju da shvati vlastitu sudbinu. Grad u kojem se radnja odvija, simbolično smješten na raskrižju civilizacija, odražava unutarnji konflikt likova. Altaïrova knjižnica nije samo fizički cilj; to je metafora za znanje, odgovornost i težinu prošlosti koju su oba lika nosila.

Ezio ovdje nije više mladić s previše strasti i premalo strpljenja. Njegova priča u Revelationsu prikazuje starijeg, mudrijeg čovjeka, spremnog zatvoriti poglavlje svog života. Altairova prisutnost – kroz sjećanja – dodaje emocionalnu težinu. Svaki ključ koji Ezio pronađe ne otvara samo vrata knjižnice, nego i vrata povijesti.

Konstantinopol: Živa pozornica

Grad nije samo pozadina; on je glavni protagonist igre. Njegove zbijene ulice, monumentalne džamije i živopisne tržnice dišu poviješću. Svaka ulica ima svoje priče, a svaki minaret poziva na istraživanje. Konstantinopol je živ, pun detalja koji odražavaju spoj kultura i razdoblja, pa čak i kad ti teta s pijace saspe salvu uvreda na turskom jer si je trknuo laktom u prolasku.

Međutim, nakon toliko godina, jasno je koliko su se standardi promijenili. Konstantinopol je fascinantan, ali danas se čini statičnim u usporedbi s gradovima iz novijih naslova. Unatoč tome, njegove arkade, bazari i zidine nose autentičnost koja se ne može oponašati modernim grafičkim trikovima.

Gameplay: Parkour kroz povijest

Kretanje po krovovima Konstantinopola i dalje je užitak. Kukom za penjanje osvajanje visokih zgrada nikad nije bilo brže, dok bombe dodaju sloj taktičke dubine borbi i infiltraciji. Iako gameplay nije revolucionaran u usporedbi s ranijim nastavcima, savršen je primjer kako se male inovacije mogu skladno uklopiti u postojeći sustav. S obzirom na nedostatak otvorenih prostora i skučenosti ulica, pozdravili smo se s konjaništvom ali dobili smo novu dimenziju kretanja.

Borba je dobila na težini. Protivnici su raznovrsniji i izazovniji, a bitke zahtijevaju puno veću strategiju nego prije. S obzirom da protivnici mogu napasti vatrenim oružjem i imati teški oklop, teško se mogu replicirati scene iz Vatikana gdje je 50-ak neprijatelja znalo ležati mrtvo na Trgu Sv. Petra nakon bitke u kojoj napadaju jedan po jedan i može ih se pravilno protunapasti. Vlastita mreža regruta, koju podučavate i koristite kao pomoć, postaje ključna. Ovo nije više samo Ezio protiv svijeta; ovo je evolucija bratstva asasina.

Jedina mehanika koja i dalje ostavlja gorak okus je obrana jazbina – Ubisoftov eksperiment s „tower defense“ elementima. Iako je ideja zanimljiva, napadi templara su češće frustracija nego izazov. I dalje tvrdim da je gubljenje vremena višeminutna obrana gdje možete i izgubiti pa ste opet na istom gdje bi ste bili i da ste odmah prepustili kvart neka padne i napravili brzi povrat ubijanjem bossa na svom tornjiću.

Priča i gameplay u službi emocije

Ezio u Revelationsu ima zrelost koju ne vidimo često u igrama. Njegova putovanja i razgovori odišu tugom, nostalgijom i željom za mirom. Igra ne forsira eksplozivne trenutke – svaki korak ima svoj ritam, svaki dijalog svoje značenje. Oproštaj s Ezio Auditoreom jedan je od najupečatljivijih trenutaka u serijalu, jer nije samo kraj jedne priče nego i kraj jedne ere Assassin’s Creeda. Za razliku od Prince of Persia – The Two Thrones, gdje je kraj trilogije koja isto priča jednu epsku priču doveo vas na početak gdje ste vi jedini svjedok jedne nevjerojatne priče koja se može nastaviti, ovdje je definitivan završetak jedne sage protagonista koji je ostao upamćen kao jedan od najvećih asasina i spona koja je pomogla spasiti svijet.

Multiplayer: Prva, ali i zadnja lekcija

Multiplayer je bio zanimljiv dodatak – lov na mete u društvu drugih igrača donio je tenziju i taktiku kakvu u singleplayeru ne možete doživjeti. Iako je ovo bio tek drugi pokušaj mrežnog igranja u serijalu, osjećao se potencijal. Nažalost, taj potencijal nikada nije do kraja iskorišten, i danas je multiplayer samo dio povijesti serijala. Još frustracije sam imao sa nekadašnjim routerima od telekom providera gdje su portovi bili lockani i provideri ih nisu htjeli unlockati (sigurnosti radi…) pa su vam lobbyi bili poražavajuće prazni.

Završne misli

Revelations nije savršena igra, ali je igra s dušom. Danas, kad je serijal evoluirao u goleme otvorene svjetove s naglaskom na RPG elemente, Revelations ostaje podsjetnik na ono što je Assassin’s Creed bio – fokusiran, emotivan i usmjeren na likove.

Vratiti se Ezio Auditoreu nije samo pitanje nostalgije; to je povratak korijenima. Njegova priča i Konstantinopol su podsjetnik da videoigre mogu biti više od zabave – mogu biti iskustvo koje pamtite godinama.

Vrijeme je možda prošlo, ali Ezio Auditore da Firenze i dalje stoji na svom observation pointu, s kapuljačom na glavi i pogledom prema horizontu.