Kada se prisjećamo Final Fantasy serijala iz kraja 90tih i početka 2000tih, neizostavan je Final Fantasy IX. Neizostavan i bez konkurencije, ali u kategoriji ”Final Fantasy koji se najmanje spominje”. Jer, dok se i dalje vode rasprave o tome je li Final Fantasy VII najbolji FF svih vremena, koliko je ”osmica” bolja, ili kako su Tidus i ekipa ipak pravi kraj najbolje FF ere, ili zapravo kako ništa to nema smisla jer je Chrono Cross bolji, Final Fantasy IX sa Zidaneom, princezom Garnet, simpatičnim Vivijem, Eikom i ostatkom ekipe često ostaju zanemareni.
No, kako vrijeme ide, sve veći broj ljudi veliča ”devetku”. Nije da je tu bilo ikakvih negativnih kritika ili loših aspekata. Dapače, Final Fantasy IX je zadovoljio veliki broj fanova, pokupio razne nagrade i dobio visoke ocjene kritike. Možda je došao i postojao u onom razdoblju kad se od serijala nije ni očekivalo išta manje, pa se ta kvaliteta samo prihvatila, odigrala i postavila na policu. Kako su se prije par godina, u jeku remakea sedmice pojavile i glasine da se sprema remake upravo devetog nastavka, krenula je i horda pozitivnih reakcija i stavova tipa ”nisam ni znao da to želim, no sad kad ste spomenuli, stvarno želim FF IX remake”. Prašina ne može odgovoriti na sva pitanja vezana za to zašto je devetka vrijedna remakea, remastera i same Prašine, no pokušati ćemo dati presjek glavnih tema, aspekata gameplaya i dati naznake zašto je Final Fantasy IX jedan od najboljih Final Fantasy nastavaka.
Final Fantasy IX, objavljen 2000. godine za originalni PlayStation, predstavlja povratak klasičnim (fantasy) korijenima serijala. Barem su tako čelnici i neki novinari govorili, iako mi kao tinejdžeri kojima je ”sedmica” ili ”osmica” bila prva igra nismo ni znali čemu se točno igra vraća, nama je samo neobično i neočekivano izgledala. Manje ozbiljna, bajkovitija, staromodnija. gra se odvija u raznolikim lokacijama, od srednjovjekovnih dvoraca do magičnih šuma i drevnih ruševina, što stvara bogat svijet prepun detalja i bajkovitiji, srednjovjekovni i pristup. Nekima se sve to nije toliko svidjelo jer su voljeli više futuristički setting prošle dvije igre, no mnogi su prihvatili i ovaj stil, a ne treba zaboraviti da je mnogima ovo i bila prva FF igra te s toga i najbolja. Radnja, barem u početku igre, prati grupu različitih likova, predvođenih lopovom Zidaneom Tribalom, koji započinje avanturu otmicom princeze Garnet Til Alexandros XVII, no ubrzo se sve zakomplicira i pretvara u borbu za sudbinu svijeta, bitna egzistencijalna pitanja, pa tako i razne ljubavne teme, teme o hrabrosti, suradnji, kraju i početku svega. Uz Zidanea i Garnet, možda i najpamtljiviji od svih likova iz ove igre je simpatični crni mage Vivi Ornitier:
Glavni antagonist, Kuja, čija potraga za besmrtnošću odražava već dosta poznate teme za Final Fantasy serijal, nije previše pamtljiv, no likovi i setting svakako daju novi specifični šarm igri. Početak igre nas je već uvodio u perspektive raznih likova i igranje s drugim likovima kao ”glavnima”, ne dajući nam kroz prvih par sati naznake uopće tko je glavni lik, tko je Cloud ili Squall ovoga nastavka. I da li uopće postoji. Bilo je dosta manjih misija povezanih sa glavnom pričom koje su imale nešto brži tempo, a osjećaj epskog sukoba na kraju je izostao, bar ako ga usporedimo sa prijašnje dvije igre. Devetka je imala svoga šarma i svoju strategiju, među kojima je najvažniji bio novi sustav vezan za događaje u, praktički, aktivnom vremenu. Naime, developerski tim je želio stvoriti koherentnu priču s dubokom razradom likova, što je dovelo do uvođenja Active Time Events (ATE) sustava, koji omogućuje istraživanje likova odvojenih od glavnog protagonista. Ovaj sustav omogućio je igračima/icama da promatraju događaje koji se odvijaju na različitim lokacijama, pružajući pritom razvoj likova, jedinstvene predmete i smjernice za odluke koje mogu promijeniti tijek priče. Povremeno se ATE koristio u igri za istovremeno upravljanje s dvije podijeljene skupine likova radi rješavanja zagonetki i navigacije kroz određene dungeone. Danas takve stvari nisu ni neobične ni previše posebne, no za ta vremena, kada tehnologija nije dopuštala svakakva eksperimentiranja, a igre nisu imale gigabajte i gigabajte prostora, ovo je bila svakako inovacija vrijedna spomena. Razvoj na originalnom PlayStationu suočio se s ograničenjima kapaciteta CD-ROM-a. Unatoč korištenju četiri diska, tim je svakodnevno morao pažljivo upravljati podacima kako bi osigurao da igra stane unutar dostupnog prostora.
Članak “Memories of life working on Final Fantasy IX” na PlayStation Blogu donosi sjajne i vrijedne informacije vezane za igru, i to iz prve ruke, od strane Kazuhika Aokija, jednoga od ključnih dizajnera igre koji je otkrio nekoliko zanimljivih detalja. Aoki je, naime, naveo kako je rano planiranje za Final Fantasy IX započelo je u srpnju 1998. godine, prije nego što je Square završio razvoj na Final Fantasyu VIII. Igra je razvijana na Havajima kao kompromis za razvojne timove koji su živjeli u SAD-u . Kao posljednja igra u serijalu na PlayStation konzoli, Hironobu Sakaguchi je zamislio naslov kao “refleksiju” na starije igre iz serijala. Pod vodstvom Hironobua Sakaguchija, cilj je bio vratiti se fantasy stilu ranijih igara, za razliku od znanstveno-fantastičnih svjetova FFVII i FFVIII. To je zahtijevalo razvoj novih tehnika za prikaz stiliziranih likova, budući da su prethodne igre koristile realističnije proporcije. Pred izlazak igre, Sakaguchi je izjavio kako mu je Final Fantasy IX najdraža igra u serijalu jer je “najbliža njegovoj idealnoj viziji onoga što Final Fantasy treba biti”.
Razvojni tim želio je okruženje igre učiniti više “fantazijskim” nego kod prethodnih PlayStation naslova, vraćajući se srednjovjekovnom okruženju. Glavna web stranica igre navodi da razvoj svijeta igre predstavlja kulminaciju serijala, spajajući “uspješne elemente prošlosti, poput povratka fantazijskim korijenima”, s modernijim pristupom.
Dizajneri su se fokusirali na stvaranje likova s kojima bi se igrači mogli lakše poistovjetiti, lakše nego ikad prije. Rezultat toga bio je “stripovski izgled” likova, simpatični Vivi, zadržavanje chocoba i raznih drugih bića iz Final Fantasy univerzuma. Likovi poput Zidanea, Vivija, Dagger i Steinera prikazani su s jedinstvenim šarmom. Naglasak je bio prvenstveno na junacima i junakinjama, glavnim protagonistima, onim likovima koje kontroliramo u igri.
Zato mnogi koji su igrali FF IX se danas mogu sjetiti skoro svih likova iz tima, a ne mogu se sjetiti glavnoga antagonista jednako dobro, jer na njemu nije bio toliki fokus ni popularnost kao što je to bilo, na primjer, slučaju Sephirotha. Je li to minus ili plus za igru, ostavljamo vama na odluku.
Igra je prodala preko 5,8 milijuna primjeraka, što je impresivan rezultat, ali manje od prethodnika, FFVII (14+ milijuna) i FFVIII (9+ milijuna). Kritičari su je hvalili zbog likova, priče i glazbe, dok su gameplay i sporiji tempo izazvali podijeljena mišljenja. Final Fantasy IX je danas kultni klasik, barem ako pitate nas koji pišemo GG Prašinu. Svojim povratkom korijenima, bogatim likovima i dirljivim narativom ostavio je puno lijepih sjećanja, iako su, priznajem, popraćeni sa manje drame, misterije i nekih dinamičnih scena kao prijašnje dvije igre. Opet, i to ostaje kao aspekt procjene igre i njene privlačnosti/kvalitete koje ostavljamo vama na procjenu kao dobru ili lošu stvar.
Vrijedi li igru zaigrati danas? Svakako. I za to vam ne treba da odigrate nijedan od osam nastavaka koji su izašli prije, niti šest koji su izašli nakon. Ako vam se sviđa što vidite i volite RPG na poteze i ovakav dizajn, likove, teme, a i fantastičnu glazbu, svakako probajte remasterirani port koji je dostupan na svim relevantnim platformama.
