Istraživanje Tamriela i doživljavanje dogodovština unutar Elder Scrolls serijala za neke je započeo 1994. godine izlaskom Arene, za druge dvije godine kasnije s izlaskom Daggerfalla, a zatim je 2002. godine masivniju publiku privukao „moderniji“, Morrowind. Negdje između smjestila su se dva spin-off naslova, Battlespire i Redguard, a upravo s ovim drugim sam započeo svoje dogodovštine po Tamrielu. I to su uistinu bile prave avanturističke dogodovštine, u maniri popularnih pustolovnih swashbuckler filmova.

Elder Scrolls Adventures: Redguard je akcijska avantura koja nas vremenski smješta prije Arene. Igramo u ulozi mladog pustolova Cyrusa, koji se zbog privatnih razloga vraća u svoju domovinu Hammerfell, koja je trenutno pod okupacijom Imperijalnih snaga cara Tibera Septima. Po povratku on ubrzo biva uvučen u političke razmirice, gdje su akteri trenutni guverner Imperija s jedne strane i pokret otpora, Restless League, koji žele vidjeti Hammerfell slobodnim ponovno, s druge strane. Kroz niz zavrzlama, posjeta različitim lokacijama i savladavanju mnogih prepreka, među kojima i uvijek nam dragi Daedre, Cyrus nastoji osloboditi svoju sestru, ali ujedno smiriti situaciju u Hammerfellu, te posredovati u pogodnijem miru između uključenih frakcija.

S obzirom da su lokacije otočnog reljefa, Redguard nosi gusarski/piratski duh pustolovina. I to je ono što me privuklo tada, kao ljubitelja pustolovnih gusarskih filmova kao što su Cutthroat Island (Otok boje krvi), animirani Sandokan, Treasure Island (1990), Petar Pan itd. Pojma nisam imao kako će me ova igra uvesti u novi svijet Elder Scrolls serijala. Stoga je razumljivo što mi je Morrowind još uvijek najdraži dio, pošto je ponudio otvorenost tog svijeta, za razliku linearnosti s kojom je bio „skučen“ Redguard. Ali, svejedno iga je pružala kvalitetno iskustvo prilikom rješavanja različitih zagonetki, savladavanja borbi i praćenjem same naracije, plus impresivan onodobni 3D engine unutar kojeg je ekipa predvođena Toddom Howardom posvetila dosta pažnje detaljima, stvorivši imerzivno 3D okruženje i fantastične raznolike terene. Nije na odmet spomenuti kako je Redguard skupio jako pozitivne kritike, ali pored svih ogromnih naslova tih godina koji su preplavili tržište, jednostavno je zaronio ispod površine.

Redguard je zabavna igra, sa zanimljivom radnjom i likovima. Doduše s dosta klišejastih i stereotipnih likova unutar ovakvih pustolovnih priča, ali s dobrom dozom šarma. Dijalozi su uglavnom cheesy, ali dosta ih je bilo humornih…. bilo s namjerom ili ne. Nažalost, loš audio i drugi tehnički problemi oko zvuka, kao i bugovitost same igre pokretane na Bethsedinom XnGinu ostavljali su malo gorak dojam. Jer…Bethesda. Pokrenuvši je nedavno preko GOG klijenta, naišao sam i na jako lošu optimizaciju u trenutnom stanju. Što je prava šteta, ali vjerujem kako se dubioznim studiranjem preko interneta može pronaći riješenje s kojim bi Redguard bio igriv na modernim sustavima.

No, iako se uspije u tom pothvatu, bojim se kako igra ipak nije dobro ostarila, naročito kontrole i borba. Ali ako vas zanima priča i zanimljiv vam je koncept ovakve single-player igre unutar Elder Scrollsa, odlično uklopljenog u lore i ambijent serijala, vjerujem kako vam takve stvari neće predstavljati problem. Tko zna, možda se u skoroj budućnosti Bethesda ponovno upusti u sličnu pustolovinu. Do tad, nastojat ćemo držati prašinu podalje od Redguarda i ostalih „starješina“.