Neki ga znaju po raznim ”Bashi” imenima, no samo je jedna igra iz serijala osvojila mnoge izvan Japana, na našem području 2000. godine. To je bila Bishi Bashi Special, uvrnuta kolekcija uvrnutih mini-igara koja je omogućila bezbroj sati zabave svima koji su se usudili zaigrati je. O ovom Konamijevom eksperimentu, koji je kasnije prešao na handheld igre i mobitele, s time da je nerijetko bio rezerviran samo za japansku publiku, ne zna se pretjerano puno. Osim da je bila, vjerojatno kada gledamo iz današnje perspektive, ponajbolja party igra na prvome PlayStationu.

I, stvarno, dosta je teško objasniti zašto zaslužuje tu titulu osim da je – zabavna i zarazna. Koncept je poprilično jednostavan – u moru mini igara vi birate koje ćete igrati u formi lokalnog multiplayera, bilo to protiv samo jednog prijatelja/ice ili sa još sedam njih (ukoliko ste takva multitap ekipa). U moru igara i blesavih vizuala, neke ostaju dio sjećanja do današnjeg dana, a za neke smo se ipak morali vratiti u istraživanje internet arhiva kako bi se posjetili. Prva igra koja pada na pamet je takozvano ”pražnjenje puntarice” tj. tehničke olovke gdje se natječete tko će prije button mashanjem svog kontrolera isprazniti olovku svih punti. Vjerujem da već sada dižete obrve dok to čitate no zamislite dobro raspoloženu ekipu koja se susreće s ovakvim konceptom, čak mu se i ruga, a onda nakon poraza ne može nitko od prisutnih prestati igrati ovakve ludosti. Ako se nekome čudom ova igra ne sviđa, druga po takvom principu zahtjeva od vas da tresete limenku cole što jače te se onda opustite i gledate čija dalje leti u zrak. Izuzev button-mash igara, bio je veliki izbor ritam igara, a svaka od tih podžanrova mini-igara rješava se predvidljivosti sa ovakvim ludim konceptima. Tako u jednoj morate samo stiskanjem ”x” gumba u određenom ritmu povećavati afro frizuru vašeg lika (čiji je afro veći nakon određenog vremena, je pobjednik), dok u drugoj slušaš lupanje majmuna o činele i pratiš njegov ritam gdje svaki dobro popraćeni ritam uzima griz određenog voća koje se pojavljuje na ekranu. Zašto, kako, čemu – nikad nećemo saznati.

Bishi Bashi nije stajao na tome – imali su i stvarno čudne igre sa glavama ”stvarnih ljudi”, vjerojatno programera u kojima si morao navoditi lika lijevo-desno da jede lopte koje se bacaju na njih, ali i sa njihovim se glavama igrala igra slična Pongu. Ah da, bila je i jedna igra u kojoj bacate buket na vjenčanju:

Tu su još bile razne logičke igre, igre pamćenja, utrke u zanimljivim okolnostima i tko zna što sve ne. Ako mislite da ove igre brzo dosade, varate se. Tajna je u njihovoj kratkoći, brzini promjene igrača (samo dva mogu istodobno igrati na ekranu, no neke mini igre omogućuju igranje po principu ”last man standing”) i mogućnosti usavršavanja u raznim mini-igrama. U svakom slučaju, nakon širokog osmjeha koji nam ostaje na faci još neko vrijeme nakon prisjećanja igranja ove igre, ostaje pitanje zašto i dalje nemamo ovakvu neku igru. Konceptualno ih postoji dosta, no ipak mnogi od nas žele baš Bishi Bashi. Makar ovaj opisani ovdje, putem PSNa. Mislim, ima ga na PSNu, ali samo za PS3 i u UK-u. Što se toliko kontrolera razbilo i prijateljstava slomilo u našoj regiji?