Kako se bliži kraj Prašini u prosincu, posmotrivši dosadašnje naslove koje smo obradili…upalo mi je u oko kako nedostaje jedno ime. OK, možda više imena…ali zgodno se pogodilo da sam ponovno pokrenuo svoj Wii i u želji odigravanja nečeg brzog i kraćeg, nametnuo se Sonic and the Black Knight. Izašla prije ne toliko davno (2009), ne posjeduje oduševljavajuću reputaciju, naročito kod Sonic die-hard fanova. Stoga, iako nije dosta stara kao i većina igara koje obrađujemo u Prašini, ova igra vrlo vjerojatno leži pod debelim slojem prašine u mnogim kolekcijama i time postaje kvalificirana za našu Prašinu.

Sonic and the Black Knight još je jedna spin-off igra iz serijala pustolovina najpoznatijeg ježolikog bića. Svojevrsni nastavak na prethodnu igru (Sonic and the Secret Rings) i dio Sonic Storybook serijala  gdje se Sonic pojavljuje u verzijama klasičnih priča i legendi. U Secret Rings to su bile Arapske Noći, dok u Black Knightu Sonic sudjeluje u legendi o Arthuru. Merlina, praunuka poznatog čarobnjaka Merlina, našavši se u nevolji doziva junaka u svoju dimenziju, i taj junak je slučajno plavo i brzo biće znano kao Sonic. Upoznavši ga sa situacijom u kraljevstvu (Arthur je uklet, vlada teror, neuništiv je dok ima čarobni item koji se može poništiti drugim čarobnim itemom itd.), Merlina prepušta Sonicu da radi ono što najbolje radi – trči uokolo i ovaj put uz pomoć Caliburna, mača koji priča i zgodnog gimmicka za Wii Remote. Nažalost, mač (remote) se vitla s nedovoljno uzbuđenja, štoviše htjet ćete ga baciti u prvo grmlje ili jezero…mač, ne kontroler…i stvari obavljati tradicionalnim Sonicovim metodama. U igri su dakako i ostali protagonisti iz Sonic svijeta, ali predstavljeni kao akteri iz priče o Arthuru. Tako je Shadow Lancelot, Knuckles Gawain, a Tails je…kovač. Svi likovi su igrivi u jednom momentu tijekom progresa glavne priče, a uz dodatak ostalih likova, otključani su i u multiplayer modu, koji podržava do četiri igrača/igračica.

Kretanje Sonica kontroliramo analognim stickom na nunčakama, dok mač vitlamo tresući Remote, iako prečesto sa slabom reakcijom. Slab response swordplaya je i bila najveća kritika igri. Kontrole su kao i kod većine Sonic 3D avantura, ”pičimo” po stazi „on the rails“, ali nažalost s nedovoljno grananja i alternativnih puteva. Inovacije koje se pojavljuju u igri poput raznobojnih vila koje samo zamjenjuju tradicionalne stvari po stazama (prstenje, federe, speed boostove), skill progres u kojem biramo između tri klase, sve varijabilne po statsima (brzina, snaga) and so on, pružale su Black Knightu svoj šarm i jedinstvenost unutar serijala.

Intro u igru odavao je visoku produkciju koja stoji iza igre, koja inače vizualno izgleda dobro. Legenda o Arthuru nudi šarolikost staza i dizajnersku kreativnost, i sve je to solidno odrađeno. Ipak, govorimo o Wii-u i 2009. godini, teško da se igra mogla nametnuti nosiocima te konzole. Kao spin-off, Sonic and the Black Knight je solidna igra. Jako kratka, ali i u to kratko vrijeme se može iskusiti sve što igra nudi. Hoćete li nadmašivati svoje rezultate po stazama ili ćete uspjeti pronaći još nekog zainteresiranog za igrin multiplayer, u oba slučaja ovaj Sonic neće izbjegavati prašinu dugo. Ali ako vam je izmicao svih ovih godina, odigrajte ga…ako išta, barem zbog karizmatične Sonicove persone…“cool kida“ iz 90-tih. Šalim se. Sonic je poprilično u ovoj igri najiritantniji lik, ali to nije samo problem ovog nastavka, već i nekog duljeg vremena gdje je Sonic u kategoriji filmova prema video igrama. Mislim da shvaćate 😉