Ne brinite, neće ovo biti ”još jedan o tekstova” o legendarnoj Final Fantasy igri koja je promijenila način na koji mnogi gledaju igre, koja je zaradila najviše i koju su voljeli najviše. Već znamo cijelu tu priču, a i čitali smo veliki broj tekstova (stranih i domaćih) koji su impresivno dočarali i opisali sve moguće iz igre i svo njeno naslijeđe. Ovaj kratak tekst će prvenstveno ponuditi viđenje značenja ove igre u osobnoj perspektivi autora koji piše ove retke. Što je bila ova igra prije, što znači danas, a što će biti s njom u budućnosti.

Don’t fight here! You’ll ruin the flowers!

Naime, prvi put kad sam se susreo sa ovom igrom, sa svojih 12 ili 13 godina, je bio ujedno i prvi put da sam probao igrati RPG bilo koje vrste ili podžanra. To je bio ujedno i prvi put da sam i ozbiljnije krenuo u neku igru, iako se nije dogodilo odmah nakon što sam bio svjestan njegova postojanja, prvenstveno jer me plašio broj CD-ova s kojim dolazi igre i činjenicom da se doimala dosta komplicirana i ”ozbiljna”.

Utjecaj na konačnu odluku od igranju je krenuo sa dvije strane. Jedna je bila recenzija PC verzije igre u tadašnjem PC Playu koja je igru nahvalila, ali ujedno napominjala koliko je veliki hit na PlayStationu i što je sve napravila nakon izlaska. Članak je živopisno opisao glavne likove, prikazivajući njihov dizajn koji se drastično razlikovao od samog dizajna likova u igri. Veliki broj prodanih primjeraka, akcija koja se očitala iz screenshotova i riječi hvale svugdje gdje bih nešto istraživao u igri, ipak, nisu bili dovoljni za odluku o igranju. Drugi dio koji je upotpunio taj nagon bio je impresivan i luksuzni tiskani vodič za igru koji je bio dio jednog broja skupoga ”stranoga” časopisa Official PlayStation Magazine kojeg sam slučajno kupio (točnije, kojeg su mi kupili). Nekoliko mjeseci je stajao na polici sa drugim knjigama, više kao relikt ili kao nešto što sam si umislio da će za 10. 20 ili 30 godina vrijediti silne novce i što ću moći onda masno unovčiti. Idućega proljeća, prije praznika koje bi, već tradicionalno, odvajao za igranje, pala je odluka o kupovini igre. Ostalo je, pretpostavljate, povijest.

Ono što me, izuzev činjenice da je dolazila na 4 CD-a (tada sam se pitao kako to uopće funkcionira) impresioniralo u igri čini poduži popis koji je teško sastaviti u smislene rečenice, pa ću predstaviti samo neke do detalja i velikih otkrića koja su se tada događala pred mnome i za mene. Jedna od stvari koja me zaprepastila je koncept level upanja, najvažnijeg elementa u RPGovima koji sam shvatio, zajedno sa materijama, tek nakon izlaska na veliku mapu. Kad smo već kod mape (World Map), u trenucima kad sam mislio da je igra možda gotova (ono sve u Midgaru je bilo super i dugo za mene. prvenstveno jer sam zapinjao na nekim dijelovima i nastojao si prevoditi i istraživati sve nepoznate riječi na koje bi naletio za vrijeme raznih dijaloga) ista je sa svim novim gradovima, divovskom zmijom koja mi je onemogućila prijelaz na drugi dio mape, posjećivanje Golden Saucera ( grada koji je veliki zabavni park/casino) i uzgajanje chocoboa totalno su srušili sve moje pretpostavke i očekivanja od ove igre. Istina, nisam bio (niti sam sada) PC gamer niti sam povlačio ikakvo veće gaming iskustvo iz ne-konzolašakih igara, no ovdje su mi se ”otvorile oči” kao i velikom dijelu gaming nacije u to vrijeme, a i nekoliko godina nakon tog vremena. Mnogi, tada još nedovoljno iskusni gameri i gamerice ulazili su u svijet turn-based RPG-ova i svijet japanskog pristupa ovakvim naslovima, stvarajući od njih epove svoje vrste.

Za sve one koji su propustili (ili čak odbijali) igrati ovaj, vjerojatno, najveći hit prve PlayStation konzole, slijedi nabrajanje razloga zašto je FF VII dobra igra. OK, nisu baš razlozi, nego nastavak impresija u kratkim crticama koje će opet shvatiti prvenstveno oni koji su igru odigrali: Golden Saucer glazba, Sephiroth glazba, Guard Scorpion je izgledao kao boss na kraju nekih igara, a ne prvi boss u igri, priča o kloniranju, kapitalizmu, onečišćenju okoliša, vjeri, prijateljstvu, sve zapakirano u odlične dijaloge, smiješne situacije i zanimljive zadatke, zasebna i posebna misija sa Yuffie (koja je bila jedna od dva tajna lika koji su postali stalni i prepoznatljivi dio kanona, no nisu bili nužni za završavanje igre), otkrivanje Vincenta, kompletna atmosfera u Nibelheim, Summon čudovišta (sa, doduše, naporno dugim animacijama tijekom bitke), utrke motorima, Cait Sithova izdaja, sve oko Zacka, Spehirotha i Jenove (priča i odnosi komplicirani sa nejasnim ili tek otkrivenim dijelovima i pojašnjenjima koji se događaju do današnjega dana).

Ne treba ni previše pričati što je sve došlo nakon ove igre. Likovi su postali svojevrsne ikone koji su se pojavljivali u raznim drugim naslovima, a fanovi su imali tu moć da dobiju na kraju i dugometražni film koji se nastavlja na radnju nakon igre, koji je bio pravi primjer fan servicea iako drugi nisu imali što tražiti u tom filmu, spin-off naslovi koji su bili, u konačnici nepotrebni, ali opet svima dragi, kao i odličan Crisis Core koji smo mogli igrati samo na PSP konzoli. Tu je bio i spomenuti Ehrgeiz kojeg smo obradili u Prašini, a i dalje ovi likovi jesu dio velike kolekcije likova u Kingdom Hearts serijalu (pogotovo drugom i prvom nastavku).

FF VII likovi su postali vječni, prepoznatljivi, a njihova frekventnost će postati još veća i, nakon dvadeste godina, opet u središtu pozornosti sa Remakeom koji će nam doći na PlayStation 4 u nekoliko nastavaka, sa izmijenjeom grafikom, dijelovima priče, novim zadacima i sustavom borbe. Hoće li imati sličan uspjeh kao i u devedestima kada se uspjela prodati u 11 milijuna primjeraka (podaci su iz 2015.godine)? Iskreno, ne znam, prvenstveno jer je prerano. Da li za neke stvari već sad znamo da neće funkcionirati dobro u ovo novo vrijeme? To sigurno, i tu ponajviše mislim na neke reprezentacije likova koje su bile stereotipne  i samim time problematične (sjetimo se samo Barretovog govora koje je bilo puno skraćenica i grešaka), neugodnih scena za cross-dressingom i mnogim drugim dijelovima priče sa Don Corneom). Igra u prvotnoj verziji je imala ponekad osjećaj nekompletnosti, tj. nedovršenih nekih dijelova koji su ionako bili tajni, a rasprava o planiranom uskrsnuću Aeris i dalje puni forume i komentare na mnogim portalima. Očigledno je da svi, već godinama, žele FF VII u novom ruhu, za nove generacije, u privlačnom okruženju i sa modernijih gameplayom kako bi igru približili svojim prijateljima, djeci, učenicima, no ujedno, vjerujem da nitko ne želi potpuno istu igru. Ja je, svakako, ne želim, a tu sredinu između zadovoljenja tradicije i donošenja potrebnih i kvalitetnih promjena u adaptaciji koja bi pratila vrijeme u kojem izlazi (u kontekstu i gameplaya, i izgleda, ali ponajviše i priče), misija je koja graniči, često, sa nemogućim.

2017. godina će biti godina kada ćemo znati puno više o Remakeu i u kojoj ćemo biti blizu konačnog ispunjenja sna, i dobivanja tog mističnom remakea. Držimo fige!