Nezavisni izvori bliski Ralphu Baeru, čovjeku koji je naširoko smatran Ocem video igara, potvrdili su kako je Ralph preminuo u 92. godini života.

Priča o Ralphu Baeru nam govori mnogo o povijesti igara, o tome gdje se igre nalaze sada i kako će se igre razvijati u budućnosti.

Za njega, igre su bile neočekivano otkriće. Do ideje je došao dok je sjedio u preuređenom laboratoriju, zureći u televizor i pitajući se što je sve ovaj stroj u mogućnosti učiniti.

Ova priča se temelji na skromnosti čovjeka koji nije brinuo o slavi. Osvrnimo se i slavimo čovjeka koji nam je donio toliko dobroga u svijetu video igara.

Rane godine

Baer je 1938. godine emigrirao iz Njemačke u SAD, kada dolazi u New York kao znanja željni šesnaestogodišnjak.

Nesiguran kako početi zarađivati za život potpisao je dopisni tečaj u radijsko-televizijskom servisu, dok je radio dnevni posao u tvornici.

Nakon što je diplomirao, proveo je tri godine vozeći se gore-dolje Manhattanom, popravljajući pokvarene tranzistore i slomljene antene sve dok nije bio pozvan u vojsku.

Služio je u vojnoj obavještajnoj jedinici stacioniranoj u Francuskoj, te je zaradio Marksman’s Medal (odnosno na našem Medalju strijelaca). Nakon povratka u Ameriku iskoristio je prednost Zakona o rebalansu vojnika kako bi zaradio stupanj u televizijskom inženjerstvu od strane Američkog Televizijskog Instituta Tehnologije.

Dvije godine kasnije, 1952. stupa u brak, ali potrajalo je još desetak godina prije nego što je počeo njegov odnos s igrama.

Eureka

Baer je razmišljao o načinima kako da razvije tehnologiju koja bi mogla biti prodana za masovno tržište potrošača, i odmah je pomislio na televizore kojih je u tom trenutku bilo prodano preko 40 milijuna diljem Amerike.

„To je bila ‘eureka’“, izjavio je 2007. godine u intervjuu sa Gamasutrom.

„Znate, pogledao sam u TV set i rekao samome sebi, „što da radim s tim?“… Dakle, mislio sam o tome i rekao: „Možda bismo mogli igrati igre.“ Bingo. Sutradan, u jutarnjim satima, sjeo sam u svoj ured i ispisao četiri stranice papira.“

Te četiri stranice papira bile su temelj za ono što će postati Baerovom „smeđom kutijom“.

Zajedno sa lokalnim stručnjakom elektronike Billom Harrisonom, izgradio je televizijski priključak koji je ljudima dao kontrolu nad bijelim točkicama koje su se kretale preko zaslona.

Točkice su bile kontrolirane putem joysticka, koji je izrađen po uzoru na upravljač kojim su se u tom trenutku koristili zrakoplovni piloti.

Ideja se temeljila na jednom od Sanderovih vojnih uređaja, koji je prikazivao točku koja se miče na zaslonu radara. Točka na radaru je prikazivala kretnje zrakoplova.

Baer je to pretvorio u nekoliko igara, od kojih je većina osnovnih uključivala jednog igrača koji juri drugog na zaslonu, u obliku točke.

Najpopularnija je bila verzija igre ping-pong, koja je imala dvije klizeće linije na rubovima zaslona koje su se micale gore-dolje.

Klizeće linije su kontrolirali igrači i cilj je bio pogoditi bijelu točku koja se micala naprijed-natrag, simulirajući ping-pong lopticu.

Dolazak igara

Reakcije su bile mješovite kada je Baer predstavio svoju kreaciju kod Sandersa.

Baer je znao da ima nešto posebno kada je odnio svoj izum u patentni ured, i kada su se inspektori, koje je inače bilo nemogući impresionirati, zaljubili u isti.

„U roku od pola sata inspektor je igrao igre“, prisjetio se Baer i dodao: „Pun hodnik ljudi je ulazio i igrao igre.“

Godine 1971. Magnavox je licencirao Baerov Brown Box, koji je ga je pretvorio u Odyssey, prvu obiteljsku igraću konzolu ikada napravljenu.Na konzoli su korištene ideje Baerovih kontrolirajućih točaka, te su dodani tematski izrezi i okruženja koji su se mogli vidjeti na zaslonu.

Sustav je također nudio svjetlosnu add-on pušku kojome se ciljalo i pucalo u točku na zaslonu. Puška je trebala biti ponovo napeta nakon svakog pucanja.

Odyssey je bio razuman uspjeh za Magnavox koji se prodao u 325,000 jedinica, te je obiteljima uveo novi način kako da igraju igre zajedno.

Sustav je primjetio Nolan Bushnell koji je stvorio tenis, igru gotovo identičnu verziji Baerovog ping-ponga. Bushnell je svojoj igri dodao brojače na vrhu uglova zaslona, nešto što je tehnološki bilo nemoguće kada je Baer počeo raditi.

Baer je također preferirao da igrači prate vlastiti rezultat kao način fokusiranja na igru i pobjedu.

Nakon Odysseya

Bushnell koristi Pong kako bi pretvorio Atari u arkadnu ikonu. Brzo je pretvorio taj zamah u Atari 2600, koji je doveo Odyssey konzolu do zastarjevanja. Kako je Bushnell otplovio do slave i sramote pored iznenadnog procvata hiper-konkurentne industrije video igara, Baer ostali sadržaj odlučuje zadržati  i eksperimentirati u svom laboratoriju.

„Za mene, izmišljanje video igara je samo jedna uspješna stvar koju sam učinio među mnogim drugima“, rekao je Baer 2009. godine u intervjuu sa Diehard Gamefanom. „Mislio sam o sebi kao inženjeru i izumitelju koji je obavio svoj posao.“

Baer je nastavio raditi za Sandersa na ne-igrajućoj tehnologiji, uključujući visokopogonske laserske sustave i interaktivne video-bazirane treninge i simulacije sustava. Nikada nije izgubio svoju razigranu stranu, nastavio je eksperimentirati s novim načinima tehnologije kako bi izradio nove igre.

Godine 1978.  on i Howard J. Morrison izumili su Simon, popularnu Milton Bradley igru memorije. Igrač je trebao pamtiti komplicirane uzorke koji su se temeljili na četiri obojane tipke na koje je od svakih stavljen jedinstveni ton. Baer je uzeo četiri tona sa lovačkog roga.

Kao inženjer Baer je ostao zainteresiran za igre u smislu materijalnih objekata, a ne kao golemih prostora za ideje, kao što ih prepoznajemo i danas. Ipak, na mnogo načina, njegovi instinkti za ono što bi igre mogle učiniti sa tehnološkog stajališta, ostalo je kao predvodnik.

Kasnih 1980-ih izmislio je i izgradio add-on kontroler pokreta za NES, koji je Nintendo u konačnici odbio.

Također je proveo mnogo vremena radeći na različitim načinima kojima bi se računala koristila za komunikaciju, projektirajući otirač koji govori, govoreći brzinomjer za bicikle, dječje knjige koje omogućuju snimanje i reprodukciju glasa, te igračku sa likom medvjeda koja bi mogla razgovarati sa svojim ”prijateljima” na televiziji putem videorekordera i ugrađenim podacima da je vode.

Sadašnjost i budućnost

Baer je kritizirao kako su igre postale drsko nasilne.

„Mislim da je to sramota“, izjavio je za Salt Lake Tribune prošle godine.

„Ono što sam stvorio postalo je odvratno. To isto možete vidjeti u glazbi, književnosti i umjetnosti – u bilo kojem obliku umjetnosti.“

Također je kritizirao američke tehnološke tvrtke koje su se početkom 1950-ih usmjeravale na stjecanje jeftine radne snage u inozemstvu, umjesto na domaći rast i razvoj.

Baerova postignuća u svijetu video igara bila su primjećena 2006. godine, kada ga je George W. Bush nagradio Nacionalnom medaljom tehnologije.

Nakon što je navršio 90 godina, Baer je većinu svog vremena provodio u svom dugogodišnjem domu u Manchesteru (New Hampshire), koji je proglašen je 15. najsretnijim gradom u Americi, prema Gallup-Halthways anketi.

I dalje je držao laboratorij u svom domu, ispunjen starim i novim izumima. On je pred kraj života izmišljao samo za sebe, stvarajući male igračke i minijaturne inženjerske pothvate koji su se činili kao čuda prije nekoliko desetljeća.

„Više se ne mogu natjecati sa ekipama na MIT-u“, izjavio je za Vice 2011. godine.

Ralph Baer, stručnjak za oružje niskog kalibra, strijelac i veteran Drugog svjetskog rata, svoj je konačni užitak pronašao u izradi igračaka koje razgovaraju jedna s drugom. Ipak, mi smo od njegovog nasljedstva razvili industriju čiji je najprodavaniji naslov ratna igra. U međuvremenu, najigranije igre su farmerske simulacije i mobilne aplikacije u kojima bacamo ptice na svinje. To nema nikakvog smisla, ali svaki roditelj ostavlja svoje dijete u svijetu koji s godinama postaje sve čudiji. I eto nas ovdje. Budućnost je zbunjujuća i ponekad nerazumljiva, ali budućnost je sada u našim rukama.

Hvala ti oče!