ISS, PES ili Winning eleven – kako god zvali Konamijevu inkarnaciju virtualnog nogometa, mora im se priznati da su igrali važnu ulogu tijekom PlayStation One i PlayStation 2 ere. Dolaskom ISS nastavaka krajem 90ih i svjedočenjem njegova vrhunca u obliku Pro Evolution Soccera tijekom prvog desetljeća 21. stoljeća, nogomet više nikad nije bio isti. Realniji prikaz nogometne igre, težina igranja koja se učila i davala lijepe rezultate nakon sati i sati (dana i dana) vježbanja, te zarazna igrivost bile su toliko jake sile da joj na put nisu mogli stati ni nelicencirani klubovi i reprezentacije ni dosadni komentatori ni poneki bug sa sucima ili sa golmanima (ovisno o kojem nastavku pričamo). Povijest serijala neizbježno je vezana i sa EA Sportsovim FIFA serijalom koji je u jednom trenutku, unatoč boljoj produkciji i financijama bio vidno pogođen i eliminiran sa mape respektabilnih nogometnih simulacija. Onda se dogodio PESov krah, FIFA je počela učiti od grešaka i učiti od svojih protivnika, drastično promijenila gameplay, uvela poneku novu ideju i krajem tog desetljeća postala sve jasnije bolja i igrivija nogometna simulacija. No, PES se ove godine digao iz pepela – novi engine, novi sustav igranja, ispravljanje prijašnjih grešaka te potpuno prihvaćanje online mogućnosti koje nudi gaming današnjice donijeli su prvi trag jednog novog početka i nove runde borbe između dvaju vječnih ”neprijatelja”. Sa novim taglineom ”Love The Past, Play The Future” Konami nas poziva da uživamo u prošlosti kome god pripadala: PESu, FIFAi, ISSu ili nekome drugome i da se igramo sa onim što nam budućnost donosi. Prema njima je ta budućnost samo PES. Na nama ostaje da kroz sadašnjost provjerimo ima li istine u takvom pozivu.

Pritisni iks, sad ili nikad

LOVE & PLAY

Jedan od razloga zašto je trebalo malo duže vremena za ovu recenziju jest pokušaj i nastojanje da se opiše primamljivost igranja nogometa u novoj verziji (i viziji) PES-a. Ispada da je, unatoč premišljanjima i raznim pokušajima, zaista teško opisati neke stvari toliko da dočaraju primamljivost igre. PES jednostavno i dalje zvuči, izgleda i igra se poznato. Nema greške oko toga, da ne znate kako se igra zove i da vas bace samo u meč, odmah bi po kretanju igrača shvatili što igrate. Iako, te kretnje i upravljanje istima je zapravo doživjelo svoju renesansu. Dodavanja su jedan od najjačih aduta ovoga nastavka, savršeno se odigravaju, lijepo izgledaju i imaju minimalne greške i ne frustriraju pri prekidu vizije vaše napadačke taktike. Tu je i nešto čime se Konami najviše ponosi, napredni collision sistem (njegova nova verzija), koji daje veći naglasak na duele igrača, razne načine držanja lopte i fizički aspekt raznih ”sudara”. Unatoč svemu tome što lijepo izgleda na papiru, teško je nekad shvatiti na što se tu točno misli osim na veliku razliku u samom načinu osvajanja i zadržavanja lopte. Teško se oteti one stare PES navike da svaka druga sekunda vašeg pokušaja obrane završava uklizavanjem, no ovoga puta igra daju puno zabavnije i bolje opcije od konstantnog stiskanja ”kruga” koji može završavati ozljedama i isključenjima. Neki put jednostavnije naguravanje, trčanje prema protivniku, pozivanje suigrača u pokrivanje protivnika dok vi zatvarate tom istom protivniku opcije za dodavanja/bijeg ili trčanje za protivnikom dovodi do zadovoljavajućih rezultata, a i samo uklizavanje je sad ipak bolje napravljeno (igrači se brže dižu, pri padu pokušavaju uhvatiti loptu, napadači na razne načine izbjegavaju ”sudar”) te unutar svega toga lopta se iznimno dobro, pa ponekad i ”realno nepredvidljivo” ponaša.

Meni pred početak utakmice je dosta jasan, iako je stvarno nejasna posebna katagorija za izbor lopte.

Kod PES-a je izuzetno lako u jednom trenutku izbjegavati velika taktiziranja, držati R1 što je više moguće i početi pucati finesse udarce ( R2 + kocka), no igra vas konstantno podsjeća koliko su dueli i fizička jačina nekih igrača bitni za bilo koju taktiku i način igre da odaberete. Golmani su i u ovoj igri problem, samo što ovdje njihove obrane često rezultiraju vraćanjem lopte u igru te primanjem gola i raznih ”odbijanaca”. Ukoliko se to i ne dogodi, takva odbijanja lopti od golmana dovode do velikog kaosa u koji, ako se još počne manično uklizavati u žaru borbe za loptom i iskorištavanja prednosti može nastati još veći kaos koji graniči s komedijom. Razna driblanja sa R3 i L3 graniče sa combo potezima u fighting igrama te su naporna i nepotrebna solucija u mnogobrojnim situacijama u igri dok su sitnice sa fokusiranijim vođenjem lopte i kretanjem oko protivnika izvedene dosta dobro. Problem (ili prednost) je što vam ni to neće biti obvezni dio igranja koji će vas dovesti do pobjede, no detaljnijim i naprednijim uvježbavanjem sve može biti moguće. PES donosi puno takvih sitnica koje su kombinacija nepotrebnih i potrebnih stvari, no kad rezultiraju prelijepim pogotkom, oduševljenje ovom igrom drastično skače na bolje.

”Lijepo i tamno” ili ”lijepo, ali tamno”

Igra je, ako povlačimo usporedbu sa FIFAom, puno brža verzija nogometa, koja vas tjera na uklizavanja i neproračunate poteze koji lako dovode do kaosa koji suci rijetko kažnjavaju. Previše se puta pušta prednost, dosta startova se uopće ne kažnjava, dosta odguravanja prođe nekažnjeno i zbog blaže obrane i većeg broja grešaka AI igrača, PES se i dalje doima kao igra koja koketira više sa arkadnim pristupom nogometu nego tvrdokornom simulacijom, unatoč naprednim postavkama igre, formacijama i pojedinačnim naređenjima i postavkama za sve igrače u timu što je sa puno više ljubavi i detalja obrađeno ove godine.

DOZVOLE ILITIGA ”KAKO KONAMI OPET NIJE USPIO”

Suci su dosta prijateljski nastrojeni, a i puno toga vam oproste sa davanjem samo žutog kartona

Sve te tehnikalije i novine, zajedno sa Konamijevim najnovijim Fox engineom ne bi imale puno značaja da igra  nije izuzetno zabavna i zarazna. Igrivost se ponekad ne može ni objasniti ni argumentirati, no neshvatljivo bi mi bilo da osoba koja zaigra PES, a voli nogomet, ne bi procijenila igru kao najmanje solidnom nogometnom simulacijom koja donosi vidljivi napredak u serijalu. Kada sam već spomenuo Fox engine, možda najbolje da se odmah osvrnem malo više na njega – iako je isti impresivan u Konamijevim drugim igrama, tj. novom Metal Gear Solidu, ovdje izgled igrača i nije toliko primamljiv i impresivan. Cijela igra je dosta tamnija nego što bi trebala biti, a neka od poznatih lica su portretirana kao strašno umorne i ružnije indvidue. Daje li i to dozu realnosti ili ne – ostavljam vama. No, svakako je igra unatoč novom engineu i novim konzolama još uvijek poprilično ”prazna” s jedne strane, bez nekih većih detalja (kao što je na primjer, sprej kojim se označava granica izvođenja slobodnog udarca i pozicija živog zida), a s druge strane ne pretjerano realnim izražavanjem emocija svih tih igrača (previše ”zijaju” u prazno nakon gola i tijekom igre, na primjer). Iako vremenski uvjeti na utakmicama izgledaju bolje nego ikad prije i dresovi znaju očarati u ponekoj sceni, ostaje osjećaj da se moglo više i bolje što se tiče vizualne prezentacije.

Live update je koristan koliko i možete pomisliti

Uz modeove kao što su licencirana Liga Prvaka i Europska liga (koje i dalje ne kužim, posjeduju licencu ali ne posjeduju prava na sve klubove u tom natjecanju, te ne shvaćam kakvo točno zadovoljstvo ta kup natjecanja pružaju što se tiče single play igranja), vratio nam se i Master League mode. Za sve one koji iz nogometne simulacije žele izvući i zadovoljavajuće single play iskustvo koje je kombinacija igranja i menadžiranja, ovaj mode je svakako prava stvar. Trasnferi, individualno treniranje, koordinacija cijele momčadi te uključenost u sva moguća natjecanja (bilo sa momčadi sastavljenoj od anonimusa ili sa momčadi omiljenog vam i jakog kluba), Master League donosi jedno izbalansirano i zabavno iskustvo. Sve bi možda još bolje bilo da je mode još pregledniji i da su momčadi lijepo updateane sa trenutnim igračima u ovoj sezoni, no i ovako je sasvim dobro. myClub mode je također tu, dodatno unaprijeđen u svojim tendencijama prema  community igranju i RPG level-upanju igrača koji je zgodna alternativa i sve sličniji Ultimate Team modeu u FIFAi te će svakako biti dobar dodatan sadržaj za one koji traže kvalitetan i živopisan single-play. Opet je šteta što igra ima problema sa licencama, stadionima, nazivima klubova jer bi sve bilo izuzetno primamljivije mnogima.

POGLED NA BUDUĆNOST 

Imamo Messija! Licenca se isplatila!

Boljke koje su prije desetak godina i bile simpatične, u novom PESu počinju ići na živce. To se događa ponajprije jer je Fifa postala svojom igrivošću, prezentacijom i sadržajem bolja igra, a sad, najblaže rečeno, jaka konkurencija koja donosi sve što PESu kronično nedostaje. Komentatori su i u ovom nastavku poprilično užasni, neke reprezentacije su toliko krivo napravljene da igrači nemaju ni približno slična imena (primjer Hrvatske), glazba je također na razini sa tragedijom a izbornici su pretamni i nepregledni. Takve stvari prije nisu smetale, no sad postaju krucijalni dio cjelokupnog doživljaja igre unatoč communityu koji se trudi omogućiti nam preuzimanje ispravljenih podataka. Online mogućnosti su ovaj put objeručke prihvaćene, pa ćemo tako svako malo dobivati online update sastava svake momčadi u PESu prateći transfere, a PES će nas obavijestiti i o formama igrača i momčadi s obzirom na prošli tjedan/ mjesec. Tu hvataju korak s Fifom i to je svakako dobro, iako je online multiplayer sučelje sa sobama i random traženjem protivnika dosta loše izvedeno i praktički je nemoguće naći nekog voljnog za igranje ukoliko prije ne dogovorite meč.

Vranješ, Y. Matančić, Kusturica..horor

PES 2016 je veliki korak naprijed prema sretnoj i blještavoj budućnosti Konamijeve franšize, unatoč tome što su mnogima slomili srca u zadnjih 6-9 godina i natjerali mnoge ljude na Fifu. Problem je sad upravo u tome – ljudi koji su otišli Fifi su navikli na sve što Fifa donosi, i teško će opet promijeniti navike unatoč svemu dobrome što PES donosi jer Fifa s godinama ne donosi toliko lošije iskustvo igranja da uopće taj prijelaz dolazi u obzir. PES mora popraviti golmane, komentatore, licence, nekako utjecati na smanjivanje izrazito kaotičnih situacija u igri, dočarati vizualno i zvučno atmosferu igranja nogometa puno bolje i veselije, te graditi na novonastalim temeljima kako bi napokon vidjeli tu svjetliju i bolju budućnost koju su nam obećali. Na sam šarm igranja mnogi više ne igraju i pred Konamijev i Neymarom je dug put do stare slave. U konačnici, kupovinom ili igranjem Pesa nećete zasigurno ostati razočarani kao prošlih godina. No, je li ovaj novi PES dovoljan da imamo novog ili jasnog pobjednika iz dvije opcije koje nam se nude – ipak nije. Linija i razlike su postale svakako mutnije i odnosi u kvaliteti su bliskiji nego što su ikad bili. I zbog tog napretka s obzirom na prijašnje inačice, PES zaslužuje veću ocjenu. Zaslužuje li to, ostaje na vama. Pozivam vas da barem isprobate par (čitaj 20tak) mečeva.

Hvala ekipi iz Videotopa na ustupljenoj igri.