Osmisliti i kvalitetno realizirati dobar RPG predstavlja veliki izazov mnogim kućama koje se bave izradom elektroničke zabave. Fiktivni likovi različitih sposobnosti, najčešće smješteni unutar izmišljenoga svijeta, prate izmišljenu priču i izmišljene događaje. Igrači, lutkari iz sjene, interpretiraju događaje personifikacijom koja najviše odgovara njihovoj osobnosti. Obilje mogućnosti oblikuje odabrani lik dovodeći ga na maksimalne razine sposobnosti. Dobro osmišljeni RPG ne mora biti kvalitetno realiziran. RAW je jedan takav primjer.

Tamnica, patuljci lava. Nije li ovo poznata priča?

2012. godina obiluje zvučnim naslovima, a kako se približavamo kraju godine, laureati su poznati. Uspoređivati RAW s nekom od „mega“ igara nema smisla zbog nekoliko razloga: kratkoća priče, generički likovi i jednostavnost borbe. RAW nije epski uradak velike dubine i širine. Najpametnije bi bilo krenuti otpočetka.

Kraljevstvo ljudi. Na svakoj strani svijeta leži jedna kraljevina. Na sjeveru, Kraljevstvo vjetra i duše. Na istoku, Kraljevstvo vatre i snage. Zapad pokriva Kraljevstvo zemlje i mudrosti. Južne granice skrivaju Kraljevstvo vode i hrabrosti. Tko je prvi započeo sukob i zašto, odavno je zaboravljeno. Krvavi rat odnosio je mnoge živote dok se četiri kralja nisu sastala i riješila nesuglasice. Ljudi, patuljci i vilenjaci napokon uživaju u miru. Kako već biva u ovakvim pričama, ništa nije onakvo kakvim se čini.

Priznajem, zaplet uopće ne zvuči loše. Vrlo brzo postaje jasno da priča nije glavni adut ovog hack’n’slasha. Nakon nekoliko neanimiranih uvodnih scena, slijedi izbor glavnog lika. Na raspolaganju su vam mag, warrior i rogue. Generička formiranost likova ne ostavlja prostora za promjene. Ne možete izmijeniti apsolutno ništa. Par klikova i krećemo s igranjem.

Tri kralja, malo krvi, puno magije i …

Svaki pravi, tvrdokorni igrač koristi tipkovnicu. Autor ovih redaka preferira gamepad za dekapitaciju i kauterizaciju gadnih živina. Shvatiti mehaniku RAW-a nije teško. Klasična mlatilica ogromne količine neprijatelja u vidu paukova, leševa, zombija, šišmiša, razbojnika, vilenjaka, patuljaka, duhova, divova, vukodlaka, guštera – ukratko: „If you name it, they got it!“. Borba se svodi na konstantno silovanje jednog dugmeta, obično mapiranog na omiljeni udarac. Loši dečki naviru u hordama pa ih je ponekad teško poubijati iz prve. Ako se nešto miče, napast će vas prije ili kasnije pa bolje preventivno djelovati omiljenim oružjem.

Tu i tamo se dogodi da se neko zlo prilijepi uz vas puštajući vam krv, onako s leđa, pa gubite ogromne količine životne energije, a ne znate zašto. Nemogućnost okretanja kamere u takvim trenutcima posebno dolazi do izražaja. Nespretno i potpuno nepotrebno. Fiksna kamera bi trebala biti stvar prošlosti. Prosječni boss ima inteligenciju u razini sobne temperature usred zime – nakon tri sekunde, mrdne papak dva koraka naprijed i ponovi udarac. Natamburati kamenoga diva pet puta težega i većega od vas ne predstavlja nikakav problem sve dok vam se dugme na gamepadu ne zaglavi, a onda – kud koji, mili moji. Jedan kristalić manje. Devet života sasvim je dovoljno za završetak većine questova. Questovi, odnosno zadatci su, u nedostatku pristojne riječi, hm, linearni. Korektni izraz je: „WTF!?“ Povremeno imate suludu ideju da se vratite i odradite nešto. Osim par iskustvenih bodova, nema veće satisfakcije. Žalibože truda.

Prvi pogled, sve jasno?

Skupljanje opreme bi trebala biti jedna od glavnih sporednih zanimacija. Nakon što po 56. put dobijete black leather cap, shvatite da nema smisla kolekcionarski prikupljati setove obuće i odjeće. Razlikuju se samo po boji. Ne u stilu epic, rare common, nego doslovno po boji: crvena, plava, crna, tu i tamo narančasta. Postoji podjela po kvaliteti, ali je kriminalno loše razrađena. Ipak, cijeli klasični set opreme je na raspolaganju: zaštita za glavu, ramena, ruke i noge, štit pa naušnica, ogrlica, prsten. Stats, kako volimo reći, ne odudaraju od drugih igara sličnoga žanra pa se neću upuštati u analizu čiji su veći, brži jači itd.

Svašta sam u svojem dugogodišnjem igračkom stažu vidio, ali toliko fušarenja u kategoriji koja čini RPG RPG-om nikad: tragično loše napisan dijalog. Ne postoji nikakva smislena interakcija između vas i likova koje putem susrećete. Osim površne komunikacije s glavnim protagonistima, postoje trenutci u kojima imate osjećaj da igrate neki FPS ne RPG.

Razvoj mogućnosti odabranoga lika kroz nakupljanje iskustvenih bodova nije zahtjevan. Skill tree, na prvi pogled, izgleda ozbiljno. Brzom analizom ponuđenog, razočarano konstatiramo sljedeće: stvarnoga izbora ili ozbiljnijega grananja skilova nema. Tipični „no brainer“. Karakteristika koja se proteže od početka do kraja RAW-a. Borbe s bossovima, kako sam već rekao, nisu teške i mogu biti zabavne zbog konstantnoga naviranja horde sporednih negativaca. Refleksi krepane mačke dvaput pregažene na autocesti dovoljni su za izbjegavanje razornih udaraca svih ozbiljnijih „šefova“. Srećom, „jakog“ topovskog mesa ima na pretek. Povremeno se nađete u situacijama u kojima je moguće izgubiti život, ali nisu upitne slabe moći ili nespretnost, nego obična nepreglednost. Odjednom se pojavi toliko likova na ekranu da od silne gužve ne vidite tko i gdje lupa po vama pa dolazi do opće makljaže. Nakon nekoliko sati dosadi mlatiti po kloniranim NPC-ovima koji ne mogu ozbiljno parirati vašim napadima, ali mogu dosađivati do iznemoglosti. Slobodno poginite barem jednom. Više od devet komada soulstone kristala ionako ne možete sakupiti (pitanje sebi: koliko ono mačka ima života?).

Malo dvoraca, mostova, tamne okoline

Prodavači su korisni, ako ih pronađete na vrijeme. Nalaze se na opskurnim lokacijama – tik do tamnica (ili na mjestima napučenim raznoraznim spodobama). Kakvim čudom dotična gospoda preživi silne napade raspamećenih negativaca, ostaje nepoznanica. Sustav ekonomije također je nepoznanica, jer je ogoljen do gole kosti, a trgovina je bazirana na pražnjenju inventara. Najčešće „na lageru“ nema interesantne robe pa nemate na što potrošiti stečeno zlato, osim na napitke za podebljavanje zdravlja ili mane. Neposredno prije završetka igre poželjno se oboružati jakim oružjem i tvrdim oklopom, ali priča se komotno može završiti osrednjim, čak i lošim borbenim kompletima.

Svijet RAW-a lijepo izgleda. Objekti, poput tamnica ili građevina, kvalitetno su ispolirani. Staze su bogate detaljima i obiluju bojama. Istovremeno arhaično i moderno, pristojno, oku ugodno komentar je grafičke prezentacije. Nedostatak filmskih animacija supstituiran je stop motion animacijom konceptualnih crteža, što je zanimljiv izbor za pojašnjenje ključnih događaja. Voice over animiranih scena i ambijentalna pozadinska glazba rijetke su svijetle točke koje valja spomenuti. Moram pohvaliti multiplayer. Možete zaigrati u coopu preko mreže. Simpatični bonus za igranje u dvoje, troje.

Il buono, il brutto e il cattivo

Zabava za jedan vikend je zagarantirana. RAW podsjeća na stare hitove poput prvog Diabla ili Baldur’s gate serijala, no ni po jednom elementu role playja ne zaslužuje posebno mjesto u povijesti igara. Generička arkada, smještena u klišeizirani fantasy svijet pretenciozno nabijen repetitivnom akcijom, na mahove odiše dobrom zabavom, ali nedorečenost i nerazrađenost guše dinamiku igre svrstavajući RAW u žanrovski loša ostvarenja. Ako je parodija RPG-a bio željeni cilj razvojnog tima, uspjeli su 110%.