Adrift – glasio je naslov prvijenca Dontnod Entertainmenta, razvojnog tima sačinjenog od ljudi koji su svoj developerski kruh i respekt igrača zarađivali radeći u gigantima kao što su EA, Ubisoft i Criterion. Dotičnim genijalcima na razvoju ovog projekta priključio se i Alain Damasio, franuski pisac SF romana, a igra, koja je u svojoj biti trebala predstavljati postapokaliptičnu akcijsku avanturu, bila je namijenjena ekskluzivno Sonyjevoj PlayStation 3 konzoli. Bilo je izgledno da će vlasnici PlayStation 3 konzole dobiti priliku ekskluzivno zaigrati još jednu akcijsku avanturu za kojom će vlasnici drugih igraćih platformi samo razočarano uzdisati. Međutim, Sony je, na iznenađenje svih, odustao od ekskluzivnih prava na igru.

Novi IP na samom zalasku jedne generacije – mnogim izdavačima ta se ideja baš i nije puno svidjela, bez obzira na zanimljivost projekta. Budućnost projekta i njegov izlazak općenito visili su o niti, a priliku da ugrabi ovaj potencijalni hit hrabro je iskoristio Capcom, koji je na ovu generaciju već bio donio nekoliko interesantnih novih IP-ja.

S Capcomom u ulozi izdavača, došlo je do nekoliko ključnih promjena i na samom projektu. Avanturistički naziv Adrift zamijenjen je intrigantnim i pomalo sjetnim naslovom Remember Me, a sama igra dobila je djelomično novu premisu, koja je zaintrigirala čitavu gaming scenu. Mnoge je zanimalo može li ovaj francuski studio, nakon svih problema koji su ga zadesili, ipak isporučiti zanimljiv naslov koji će se dugo pamtiti? Ovo pitanje provlačilo se sve do nedavnog izlaska igre, a odgovor na njega moći ćete doznati u nastavku teksta.

NEO-PARIS 2084. I NE TAKO SVIJETLA BUDUĆNOST

Priča igre Remember Me, nastala iz pera (odnosno tipkovnice) Alaina Damasia, donosi nam priličnu mračnu i sumornu viziju budućnosti. U bliskoj budućnosti, nekih sedamdesetak godina unaprijed, svijet kakav danas poznajemo više ne postoji. Brojne prirodne katastrofe desetkovale su populaciju na Zemlji, a građanski ratovi koji su vođeni nakon toga gotovo su izbrisali manje gradove i naselja. Jedino su veliki gradovi uspjeli „preživjeti“, a upravo jedan od takvih gradova je i Neo-Paris.

Zahvaljujući naprednoj tehnologiji, Neo-Paris je pretvoren u futurističku metropolu kojom upravlja distopijsko društvo na čelu s Memorizeom – mrskim konglomeratom čiji je glavni cilj, pogađate, dominacija svijetom. No, Memorize svoju dominaciju svijetom ne planira ostvariti klasičnim oružjem i raznoraznim tipovima zastrašivanja slabijih. Memorize to čini na jedan sasvim drukčiji način – manipulacijom sjećanja. Naime, napredna tehnologija omogućila je kontrolu nad sjećanjima te manipulaciju istima. To je omogućeno pomoću SensEna (Sensation Enginea) – modernog implantata koji sjećanja pretvara u podatke. Zahvaljujući SensEnu, ljudi dobivaju mogućnost uploadanja i dijeljenja sjećanja, ali i njihovog potpunog brisanja (zaista bi bilo lijepo kada bismo mogli izbrisati neka neugodna sjećanja, zar ne?). Sjećanja je moguće mijenjati, kupovati, pa čak i krasti. Sjećanje postaje droga i valuta, a mnogi postaju ovisni o njemu. Naravno, pojedinci svoja i tuđa (većinom tuđa) sjećanja koriste za ilegalne radnje, a takvo što predstavlja opasnost za čitavo društvo i vladajuću klasu.

Tu na scenu stupaju Memory Hunteri – vladini elitni lovci na sjećanja, koji imaju sposobnost oduzimanja i potpunog mijenjanja tuđih sjećanja. Memory Hunteri na taj način mijenjaju tijek događaja, spriječavajući pojedince u njihovim namjerama, kojima bi naštetili Memorizeu i ozloglašenoj vladi. Jedan od lovaca na sjećanja, i to onaj najbolji, bila je i Nilin – glavna protagonistica igre koja se, shvativši što čini, odmetnula od Memorizea i prešla u redove Errorista, pobunjeničke skupine čiji je jedini cilj propast Memorizea i ukidanje memorijskih lanaca kojima su okovani obični ljudi. Međutim, prillikom jedne od svojih errorističkih „akcija“, Nilin biva zarobljena od strane Memorizea, a potom joj je izbrisano pamćenje. Zatočena u zatvoru La Bastille, u trenutku kada je upućena na potpuno brisanje sjećanja, Nilin biva kontaktirana od strane misterioznog Edgea, vođe Errorista koji joj pomaže pri bjekstvu te joj objašnjava da je i ona pripadala pokretu Errorista. Sklonivši se na sigurno i počevši se lagano prisjećati svoje prošlosti, Nilin se ponovo pridružuje Erroristima, s ciljem da uništenja Memorizea i povratka ostatka svojih sjećanja.

To bi ukratko bila glavna okosnica priče ovog cyberpunk ostvarenja, koje svoju inspiraciju crpi  iz mnogih kapitalnih književnih djela (prvenstveno Orvelovog romana 1984) te kultnih SF filmskih ostvarenja kao što su Blade Runner, Total Recall, I Robot, pa čak i Memento i Inception.

KAKO NAPRAVITI DOBRU AKCIJSKU AVANTURU?

Recept za takvo što veoma je jednostavan – uzmite najbolje elemente iz najreprezentativnijih naslova na tržištu, upakirajte sve to lijepo u primamljive vizuale i začinite zanimljivom pričom i specifičnom atmoferom. Dobitna kombinacija, zar ne? Hm, možda i ne…

Ponekad nije dovoljno samo skupiti sve sastojke koji su navedeni u nekom receptu. Ponekad je potreban i onaj posebni, izostavljeni „tajni sastojak“, koji će sve te sastojke čvrsto spojiti u vrhunsku cjelinu. Upravo taj tajni sastojak nedostaje ovoj igri. O čemu se zapravo radi? Kako uopće funkcionira ova igra?

Naime, u pitanju je klasična akcijska avantura iz trećeg lica, koju bismo mogli okaraterizirati kao hibrid igara Uncharted, Batman i Beyond Good & Evil (da, ova posljednja mi je pala na pamet upravo zbog specifične atmosfere koja krasi Remember Me). Igra nam donosi red skakutanja (u stilu Uncharted i Tomb Raider igara) i red akcijskih sekvenci (Batman style), a kao mali predah od istih tu su i prilično jednostavne (mada ne baš pretjerano jasne i bez ikakvih konkretnijih pokazivača) zagonetke te još jedna zanimljiva specijalnost, na kojoj ćemo se malo detaljnije zadržati nešto kasnije.

Igrajući Remember Me, glavni zadatak tijekom cijele igre bit će doći od točke A do točke B, usput boreći se s hrpom protivnika od kojih je moguće „ukrasti“ sjećanja te iskoristiti ih za dalje napredovanje. Baš kao i u većini sličnih naslova (naravno, osim dijela u kojem krademo sjećanja), zar ne?

Sve to lijepo djeluje i veoma je igrivo, međutim igra ima jednu prilično veliku manu, koja znatno smanjuje konačni dojam, a u pitanju je LINEARNOST! Naime, igra je u potpunosti linearna s nevjerojatno malom količnom bilo kakve dodatne interakcije. Sve je crno i bijelo, a sivila nema ni na pomolu. Klasično skakutanje i istraživanje unaprijed definiranih lokacija, bez mogućnosti da barem malo „skrenete lijevo ili desno“ definitivno je najveći minus ove igre, a upravo ta „monotonija“ pratit će vas od samog početka pa do kraja, uz nekoliko nešto dinamičnijih scena, u kojima bježite od mnogo jačeg i opasnijeg protivnika. Zaista je šteta što su se developeri odlučili za potpuno linearni pristup, jer igra osim onoga što je unaprijed zacrtano ne nudi ama baš ništa drugo. Zamislite samo koliko bi igra bila zanimljivija i „dublja“ da je recimo pretočena u neki sandbox naslov, pa makar i djelomično.

COMBO LAB

Ako spadate u onu skupinu igrača, koja ne može zamisliti igru bez manijalanog napucavanja, onda Remember Me definitivno nije igra za vas. U ovoj igri svaki obračun s protivnicima sveden je na klasičnu borbu prsa u prsa (izuzev pojedinih trenutaka u kojima možete koristiti i dva ranged oružja – Spammer i Junk Bolt, ali koji u većini slučajeva imaju sasvim drugu svrhu). Sam borbeni sustav, kao što smo već spomenuli, nejvjerojatno podsjeća na onaj iz Batman igara (Arkham Asylum i Arkham City). Dakle, veoma je fluidan, ritmičan i jednostavan (za borbu su namijenjene samo dvije tipke na gamepadu te jedna za izbjegavanje protiovničkih napada), no njegova najsvjetlija točka jeste upravo Combo Lab, u kojem sami kreirate osobne combo udarce. Combo napada zaista je mnogo (nemoguće ih je izbrojati, no razvojni tim se hvali brojkom od preko 50.000 različitih kombinacija). Naime, jedinstvena borbena mehanika omogućava postepeno otključavanje novih poteza, kojih se možete dočepati iskustvenim bodovima koje dobivate nakon svakog uspješnog sukoba s protivnica ili pronalazeći raznorazne iteme. Ti novi potezi nazivaju se pressensi, a postoje četiri različita pressensa koje možete implementirati u svaki vaš combo – Power, Regen, Cooldown i Chain. Efektivnost svakog od pressensa ovisi od njegove pozicije u vašem combou – što je potez dalje, to je efekt intenzivniji. Power pressensi potezi omogućavaju Nilin jače udarce i izvođenje atraktivnog završnog poteza; pomoću Regen pressensa Nilin protivnicima zadaje manju štetu, ali se zato njezino zdravlje obnavlja svakim uspješnim napadom. Chain pressensi omogućavaju dvostruke napade i njihove efekte, dok Cooldown pressensi, unatoč činjenju manje štete protivnicima, omogućavaju brže „hlađenje“ odnosno smanjuju period potreban za izvođenje specijalnih poteza, o kojima nešto više možete saznati u nastavku teksta.

Specijalni potezi u ovoj igri nazivaju se S-Pressens, ukupno ih ima pet, a za njihovo izvođenje potrebna je određena količina focusa koji skupljate borbom s protivnicima (mutiranim Leaperima, opakim Enforcerima ili raznoraznim robotima i solidnim bossevima). No vratimo se mi nakratko S-Pressensima. Spomenuli smo da ih u igri ima pet, pa je red da nešto više kažemo i o njima. Prvi specijalni potez koji će Nilin dobiti jeste Fury, koji joj omogućava super snažne udarce i nevjerojatnu brzinu kretanja između protivnika (nešto u stilu modernih Kung fu filmova). Drugi S-Pressens je DOS, pomoću kojeg Nilin može nakratko resetirati SenSen uređaje u okolini, zatim ošamutiti sve protivnike, ali i otkriti one nevidljive (ovo je posebno korisno u borbi s nevidljivim Leaperima, koji mogu biti prilično neugodni ukoliko ste nepažljivi). Logic Bomb predstavlja eskplozivni virus koji čini veliku štetu svim protivnicima koji se nađu u blizini protivnika na kojem ste ovaj specijalni potez i iskoristili. Ovaj S-Pressens osobito je koristan u sukobima s više opasnijih protivnika, jer vam može omogućiti određenu taktičku prednost. Rust in Pieces je četvrti S-Pressens koji će Nilin dobiti. Zahvaljujući njemu, Nilin će moći reprogramirati protivničke robote te ih nakratko pretvoriti u saveznike. Nakon što Nilin iskoristi ovaj specijalni potez, hakirani roboti će se okrenuti protiv svojih saveznika i napasti ih te na kraju i sami eksplodirati. Također veoma koristan specijalni potez, osobito kad se nađete okruženi velikim brojem Enforcera i mehaničkih protivnika. I posljednji S-Pressens koji će Nilin dobiti jeste Camo, koji joj omogućava kratkotrajnu nevidljivost i izvođenjem završnog, Memory Overload poteza u svakom trenutku.

Borba u ovoj igri, zaista je jedna od njezinih najsvjetlijih točaka – zaista fascinantan broj comboa, koje svakog trenutka možete promijeniti, te sjajna dinamičnost i ritmičnost čine ovaj segment igre zaista ugodnim za igranje. Jedina mana ovog sustava (ako to uopće možemo nazvati manom, s obzirom da u svakom trenutku možete mijenjati comboe, što svakako igri daje određenu taktičku notu) jeste to što istovremeno možete koristiti samo četiri comboa – „Pametnom dosta!“, reći će mnogi.

SVE LJEPOTE MEMORY REMIXA

Druga, jednako zanimljiva specijalnost kojom Nilin raspolaže jeste manipulacija sjećanjima protivnika i drugih njezinih meta – sposobnost poznata pod nazivom Memory Remix. Nilin će se u nekoliko (četiri) navrata tijekom igre morati “poigrati” sa sjećanjima pojedinih likova, a način na koji ćemo mi to morati učiniti prilično je interesantan. Svjedočit ćemo nekoj sceni iz sjećanja ciljane osobe te morati promijeniti tijek toga sjećanja. Naime, moći ćemo kontrolirati vrijeme i interaktivno utjecati na situaciju iz tog sjećanja, tako što ćemo npr. pomjeriti neku stvar, isključiti neki uređaj i slično. Evo jedan primjer, prilikom jednog od Memory Remixa Nilin će jednoj osobi morati “umetnuti” sjećanje u kojem je ta osoba kriva za smrt njegove supruge. Zahvaljujući Nilininoj manipulaciji sjećanja toga lica i imaginarnoj interakciji s pojedinim predmetima u prostoriji, Nilin će toj osobi usaditi lažno sjećanje u kojem je on, nesretnim slučajem usmrtio svoju suprugu. On će sam sebe smatrati glavnim krivcem za takvo što te će izvršiti samoubojstvo, ne znajući da mu je supruga živa i zdrava. Savršeno ubojstvo, zar ne?

Iako svaki od četiri Memory Remixa, kojima ćemo pristupiti tijekom igre, izgledaju veoma zanimljivo i prilično originalno, mehanika pomoću koje rješavamo iste vremenom postaje prilično naporna. Da su kontrole Memory Remixa odrađene malo preciznije i kvalitetnije (poput ostatka kontrola u igri), ne bismo imali čemu prigovoriti. Ovako, ostaje nam žaljenje što u igri nije bilo više Memory Remixa i što je mehanika rješavanja istih jednostavno morala biti bolja. U svakom slučaju, ova igra donijela je i nešto originalno unatoč činjenici da se radi o miksu velikog broja uspješnih akcijskih avantura, a to u svijetu raznoraznih klonova i svakodnevnih plagijata svakako nije mala stvar.

VIZUALNA RASKOŠ NEO-PARISA

Remember Me, unatoč ne pretjerano velikom financijskom proračunu, jedna je od igara koje zaista plijene svojom audiovizualnom stranom. Iako je građena na ostarjelom Unreal Engineu 3, zahvaljujući pametnom programiranju i sjajnim crtačima, igra izgleda veoma dobro. Čitav Neo-Paris nacrtan je rukom, a na momente zrnasta grafika igri daje posebnu draž. Lokacije i njihova arhitektura predstavljaju kombinaciju klasične umjetnosti i futurističkog dizajna, što igri daje poseban SF ugođaj (dok se krećete uskim hodnicima mračnih lokacija ili čak skačete s krova na krov brojnih zgrada, bezbroj puta će vam se kroz misli motati Blade Runner i slična SF ostvarenja). Ovisno od lokacije, razlikuje se i kompletna arhitektura objekata. Neo-Paris je podijeljen na tri velika dijela – kanalizaciju i druge potopljene sirotinjske četvrti, u kojima pretežno žive mutirani Leaperi, ostatke nekadašnjeg Parisa koji su tu kako bi podsjetili kako je taj grad nekada izgledao te fascinantni, ultra moderni dio grada namijenjen bogatašima. Svaki od tri navedena dijela grada odiše osobnom atmosferom, a sveukupna artistička vizija futurističkog Pariza „proganjat“ će vaša osjetila od početka pa do kraja vaše avanture. Animacija u igri odrađena je i više nego korektno, a zahvaljujući fluidnosti kontrola i filmičnosti kompletna igra izgleda veoma dobro. Ovo osobito dolazi do izražaja prilikom borbe ili u drugim dinamičnim scenama (na pamet mi pada scena skrivanja i bijega od jednog od bosseva u helikopteru). Međutim, sjajnu filmičnost i fluidnost ponekad zna pokvariti problematična i na momente neposlušna kamera. Ponekad se zna dogoditi da vam kamera otkaže poslušnost u trenutku borbe s više protivnika (dok se vi snađete i uspijete ukrotiti divlju kameru, protivnici će vas propisno izlupati) ili još gore, dok ste u bijegu od protivnika koji (opet primjer helikoptera) uništava tlo pod vašim nogama – u tom slučaju, može se dogoditi da, zbog divljanja kamere, propadnete, što automatski znači povratak na posljednji checkpoint koji, na sreću, nikad nije predaleko.

Zvuk u igri je fantastičan. Sve zvuči intrigantno i mijenja se ovisno o situaciji na ekranu (radi li se o borbi, klasičnom istraživanju ili nekoj intenzivnijoj sekvenci), a kroz čitavu igru proteže se određena futuristička nota. Za soundtrack zadužen je Olivier Deriviere, koji je već skladao glazbu za nekoliko video igara, a OST za Remember Me bi se u njegovom skladateljskom portfoliu definitivno trebao naći na samom vrhu njegovih ostvarenja.

Još jedna sitnica koja kvari inače i više nego solidnu prezentaciju igre svakako su pojedini bugovi, koji se ne događaju toliko često, ali bi svakako mogli izvervirati pojedine igrače. Naime, prilikom prijelaza iz jedne prostorije u drugu, ponekad igra jednostavno odbija učitati tu drugu prostoriju ili lokaciju, tako da je jedino rješenje povratak na zadnji checkpoint. Srećom, ponavljam, ove situacije su veoma rijetke tako da ne predstavljaju neki ozbiljniji problem.

IGRA NEVJEROJATNOG POTENCIJALA, ALI..

Remember Me je igra koja je imala ogroman potencijal da postane hit o kojem će se pričati u godinama koje su ispred nas. Nažalost, ista ipak nije uspjela ispuniti velika očekivanja igrača i kritike. Ne, igra svakako nije loša, naprotiv, ali ipak joj nedostaje onaj ranije spomenuti „tajni sastojak“, zahvaljujući kojem bi se izdvojila iz mora sličnih akcijskih avantura. Iako svakako ima više „pluseva“ nego „minusa“, nekoliko negativnih stvarčica prevagnulo je ipak da Remember Me ostane u društvu prosječnh naslova, koje ćete jednom odigrati i nakon određenog vremena u potpunosti zaboraviti. Tu prvenstveno mislimo na sramotnu linearnost koja je ovu igru žestoko „osakatila“ i bukvalno ju pretvorila u corridor akcijsku avanturu, koja ne nudi apsolutno ništa više od onoga što vam je pred očima. Unatoč nekolicini propusta, Remember Me svakako zaslužuje vašu pažnju, ako ni zbog čega drugog, onda svakako zbog sjajne prezentacije i primamljive SF atmosfere te odličnih Combo Laba i Memory Remixa.

Ako se i dalje pitate isplati li se odigrati Remember Me, odgovor je svakako potvrdan. Definitivno odigrajte igru, ali ne nadajte se da ćete u njoj pronaći onu nezaboravnu dozu zabave, koju su nam pružile igre poput Uncharteda, Tomb Raidera ili Batmana.