Još sam uvijek relativno mlad da bih pisao memoare. No, pitanje video i računalnih igara uistinu vežem uz poglavlje prošlosti pa se može napisati tekst u formi memoara. Ipak, vratimo se na početak mog igranja…

Za prvi poticaj kriv je mog stric. Bilo je negdje u prvoj polovici devedesetih, kada još nisam znao čitati i pisati. Tad je stric pribavio neku vrstu ručne (držala se u ruci, a veličinom je malo prelazila daljinski) konzole (preteče ovih tableta i drugih čuda) koja je imala nekoliko tipki i ekran. Zapravo, mogla se igrati samo jedna igra – Tetris ili neka od verzija te popularne igre. Tako sam ušao u gamerski svijet.

Vremenom sam od tete dobivao različite konzole, ponajviše neke od inačica Nintenda na kojima sam prašio sa Super Marijem (i bratom mu Luigijem također). Uskoro je započela moja opsesija tada novinom u mom svijetu, iako sam već bio školarac: nogomet. Shodno tome, započela je moja opsesija i Fifom. Moram li napominjati kako su izgledala ljeta poslije Eura i World Cup-a posebno nakon 1998? Moji najžešći protivnici bili su mi brat (koji je uvijek vodio Francusku) i baka (koja je vodila Brazil). Da, dobro ste pročitali, baka. Doduše, u određenom je trenutku cijela konzola završila kod bake kako brat i ja ne bismo popustili u školi. Smatrao sam situaciju krajnje nepoštenom jer se moj gorljivi protivnik (baka) pripremao dok ja nisam mogao. S druge strane, bitno sam više odlazio kod bake.

Utakmice su bile napete i često završavale penalima nakon višesatnog igranja, dok se stolica ne bi ugrijala (vidljivo je kako sam grijao stolicu), a televizor počeo štekati.

Konačno sam, pošavši u više razrede, dobio kompjuter. Svjestan sam da to izgleda svemirski daleko u prošlost mladim gamerima koji prije nauče igrati nego čitati. Navala na kompjuter bila je ogromna jer smo svi (brat, brojni susjedi, frendovi i ja) htjeli gledati u golemi ekran, vidjeti lica igrača i čuti zvuk nogometne tekme. U početku sam igrao preko tipkovnice, no srećom tata je doskočio tome kupivši gamepad. Tada je Nintendo definitivno otišao u ropotarnicu prošlosti. Novi je stroj bio u igri. Ipak, sve je bilo isto ko i lani.

Vremenom sam zavolio povijest što se odrazilo i na moje igre. Prvo sam započeo igranje s Red Alertom i Sudden Strikeom za koje je bio kriv susjed s ljetovanja koji me doslovno zarazio tim igricama. Sudden Strikeom sam pokušao mijenjati povijest kad već u stvarnosti ne mogu. Tad su me zanimale te vojne strategije. Nakon toga sam prešao na Civilization i brojne inačice, Rise of nations, Caesar, Pharaoh, Emperor: Rise of middle kingdom. Zavolio sam stare civilizacije, religije, ali i upravljanje gradom i državom. Sad bih napisao “kad u stvarnosti ne mogu”, ali tko zna!

Istodobno, igrao sam i druge sportske inačice osim nogometa, poput košarke, tenisa, Moto GP, Formule 1 i relija. Za ove me potonje vezala frustracija jer nisam imao adekvatnu opremu (čitaj: volan, pedale i slično) pa nisam previše imao uspjeha, ali niti volje.

Da, kad u stvarnosti ne mogu, u igrama mogu! Tako sam odlučio postati i tajkun. Započeo sam igrati niz igrica Tycoon tipa te sam se natjecao za zoološki vrt, Mjesec i koješta drugo. Ipak, brza lova me zasitila (bar u igrama) te je više nisam igrao.

Cijelu sam srednju i početak faksa proveo u menadžerskim vodama. Bio sam opčinjen Football, Championship ili Total Club Managerima. Igrao sam satima, danima, tjednima, neprestano. Rekord mi je 6 sezona s 5 managera istovremeno. Možete misliti koliko je to dana buljenja u ekran. Dnevni rekord mi je 16 sati bez prestanka. Zapravo, čudno je kako to i kompjutor izdržao.

Odlaskom na faks, brat mi je uzeo cd Managera pa sam ostao bez tog dragocjenog cd i time sam bio onemogućen igrati. No, zaigrao sam sada na laptopu dvije igrice: Political Machine i Europa Universalis III. Political Machine me privlačio zbog zaluđenosti američkim izborima i utrkom Obama – McCain. Zato sam pokušavao dobiti izbore igrajući je. Međutim, ubrzo je moja želja splasnula jer se igra svodila na sličnu ili istu stvar s premalo novina kod novog igranja. Europa Universalis III bila je vezana za Europu ranog novog vijeka (15.-18. stoljeće). Mana Universalisa (ili moja mana) bila je u njenoj težini. Tako sam se otuđio od nje. I od svih igara!

Došavši kući s putnom torbom, viđao bih brata u jednoj sobi na Football Manageru, a sestru u drugoj sobi kako igra Simse. Vratila se želja za igranjem, pa sam instalirao Football Manager na laptop i zaigrao. Nakon svega par dana, igra je zaštekala, zamrznula se slika na monitoru, prisilno sam ugasio laptop i nije se dao upaliti. Odnio sam ga na popravak i nakon dugih tjedana i vreće novca, popravljen je s uspjehom. Nakon toga sam rekao GG, ali ne Good Game, već Goodbye Games…

p.s. Brat još uvijek igra igre. Baka također. Stric isto tako. Kao i sestra.