Resident Evil serijal odavno je izgubio osobni identitet. Od nekadašnjeg nosioca i utemeljitelja survival horror žanra danas je ostala blijeda sjena nečega što ima bezbroj naličja, ali niti jedno jedino pravo lice. Još nakon fantastične originalne trilogije (Resident Evil, Resident Evil 2 i Resident Evil 3: Nemesis) i završetka PS One ere, stvari su se polako počele mijenjati. Nastupio je period Capcomovog eksperimentiranja, koje je donijelo toplo-hladne rezultate. Zadnja Resi igra koja je zadržala originalni koncept bila je Resident Evil: Code Veronica X, koja se prvo pojavila na nikad prežaljenom Dreamcastu, a potom i vladaru prošle generacije, PlayStationu 2. No, nakon spomenute igre počelo je ozbiljnije eksperimentiranje sa serijalom.

Iako je Resident Evil 4 bio sjajna igra, mnogim igračima je nedostajala ona dobro poznata doza straha, koju su isporučivale prethodne igre iz serijala (light gun shooter avantura Resident Evil: Dead Aim bila je prilično zanimljivija i uzbudljiva, dok ćemo ostale Resi „egzibicije“ u potpunosti zanemariti). Zombiji su polako odlazili u povijest; njihovo mjesto su zauzimali raznorazni mutanti i kojekakve bioterorističke skupine, a priča igara je sve više podsjećala na onu iz modernih filmskih ostvarenja „B“ kategorije namijenjenih izravnoj videodistribuciji. To nije sve, jer nestao je i strah i onaj dobri stari osjećaj neizvjesnosti i napetosti koji vas je prožimao dok koračate uskim hodnikom s dva metka u pištolju, strepeći i razmišljajući što će vas dočekati iza kuta i hoćete li uopće biti u mogućnosti izbjeći gotovo izvjesnu smrt jer, znate, pojedine protivnike baš i nije bilo lako srediti nožem.

Horor je polako nestajao, ostavljajući mjesto čistoj akciji obogaćenoj hollywoodskim spektakularnim scenama, koje kao da su izašle iz „Blockbuster Bullshit“ priručnika Michaela Baya. Resident Evil se počeo pretvarati u čisti akcijski naslov, klasični third person shooter s mutantima, koji služe kao topovsko meso za vaš bogati i veoma razorni arsenal oružja.

Resident Evil 5 je nastavio stopama četvorke, bacajući strah u potpuno drugi plan (priznat ćete, spoznaja da kraj sebe imate još jednog naoružanog partnera baš i ne ide na ruku strahu), dok je „šestica“ (unatoč kraćem povratku uvijek nam dragih zombija), u korijenu razorila i posljednji atom survival horrora. Akcija, akcija i samo akcija – to baš i nije Resident Evil koji svi priželjkujemo i koga se rado sjećamo, zar ne?

Pa što je natjeralo Capcom na poteze kakve zadnjih nekoliko godina konstantno povlači? Hm, možda glavnog krivca za ovu transformaciju serijala možemo pronaći i u filmskim ostvarenjima zasnovanih na njemu… Zaista, s izlaskom originalnog filma počeli su i problemi za jedan od najznačajnijih gaming serijala svih vremena, koji svakodnevno gubi sve više i više pristalica, a samo je pitanje kada će i oni najokorjeliji fanovi odlučiti okrenuti leđa istome. I to potpuno zasluženo, rekli bi mnogi…

Srećom, krajem prošle godine, gotovo u isto vrijeme kada je izašao i Resident Evil 6, pojavila se još jedna Resi igra koja nam je dala razlog da vjerujemo da još ima nade za ovaj prilično izlizani serijal, koji jednostavno vapi za kvalitetnim rebootom. Dobra stvar nam je, baš kao što kaže i stara izreka, stigla u malom pakiranju (3DS), a zvala se Resident Evil: Revelations. Igra je postigla značajan komercijalni uspjeh, a što je još važnije svidjela se i igračima i kritici, a točno godinu i pol kasnije, stigao nam i njezin HD remaster.

S kojom dozom uspješnosti je Capcom uspio ovu „malu igru“ pretvoriti u HD izdanje namijenjeno „velikim konzolama“, doznat ćete u nastavku teksta.

MISTERIJA NA QUEEN ZENOBIJI

Radnja Resident Evil: Revelationsa kronološki je smještena između one iz Resident Evil 4 i Resident Evil 5 igara, a primarno je fokusirana na Jill Valentine – glavni lik prvog i trećeg dijela igre (Resident Evil i Resident Evil 3: Nemesis), koja je nakon spomenutih igara nekako „bačena“ u drugi plan (RE5 to lijepo dokazuje), no pored nje moći ćemo se družiti s još jednim od najznačajnijih likova Resi univerzuma koji nam je, složit ćete se, pomalo i dosadio. Naravno, u pitanju je Chris Redfield, koji je (u odnosu na RE5) „zamijenio uloge“ s novom-starom glavnom protagonisticom… Naime, nakon što za vrijeme svoje misije Chris i njegova partnerica Jessica Sherawat nestanu, Jill i njezin novi partner Parker Luciani će krenuti u potragu za njima. Jill i Parker će slijediti posljednji trag koji je ostavio Chris, a taj trag će ih odvesti na Queen Zenobiu – elitni prekooceanski cruiser koji baš i neće biti gostoljubiv za spomenuti dvojac. Pitate se zašto? Odgovor je jednostavan – posada i njezini putnici više nisu ono što su nekada bili… Ne, na žalost svih nas, nisu se pretvorili u dobre stare zombije, već u odvratne mutante zaražene T-Abyss virusom, koji će na svim silama pokušati naše junake skratiti za glavu.

Da, novi virus je tu, baš kao i nova bioteroristička skupina skrivena pod imenom Veltro, no BSAA (Bioterorism Security Assessment Alliance) i njezini specijalci, na čelu s Jill i Parkerom, su tu kako bi im pomutili planove. Složit ćete se, priča je u potpunosti standardna za ovaj serijal, jer ponovo smo dobili sličan scenaristički derivat, kakvim nas Capcom filuje iz godine u godinu. No to ovoga puta ne mora nužno biti i loše, jer koliko god priča djelovala bezvezno, činjenica da se veći dio igre odvija na Queen Zenobiji i njezinim uskim hodnicima, kabinama, ostavama pa čak i restoranima ili kasinu i mnogim drugim zatvorenim prostorima, govori da je pred nama ostvarenje slično dobrim starim Resident Evil igrama, u kojima smo strahovali što će nas dočekati iza vrata prostorije u koju se upravo spremamo ući. Da, zatvorenost prostora i klaustrofobičnost koju pruža Queen Zenobia značajno doprinose atmosferi, koja (ponavljamo) neodoljivo podsjeća na onu iz originalne trilogije.

Pored Queen Zenobie, radnja igre se odvija i na još nekoliko lokacija na koje će vas odvesti brojni flashbackovi. Tako ćete tijekom igre imati priliku posjetiti Terragrigiu – samoodržavajući solarni grad, koji biva uništen zahvaljujući bioterorističkom napadu. Prilikom tih flashbackova dobit ćete priliku da zaigrate s još nekoliko manje-više zanimljivih likova u njihovim misijama na sasvim drugim lokacijama.

Što se tiče novih likova koji će pratiti dobro poznati dvojac, tu ćemo vas morati malo razočarati, jer i Parker i Jessica su prilično bezvezni likovi. Parker je s jedne strane dobar suborac i osoba od povjerenja, koja će pratiti Jill gdje god ona krenula, dok je Jessica sasvim druga priča. Naime, dugo u jednoj Resident Evil igri nisam naišao na ovoliko iritantan lik. Naime, teško ćete se moći odlučiti što vas više nervira kod nje – je li u pitanju njen očajni outfit (japanci nikako da shvate da nam je dosta njihovog trashy stila oblačenja likova u video igrama, zahvaljujući kojem pojedini izgledaju kao da su pobjegli iz cirkusa) ili njeni imbecilni komentari. Tijekom igre od nje nećete čuti apsolutno ništa pametno, a sav njezin dijalog/monolog svest će se na njeno samokomentiranje i dijeljenje komplimenata samoj sebi. Zaista, Capcom zna nekada osmisliti prilično zanimljive likove no ponekad zna napraviti takvu glupost, da vam jednostavno ubije volju za daljim igranjem. Srećom pa je Jessica potpuno sporedni lik, tako da nije previše zastupljena u igri. U suprotnom, definitivno bih odustao od igranja prije završetaka igre, jer toliku koncentraciju glupih komentara na jednom mjestu teško da ćete igdje pronaći.

SPOJ PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI

Resident Evil: Revelations mogli bismo smatrati uspješnim eksperimentom, koji je nastao spajanjem tradicije i modernog izvođenja. Radi se o igri koja je nastala kao spoj starih i novih Resi igara. Da, dobili smo „old school“ survival horror s primjesama modernog izvođenja i „over the shoulder“ akcije, koja je još od „četvorke“ postala standard za ovaj serijal. Mnogi će reći: „pa slično smo dobili i sa RE5 i RE6 igrama, pa nismo bili pretjerano zadovoljni.“ U neku ruku će biti u pravu, međutim svima je jasno da posljednje dvije velike igre baš i nisu odisale atmosferom koja je godinama bila glavno obilježje ovog serijala. Otvoreni prostori, nedostatak kompleksnijih logičkih problema i previše napucavanja uništili su onu dobru staru atmosferu, koja predstavlja samo srce serijala.

Resident Evil: Revelations je na pravom putu da ispravi greške svojih prethodnika i izvede serijal na pravi put, a kao glavni argumenti u njegovom nastojanju da to i učini upravo su retro ugođaj i atmosfera te Queen Zenobia – lokacija na kojoj se veći dio igre i odvija. S obzirom da se većina igre odvija upravo na spomenutom cruiseru, očekuje nas hrpa tamnih i uskih hodnika i raznih prostorija, koje stvaraju poseban osjećaj klaustrofobije i vraćaju onaj poznati osjećaj straha i napetosti. Tempo igre dosta je sporiji i podsjeća na stare Resi igre, a dosta vremena ćete potrošiti u istraživanju svake prostorije i povremenom rješavanju logičkih problema. Da se razumijemo, ne očekujte mozgalice poput onih iz originalne trilogije, no i povratak ovih, mnogo lakših, veliki je plus za serijal koji je debelo zagazio u bezmozgovne akcijske vode. Pored klasičnog lutanja prostorijama i napucavanja protivnika, Revelations donosi još nekoliko noviteta u serijal, a jedan od najvećih svakako je mogućnost plivanja (pojedinim segmentima igre, glavni likovi će  morati zaplivati  i zaroniti te proći kroz potopljene hodnike, kako bi došli do izlaza). Pored plivanja, tu je i još jedna značajna novina – skeniranje protivnika i okoline. Zahvaljujući Genesis uređaju, moguće je u stilu Detective moda iz Batman igara skenirati protivnike i okolinu. Skeniranje je veoma korisno, jer nakon 100% skeniranja pojedine lokacije ili protivnika dobivate razne bonuse (streljivo, biljke i druge slične korisne stvarčice).

Akcije u Revelationsu svakako ne nedostaje, no njezina količina je svakako reducirana, što je potez koji svakako gromoglasno pozdravljamo. Ipak, za one koji baš ne mogu bez akcije, tu su i on-rail misije, zahvaljujući kojima će zadovoljiti svoje potrebe za napucavanjem.

Igra je svakako dosta pojednostavljena u odnosu na prethodna Resi ostvarenja. Na ekranu je uvijek dostupna mapa, tako da se prilično teško izgubiti; streljiva i biljaka za liječenje ima dosta, a samo liječenje je dosta pojednostavljeno (nema kombiniranja biljaka i sličnih egzibicija koje oduzimaju vrijeme – sada se pritiskom na jednu tipku instant liječite, naravno pod uvjetom da imate biljku potrebnu za takvo što) i ne morate razmišljati o zdravlju vašeg suborca, jer on ne može poginuti. Oružja u igri ima jako puno, a svako je moguće dodatno nadograditi i poboljšati zahvaljujući predmetima koje pronalazite tijekom igranja. Sa sobom možete nositi maksimalno tri vrste oružja, no i to će biti i više nego dovoljno da se suprostavite protivnicima, o kojima ćete više doznati u nastavku teksta.

MA KAKAV OOZE, VRATITE NAM ZOMBIJE!

Zombiji u Resident Evilu oduvijek su bili cool, raznorazni mutanti koji su nastanili zadnja Resi ostvarenja baš i nisu, zar ne? Pa zašto Capcom i dalje insistira na kojekakvim mutiranim čudovištima? Odgovor na ovo pitanje zaista ne znam, ali činjenica je da su „nemrtvi“ sve rjeđa pojava u Resi igrama, a takvo što je zaista nedopustivo. Revelations je još jedna RE igra bez zombija, a ostat će upamćena i kao RE igra s najbezveznijim protivnicima u povijesti serijala. Novi protivnici su famozni Ooze – generični ljigavi mutanti stvoreni T-Abyss virusom.

Igrajući igru, naletjet ćete na svega nekoliko vrsta protivnika koji se gotovo uopće ne razlikuju (pored standardnih mutanata, tu su i oni koji pucaju na vas, dok će vas u poplavljenim lokacijama dočekati i mutirane ribetine i to je to). Protivnici su u većini slučajeva prilično spori, ali zbog dometa njihovih napada, potrebno je i štoviše preporučljivo držati ih što dalje od sebe. Većinu njih je prilično lako srediti, no zna se ponekad pojaviti i neki tvrđi orah, na kojeg ćete potrošiti kompletno streljivo. Postoje i određeni protivnici koji vas mogu ubiti jednim jedinim udarcem, tako da direktnu konfrontaciju s istima treba izbjegavati u širokom luku.

Slična je situacija i s bossovima, koji su prilično razočaravajući. Sve borbe s njima se svode na klasično izbjegavanje njihovih šablonskih napada i pucanje po njima svim dostupnim oružjem, sve dok konačno ne padnu. Teško da ćete u ovoj igri naići na boss borbu sličnu onoj s, recimo, legendarnim Nemesisom ili ogromnom zmijom iz originalne igre.

Ukratko, protivnici su najslabija karika ove igre i bilo bi najbolje kada bismo odmah mogli zaboraviti na njih. Nadajmo se da su to shvatili i Capcomovci te da ćemo u narednom Resiju konačno dočekati povratak zombija, i u velikom stilu.

ŠTO NAS OČEKUJE U IDUĆOJ EPIZODI?

Resident Evil: Revelations nam, po uzoru na pojedine naslove slične tematike (Alan Wake, The Walking Dead ili npr. Alone in the Dark) donosi epizodni način igranja (bez brige, nećete svaku epizodu morati kupovati posebno). Naime, igra se sastoji od 12 poglavlja, od kojih svako predstavlja jednu epizodu, s time da se svaka od njih završava tipičnim cliffangerom, ostavljajući igrače da razmišljaju o onome što slijedi u nastavku.

Za završetak Story moda na normalnim postavkama bit će vam potrebno između 8 i 10 sati, a nakon samog završetka igre otključat ćete i New Game + mod, koji mnogi RE fanovi vole, jer im omogućava da ponovo odigraju igru sa svim stečenim oružjem i predmetima te usput otključaju još poneko zanimljivo oružje ili druge bonuse, poput kostima i mnogih drugih zanimljivih dodataka. Nakon završetka igre, dostupan postaje i Infernal mod. Infernal mod je iznimno težak mod, koji donosi mnogo više protivnika (pa čak i jednog novog, nazvanog Wall Blister, koji će vas propisno zabrinuti) te manje oružja, streljiva i zdravlja i namijenjen pravim Resi mazohistima. Ukoliko spadate u skupinu istih, Infernal mod je prava stvar za vas.

Također, gotovo svaka Resident Evil igra imala je i Mercenaries mod – time trial mod u kojem je za određeno vrijeme bilo potrebno srediti što više protivnika i ostvariti što bolji rezultat. Mercenaries moda ovoga puta nema, no tu je Raid – veoma sličan arkadni mod u kojem je potrebno ostvariti što bolji skor. Raid misije su smještene na single player lokacijama, a moguće ih je igrati i offline i online u društvu još jednog igrača, a za napredovanje je potrebna što bolja oprema, koju je moguće pribaviti zahvaljujući battle pointsima, koje sakupljate i prilikom single playera. Zanimljiv dodatak, no teško da će vas dugo zadržati ispred ekrana, osim u slučaju da pripadate onoj skupini igrača koji sebe smatraju lovcima na trofeje/achievmente.

KAKO OD „MALE“ NAPRAVITI „VELIKU“ IGRU?

Iako je bila jedna od prvih značajnijih igara koje su se pojavile za 3DS, igra Resident Evil: Revelations izgledala je fantastično i gotovo je bilo nevjerojatno što su Capcomovci uspjeli stvoriti na „skromnom“ hardveru Nintendove handheld konzole. Igra je slobodno mogla stati rame uz rame s velikim naslovima namijenjenim kućnim konzolama trenutne generacije. Stoga uopće ne iznenađuje činjenica da je HD remaster igre odrađen sjajno. Unaprijeđeni i remasterirani HD vizuali su jedna od najsvjetlijih točaka ove igre. Dizajn lokacija (osobito Queen Zenobije) je zaista za svaku pohvalu. Modeli likova su odrađeni sjajno, međutim možda bismo malu zamjerku mogli uputiti nedostatku emocija na licima istih, no s obzirom da se radi o HD remasteru, zažmirit ćemo na jedno oko. Jedina ozbiljna kritika, vezana za vizuale i dizajn, može se uputiti na račun dizajna protivnika, koji su zaista katastrofalni. Zaista šteta, jer sve ostalo u igri izgleda sjajno.

Zvuk u igri je poslovično dobar, baš kao i efekti, a tu je i podrška za Surround, pa ako ste vlasnik kvalitetnog Surround sustava, možete uživati u još boljoj atmosferi koju ova igra donosi.

Kontrole u igri su solidne i gotovo su identične onima iz prethodnih nekoliko Resident Evil igara, no nekako nedostaje run/dodge opcija, zbog koje samo kretanje prilikom borbe s protivnicima djeluje pomalo traljavo. Kamera je veoma dobra i s njom tijekom igranja nikada nećete imati problema, no s umjetnom inteligencijom vašeg suborca biste mogli imati. Naime, A.I. vaših suboraca baš i nije na visokoj razini i zna poprilično iznervirati na pojedinim mjestima, ali na svu sreću, suborac ne može poginuti. U suprotnom, frustracija uslijed gluposti umjetne inteligencije bi igrače mogla odvratiti od igranja ove igre.

Uz nekoliko sitnih propusta, ovaj HD port slobodno možemo smatrati Capcomovim uspješnim eksperimentom – igrajući i gledajući Resident Evil: Revelations niti jednog trenutka nećete pomisliti da se radi o portu s Nintendove handheld konzole, a takvo što svakako je za pohvalu.

JOŠ IMA NADE…

Resident Evil: Revelations zahvaljujući pojedinim svojim segmentima veoma podsjeća na stare igre iz serijala, koje su nas držale prikovanima za stare CRT televizore krajem prošlog i na samom početku ovog stoljeća. Takvo što je nezaboravno i svima onima koji su svoj igrači staž gradili upravo na originalnoj trilogiji, (postepeni) povratak korijenima znači nadu – nadu da bismo u budućnosti mogli dočekati pravu Resident Evil igru.

Iako daleko od savršenstva kakvo brojni fanovi godinama željno iščekuju, ova igra je definitivno najbolja Resident Evil igra u proteklih nekoliko godina – u to smo se mogli uvjeriti prvo na 3DS-a, a sada i prilikom igranja ovog sjajno remasteriranog izdanja. Pa čak iako nema zombija, čak iako i dalje ima mnogo više akcije nego što bismo to možda željeli, atmosfera ove igre je nešto što će znati cijeniti svi Resi fanovi, a i to je prvi korak ka pravom putu za serijal.

Nadajmo se da će nam iduća Resident Evil igra (bez obzira radilo se o službenom sedmom nastavku, remakeu „dvojke“ ili potpunom rebootu) donijeti sve ono što što već duže vrijeme čekamo – zombije i pravi survival horror ugođaj, po kojem je ovaj legendarni serijal i poznat. Ukoliko ste se poželjeli prave Resident Evil igre, svakako odigrajte Resident Evil: Revelations.