Opet se budim na mračnom, ne baš prijateljski nastrojenom mjestu. Dišem teško i oko sebe osjećam zlokobnu atmosferu, dok polako koračam naprijed, znajući da nešto ne štima. Kao da sam već bio ovdje… Sve mi je poznato, a opet sve mi se čini potpuno novo… Koračam dalje dok me nešto nepoznato doziva.. Dolazim do poluraspadnutog tijela i, dok ga okrećem, shvaćam da sam upravo ja ta mrtva osoba.. Neugodan i mračan osjećaj me obuzima, jer osjećam da je kraj blizu… Okrećem se i, dok pokušavam shvatiti što se događa, umirem ponovno.. Mrtav sam…Ali u treptaju oka, ponovno se budim na onom istom mračnom, ne baš prijateljski nastrojenom mjestu.. Dišem teško i oko sebe osjećam zlokobnu atmosferu, dok ponovno polako koračam naprijed, znajući da nešto ne štima. Opet umirem, opet se budim, opet umirem, opet se budim, opet umirem, opet se budim, opet umirem, opet se budim..

Umiranje i ponovno buđenje uz isti, ali opet drukčiji početak je nešto što ćete vrlo često gledati igrajući Returnal, inače novu, dugo očekivanu, rekao bih ujedno i prvu pravu PS5 ekskluzivu koja stiže iz redova malenog finskog studija Housemarque.  Ovaj razvojni tim već duži niz godina blisko surađuje sa Sonyjem, a rezultat njihovog partnerstva dosad smo mogli da vidimo u akcijskim igrama koje su, kao po defaultu, bile inspirirane alienima i znanstvenom fantastikom (uz dužno poštovanje prema igri Dead Nation, koja umjesto ekstraterestrijalnih kreatura za protivnike ima krvožedne zombije). Super Stardust HD, Resogun, Nex Machina, Matterfall, Alienation – samo su neki od prethodnih hitova ovog studija, čisto da imate uvid o kakvoj skupini kreativaca se radi.

Budući da se radi o indie studiju,  svaka od navedenih igara imala je, recimo, AA karakter, a na samim počecima PlayStationa 5, Sony je Housemarqueu pružio šansu da se dokaže i u AAA vodama.  Kako se ovaj razvojni tim snašao i je li opravdao ogromna očekivanja?

Svemirski Groundhog Day

Kao što sam već spomenuo, Returnal je prva prava PS5 ekskluziva. Iza nje ne stoje ni Naughty Dog, ni Guerrilla Games, a boga mi ni Santa Monica Studios, već maleni Housemarque, koji se, moram priznati, veoma dobro snašao u maloprije spomenutim AAA vodama.

Ukoliko se smatrate gamerom, a niste proteklih godinu dana prespavali zimski san skriveni u nekoj dubokoj pećini, već ste vidjeli Returnal ili barem čuli za njega, stoga vjerujem da imate barem neki prividni dojam o kakvoj igri je riječ.  S druge strane, za slučaj da ste među onima kojima je Returnal tipično „španjolsko selo“, slijedi kratko objašnjenje.

Naime, radi se o roguelite (ne roguelike, a kasnije ćemo objasniti i razliku) SF third person shooteru sa horror elementima, kojeg bismo najlakše mogli opisati kao uvrnutu i prilično zastrašujuću verziju svemirskog Groundhog Daya, koja posuđuje ponešto od filmskih klasika kao što su Edge of Tomorrow i Alien te posebno relativno novijeg Prometheusa.

Returnal nam donosi mračnu i mističnu priču sa elementima horrora, čija se radnja vrti oko Selene Vassos, astronautkinje svemirske tvrtke ASTRA, koja tijekom svoje misije odlučuje da se ogluši o naredbe svoga stožera kako bi istražila misteriozni signal iz njene prošlosti. Naravno, takvo što se vrlo brzo pokaže kao jako loša odluka, budući da Selene sa svojom letjelicom pada na zagonetni i ne baš prijateljski nastrojeni planet Atropos, gdje vrlo brzo shvaća da je zaglavljena u vremenskoj petlji iz koje se ne može izvući, a koja završava njenom smrću i povratkom na mjesto gdje je njena letjelica pala. Što se zapravo događa i kako pronaći način da prekinete ovaj ubojiti time loop, otkrivat ćete postupno, budući da se radnja igre razvija prilično sporo i na unikatan način. Naime, svaki put kada umrete, a to će se događati vrlo često (u nastavku više o tome..), igra će vam prikazati kratku flashback animaciju koja uključuje Selenin pad ali i poneki fragment slagalice koja otkriva mrvicu priče koja će se tako odmotavati „mic po mic“ sve dok ne završimo određeno poglavlje, čime bivamo nagrađeni nešto dužom animacijom koja otkriva više detalja i tako sve do kraja..

Ah shit, here we go again

Returnal je znatno drugačiji naslov u usporedbi sa svim onim pitkim ekskluzivama kakve nam Sonyjevi first party timovi već godinama priređuju.

Svi koji očekuju još jedan Uncharted ili The Last of Us, mogli bi se prilično iznenaditi, uglavnom neugodno, osobito ukoliko su navikli da ih igra za ručicu vodi od početka pa sve do kraja. Ne, Returnal je nemilosrdno igraće iskustvo koje križa klasični third person shooter sa umjerenim roguelite elementima. Kada kažem roguelite, to doista i mislim i ne mislim na roguelike (čisto da objasnimo razliku – kod roguelike igara kada poginete, igrate u potpunosti ispočetka, dok roguelite igre imaju određene checkpointe i na neki način su ipak lakše u usporedbi sa ovim drugim). Ovo je igra u kojoj je umiranje integralni dio same priče, pa samim time budite spremni na vrlo čest povratak na sam početak, bogatiji za jedno od mnogobrojnih iskustava.

Igra se odvija u proceduralno generiranom svijetu, što znači da se sjajno dočarani planet Atropos i svaki od šest njegovih bioma, od kojih svaki plijeni svojom mistikom, intenzivno mijenja prilikom svakog našeg novog početka. Ništa nije isto prilikom novog igranja, od protivnika, pa sve do itema i oružja koje usput nalazite, što opet znači da će svaki naš novi pokušaj biti u potpunosti neizvjestan. Time vas igra konstantno iznenađuje i ne dozvoljava vam da se propisno pripremite na ono što slijedi.

Iako je cijela igra proceduralno generirana, svaka prostorija ostaje istog oblika, ali njen sadržaj se mijenja prilikom svakom prolaska, što istovremeno izaziva i osjećaj poznatog, ali i prilične unemirenosti, budući da nikada nikada ne znate što vas čeka. Naravno, budući da se radi o roguelite naslovu, dobar dio opreme i resursa koje skupite ostat će iza vas jednom kada poginete.  Tu prije svega mislim na artifakte koji nam donose određena poboljšanja te in-game valutu (Ether i Obolites) koju skupljate tijekom igranja.

Mapa u igri prilično je jasna, barem kada je u pitanju glavni put koji je ključan za napredovanje, no svaki dio te mape krije i poneki tajni prolaz ili vrata koja vode do bonus stvarčica. Tu je i  famozna kuća, koja se povremeno pojavljuje pred Selene, a koja krije tajnu iz njene prošlosti i sam ključ za napredovanje kroz priču. U njoj igramo iz perspektive prvog lica, pri čemu sve neodoljivo podsjeća na nikad prežaljeni P.T. budući da svaka naša nova posjeta postaje sve uvrnutija i uvrnutija.

Igru je u teoriji moguće završiti za par sati, no u praksi je to ipak neka potpuno druga priča, ili da budem precizniji, takvo što je gotovo nemoguće. Returnal je igra koja ne prašta greške, a sami smo krivi za svaku svoju smrt. Dakle, nešto slično SoulsBorne igrama, s tim da ovdje ipak imamo jedan dodatak nepredvidljvosti koji nam donosi ta roguelite komponenta. Sve ovisi od karata koje će vam igra dodijeliti prilikom vašeg novog pokušaja – možda vam se sve karte poslože, pa dobijete i sjajno oružje i nadogradnje, koje vam pomognu da preživite znatno duže (ponavljam, ginut ćete sigurno, samo je pitanje koliko često), a možda budete baksuz kojeg sreća nikada ne posluži pa vam uz uobičajeni pakao cijela stvar bude još gora.

Bullet Hell ludilo kakvo samo Housemarque zna napraviti

Housemarque je oduvijek bio poznat po brzoj i blještavoj akciji, tako da ni Returnal nije ništa drugačiji. Ovo ostvarenje krasi vrhunska igrivost u stilu prethodnih igara ovog studija, no sve je sada drastično bolje. Visokobudžetnost Returnala pršti na sve strane, što se može vidjeti i u sjajnoj akciji i totalnom kaosu koji se odvija na ekranu.

Returnal možemo opisati i kao Bullet hell roguelite sa blagim Metroidvania elementima, kojeg krasi sjajno i veoma neizvjesno napucavanje. Igra nije cover based, što znači da sve vrijeme moramo da se borimo i usput u stalnom pokretu izbjegavamo kišu protivničkih napada. To baš i nije lako, pa ćemo često platiti glavom, bez obzira na agilnosti i gotovo akrobatske sposobnosti glavne protagonistice.

Na samom početku igre, Selene će na raspolaganju imati samo pištolj, no napredovanjem kroz igru dolazimo do priličnog broja zanimljivih primjeraka oružja, kojih u igri ima 10-ak, od alienskih shotguna, preko grenade launchera pa sve do laserskih naprava. Svako oružje ima svoje prednosti i mane, ovisno od nadogradnji na koje nabasamo tijekom igranja. To isto oružje možemo nadograđivati pomoću tzv. Weapon Traitsa, koji ostaju trajno ostaju otključani i nakon naše smrti. Uz vatreno i lasersko oružje, Selene ima i mogućnost melee napada, no uslijed cijelog kaosa koji je sveprisutan tijekom igranja prilično je teško protivnike mlatiti iz blizine, budući da vas većina njih zasipa tonom municije i laserskih zraka, a čak iako im se približite, ima onih koji će vas svojim pipcima zakucati za pod i poslati natrag do vaše letjelice. 😊 Svako oružje ima različite pasivne skillove, koji se otključavaju samim korištenjem tog istog oružja, ali i alternativnu paljbu koju aktiviramo punim pritiskom na LT (više o ovome u nastavku recenzije).

Uz svo to silno oružje i nadogradnje, tu je i adrenalinska skala koja se puni uspješnim vezanjem ubijenih protivnika bez primljene štete (dakle, klasični combo), a sa njegovim porastom dobivamo i određena poboljšanja. Isto važi i za Proficiency (nivo oružja), koji raste što smo duže živi, a zahvaljujući kojem i mi postajemo jači i opasniji.

Sada kada smo se pozabavili mehanikama i naoružanjem, red je da kažemo poneku riječ o negostoljubivim domaćinima planeta Atropos. Naime, u igri vas očekuje više od 20 vrsta zastrašujućih protivnika, od kojih neki imaju i više varijacija. Svi će vam utjerati strah u kosti i izazvati prilične glavobolje, budući da su pakleno izazovni i podmukli. Svaki protivnik ima i svoj način pucanja i municije, a ima i onih koji preferiraju bliski kontakt. 😊 Boss fajtovi su posebna priča. Veoma su teški i frustrirajući, a očekuju nas na kraju svakog od bioma. To, dakle, znači da ćete se prvo propisno namučiti dok dođete do jedne od ovih karakondžula, a onda ćete se onako izmrcvareni morati boriti i protiv nje. Ukoliko ubijete bossa, riješili  ste ga se za stalno (pa nakon toga slobodno možete umrijeti, znajući da se nećete ponovno morati s njim mlatiti 🙂 ).  Ukoliko vas boss ubije (a hoće mali milijun puta), to znači da ćete izgubiti svu opremu i dodatke koje ste skupili tijekom posljednjih pola sata – sat igranja. Velika je šansa da će mnogi igrači upravo zbog toga odustati od Returnala (kao što su odustali i od svih dosadašnjih SoulsBorne igara), no skupite li dovoljno hrabrosti i koncentracije i uspijete li se izboriti sa svim nedaćama koje ova igra baca pred vas, očekuje vas poseban osjećaj satisfakcije.

Ambijentalni teror

Uspjeli ste se za ovih šest mjeseci dočepati PlayStationa 5, ali vam očajnički nedostaju igre koje biste ponosno pokazivali prijateljima? Bez brige, jer zahvaljujući Returnalu sada i to možete učiniti.

Bez imalo pretjerivanja, Returnal je trenutno najatraktivnija i najljepša igra koju možete pronaći na tržištu.  Iako smo već mogli da vidimo obrise onoga za što je PlayStation 5 sposoban, vidjeti Returnal u pokretu predstavlja pravi raj za sva čula. Grafika u igri jednostavno ostavlja bez daha, bilo da se radi o sjajno dizajniranom planetu i lokacijama ili pak fascinantnoj količini detalja vidljivih na svakom koraku, bilo da se radi o iznimno realistično dočaranoj kiši koja neprestano pada, blatu, snijegu ili pijesku na Seleninom odijelu ili pak hrpetini svjetlosnih efekata nastalih uslijed eksplozivnog krešenda koji gotovo da ne prestaje. Naravno, sve to vrti se i više nego sjajno u 4K/60fps prikazu.

Slična situacija je i sa zvukom, koji zahvaljujući Sonyjevoj novoj Tempest 3D audio tehnologiji cijeli ugođaj igranja podiže na neku potpuno novu razinu. Imerzivni 3D zvuk je doista fantastičan, osobito ukoliko imate kvalitetan (čitaj Pulse) headset. Zvučni efekti su sjajni, dok glazba u potpunosti odgovara settingu i događanjima u igri.

Uz sjajno iskorišten 3D zvuk, svakako je red da kažem riječ-dvije i o DualSense kontroleru i načinu na koji je u ovoj igri iskorišten. Naime, ukoliko vam se svidjelo ono što ste mogli „okusiti“ igrajući Astro’s Playroom, vjerujte da to nije ništa naspram onoga što vas očekuje u ovoj igri. Veoma dobre, intuitivne i responsivne kontrole vjerojatno ne bi bile moguće bez novog Sonyjevog kontrolera, niti biste mogli osjetiti svaku kapljicu kiše koja se odbija od Selenino odijelo, niti bi vas sve te silne vibracije uslijed fajta sa raznoraznim karakondžulama toliko uznemirile. Haptika u igri funkcionira besprijekorno, a posebno bih naglasio adaptivne triggere koji doista donose potpuno novu dimenziju igranja (na samom početku igre, nakratko sam pomislio da mi se L2 trigger pokvario, da bih potom shvatio da zapravo funkcionira kao dvije tipke – ukoliko pritisnete do pola, odnosno do točke do koje vam to kontroler normalno dozvoljava, Selene će naciljati protivnika, a s druge strane ukoliko trigger pritisnete do kraja prebacit ćete na alternativnu paljbu).

Sva moć SSD-a koji se krije ispod haube PlayStationa 5 besprijekorno radi svoj posao, što se najlakše može primjetiti kod učitavanja igre, kojeg gotovo i da nema. Sve se odvija u treptaju oka, što doista predstavlja sjajan nagovještaj onoga što nas u budućnosti očekuje sa Sonyjevom novom konzolom.

Jedina zamjerka koju bih mogao uputiti na račun tehnikalija igre, tiče se nekolicine sitnijih bugova o glitcheva, te povremenog crashiranja igre koje zna doći u prilično nezgodnom trenutku (inače, koji je trenutak zgodan kada je u pitanju roguelite igra?? 😊), no vjerujem kako bi dobar dio tih problemčića mogao biti ispeglan zahvaljujući Day One patchu.

Prva velika PS5 ekskluziva vrijedna umiranja

Već duže vrijeme govorim da će Housemarque kad-tad gotovo sigurno postati Sonyjev first party studio, a mišljenja sam da će mu upravo Returnal biti ulaznica u prestižno društvo Worldwide Studiosa.  Ovaj maleni razvojni tim uspio je da opravda ogromna očekivanja koja je Sony imao od njega. Uspio je da sjajnu ideju pretoči u još bolju realnost i isporuči nam igru o kojoj će se dugo pričati na način na koji se tijekom cijele PS4 generacije pričalo o Bloodborneu.

Nema sumnje da je Returnal dosad najatraktivnija PS5 igra, koja ujedno predstavlja i pravi raj za sve ljubitelje roguelite ostvarenja. Naravno, još jednom moram naglasiti kako se radi o veoma teškom i frustrirajućem naslovu koji definitivno nije za svakoga. No, ako ste spremni da investirate svoje vrijeme i trud u učenje i savladavanje brojnih prepreka koje vas čekaju na svakom kutu zastrašujućeg Atroposa, mogli biste biti nagrađeni doista nezaboravnim igraćim iskustvom. Apsolutna preporuka i točka!

---

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.