Ime Akumajō Dracula je nešto što će oni iskusniji i stariji poprilično brzo prepoznati kao japanski naziv za jednu od prvih klasik igara u povijesti industrije video-igara. Za ostale poznata širom svijeta kao Castlevania, serijal o klanu lovaca na vampire, klanu Belmont čije pustolovine u raznim iteracijama pratimo od 1986.godine u preko 30 različitih naslova. Najnoviji od njih je upravo ovaj koji je tema recenzije, Castlevania: Lords of Shadow 2, nastavak svojevrsnog reboota franšize iz 2010.godine koji prati pustolovine Gabriela Belmonta, lika koji je doživio zanimljivu sudbinu krajem prvog Lords of Shadowa i čije posljedice promatramo u ovom nastavku.

Lokacija Draculinog sjedišta 200 godina kasnije nije impresivno napravljena

Ovaj reboot Castlevanije svakako je iznenadio mnoge fanove franšize koji osim premise i par poznatih lokacija i imena nisu vidjeli neke veće poveznice s prijašnjim platformski nastrojenim igrama. Dapače, neki su kritizirali prevelike sličnosti s God of War franšizom, no sva gorčina je nestajala kroz daljnje igranje igre. Osim bjesomučne akcije, prekrasni krajolici i kompletna prezentacija igre uvjerili su i najveće skeptike da je ovo najlogičniji put kojim su se MercurySteam i Kojima Productions pokušali odvojiti od prijašnjih igara, a da pritom ostanu vjerni nasljeđu koje je za sobom ostavljeno (zbog toga će se  nasljeđe i originalni kanon ostaviti po strani i u ovoj recenziji). Kada se sve zbroji i oduzme, prvi Lords of Shadow je probio led i preživio mržnju prema rebootovima, postavio dobre temelje u gameplayu usko povezanim sa Devil May Cry i God of War serijalom, a četiri godine poslije došao je nastavak koji bi trebao stati na vlastite noge i odvojiti se od mnogih stvari koje su činile prvu igru ”skoro pa savršenom”. Pogledajmo zajedno što smo na kraju dobili.

ZNAČI, SADA VOLIM KRV..

S druge strane, Draculin pravi dom je bolje dizajniran

Igra logički nastavlja priču prvog dijela, kao i priču međunastavka Mirror of Fate usredotočenu na obiteljsku dramu obitelji Belmont. Kroz Lords of Shadow, kojeg je ipak više ljudi odigralo, popratili smo strahovit (ali razumljiv put) Gabriela Belmonta i njegovog preobražaja u Draculu, a sada smo spremni za nastavak nekoliko stoljeća kasnije.  Stari ”prijatelj” Zobek (glas mu daje Patrick Stewart) moli Draculu (glas mu daje Robert Carlyle) za pomoć u borbi protiv Sotone, obećavajući Draculi konačni mir i smrt ako mu pomogne. Prije nego što se može sukobiti sa Sotonom, Dracula mora vratiti sve svoje moći i skupiti snagu, a usput riješiti i poneki zemaljski problem, prelazeći kroz igru iz svoje dimenzije (dvorca i natprirodnoga okruženja) u moderni zemaljski svijet koji se nalazi na istoj lokaciji kao njegov dvorac koji sada pripada prošlosti (i pun je apokaliptičnog settinga). Događati će se kroz radnju još puno toga, no u većini slučajeva na jednoj općenitoj razini, a ponekad i poprilično nejasnoj. Sve u svemu, fanovi će dobiti closure za serijal o kojem dalje neće biti spomena u ovoj recenziji (spoileri i ostale sitnice). No, da je moglo biti bolje, moglo je, pogotovo kad je tu potencijal u dobroj glasovnoj glumi, produkciji, atmosferi, a i u temeljima koji su satkani sa prošle dvije igre.

Plus je svakako što prilikom početka igre dobivamo lijepi sažetak prijašnjih događanja nakon kojih smo još ”nabrijaniji” igrati kao Dracula prvi puta u Castlevania serijalu. Zapravo, kad bolje razmislim, ovo je prva igra gdje igramo kao Dracula, zar ne? U svakom slučaju su jako rijetke, pogotovo na novijim platformama, pa su svakako očekivanja još veća. Zamislite – transformacije, upravljanje prostorom i vremenom, moći zavođenja, astralne projekcije, snaga…koliko toga nas može čekati u jednoj hack ‘n’ slash akcijskoj avanturi danas u kojoj upravljamo možda i najmoćnijim vampirom ikada?

A nakon što popijemo, pokazati ću vam jednu od svojih najboljih sposobnosti. Vidite one štakore tamo?

JESAM, ALI NISAM

Izgleda, vrlo malo. Iako je opravdanje nedostatka svega što Dracula može pružiti već u početku spomenuto (em su mu moći ”ukradene”, em još nije u punoj snazi i ne može se boriti sa svakom spodobom koju susretne) produkt toga na trenutke postaje poprilično smiješan i zabrinjavajući. Naime, nedugo nakon impresivnog prologa koji sadržava tutorial i jednu prelijepu boss bitku nalazite se u stealth misiji. Da, dobro ste pročitali. Stealth elementi su donekle mehanizam iznenađenja koji mnogi nisu očekivali ili bar nisu očekivali da će biti izveden na ovaj način. Određeni čuvari koji vam stoje na putu su prejaki za vas (iako slične prije i poslije prebijate do iznemoglosti) pa se zbog toga skrivate u sjenama i pokušavate se došuljati iza njih kako bi ih ”zaposjeli”. Ukoliko to nije opcija u određenim trenucima, u toj istoj sjeni zaposjednete lokalnog štakora iz kanalizacije i igra se poprilično mijenja. Na loše. I nepotrebno. Odjednom upravljate štakorom i trčite i skačete po kanalizaciji kako bi odgrizli neke žice, skupili dodatne bonuse iz igre ili si olakšali stealth dionice. Ta neugodna epizoda zauzme skoro sat vremena u početnih nekoliko sati igranja (pogotovo ako vas jednolični okoliš zbuni) u kojima proživljavate izuzetno loše upravljanje štakorom te poprilično nedinamične i uspavljujuće stealth dionice začinjene ponekom zagonetkom izvučenom iz Playstation One arkadnih avantura (povuci polugu, skači, otključaj, prođi, povuci polugu). Priznajem, nisam odigrao sve iz žanra što se može ponuditi u zadnjih nekoliko godina, nisam ni fan ovoga serijala, no dugo nisam vidio elemente igre koji u toj igri ne spadaju ili koji su konceptualno zastarjeli. I God of War i Uncharted i MGS Rising su, svaki na svoj način, pokazali kuda platformski dijelovi, zagonetke i same lokacije mogu upotpuniti  borbene dionice. Koliko god hrabro ovo bilo, stealth elementi se jednostavno ne uklapaju. Niti logički (da su čuvari instantna smrt za protagonista) niti što se tiče gameplaya (nakon dobre dionice borbe i krvoprolića stealth elementi i preobražaj u štakora ulete kao šaka u glavu).

Dracula je nekako živ i budan nakon 200 godina, no nije pune snage. Tu mi ulazimo u igru i pomažemo mu da postane jak borac kakav je nekad bio.

Teleportacija je također nepoznanica za našeg Draculu, pogotovo prije nego što dobije Myst sposobnost (a koja ni tada nije iskorištena na sve načine na koje bi mogla biti iskorištena). Tako da ćete morati skakati po lusterima, ljestvama i cijevima kako bi došli do željene lokacije na višem katu generične tvornice. Generičnost je epitet koji se može često spomenuti u ovoj igri, a prvenstveno se odnosi na dizajn lokacija. Izuzev dvorca i Draculove dimenzije (svijeta, štogod), ovaj drugi moderni setting je zaista veliki i daje dojam open worlda i sadržaja. No, nažalost je napravljen poprilično jednostavno i bezlično. Lokacije u kojima provodite najviše vremena su zatvorene tamne industrijske sobe ili jednolične ”pećine” koje vas prvenstveno zbune (neki prolazi i prostorije su identične prošlima), a impresivna grafika i dizajn mnogih likova pada u drugi plan kada većinu vremena provedete na lokacijama koje ne oduzimaju ni česticu daha. Čak i potencijalno zanimljive lokacije pune knjiga, stolica i stolova ubrzo postanu naporne jer su reproducirane na još desetak mjesta. Naravno, to dovodi do čestih zabuna i problema pri orijentaciji gdje stvar spašava mapa u gornjem desnom kutu koja će vas ubrzo natjerati da gledate u nju i strjelicu koja vas navodi i šibate po lokacijama što brže kako bi došli do željene točke i započeli neku borbu.

Jedan od dizajnerskih vrhunaca igre, zlatni paladin, pojavljuje se u prvih sat vremena.

A borbe su možda i najbolji dio igre, iako nisu pretjerano dobre. Osnovne komande su poznate kako iz prošle igre tako i iz sličnih igara. Kocka, krug i trokut su određene vrste napada, x je skakanje, L2 je blokiranje i uzmicanje (za koje ćete shvatiti da će vam ubrzo postati glavno oružje). Posebnost sustava su special sposobnosti kojima kontrolirate vatru i ”led” sa raznim napadima (Void Sword i Chaos Claws). Chaos Claws će vam pomoći kod neprijatelja sa štitovima i općenito neprijateljima kojima ne leži vatra, dok će ”ledeni” napadi privremeno zamrznuti protivnike, omogućiti im regeneraciju nakon što ih pobijedite (neki se vraćaju u vodeno stanje i ponovno pojave pa ih morate spriječiti u tome). Te specijalne sposobnosti će vam služiti i za platformske dijelove igre i za poneko rješavanje zagonetki te ih je moguće upgradeati i usavršavati. Relativno se brzo i lako koriste u borbi čak kada je i na vama više neprijatelja iako tada ciljanje nije baš dobro izvedeno. To se prvenstveno događa kod boss bitki u kojima se zna dogoditi da se pojavi i par običnih neprijatelja (moćnijih od čuvara od kojih se skrivate), a vi baš želite zapaliti bossa. Naravno da će otići na krivu metu napad, no to je ipak stvar vježbe i upornosti. Borba sa svim vašim običnim potezima i tim sposobnostima rijetko se može svesti na jednostavan button mash budući da su neprijatelji dosta aktivni i imaju određene opasne napade. U trenucima kad baš zagusti vjerojatno ćete spamati dodge potez i vašim vjernim bičem udarati po njima iz relativno sigurnije udaljenosti što će vam dosaditi prije nego u bilo kojoj drugoj igri u ovom žanru. Veliki problem je i kamera koja i dalje ostaje nedovoljno prilagođena ni prijateljski nastrojena kada poželite napraviti neki poveći combo. No,. da neki potezi, neprijatelji, a i kompletne borbe izgledaju prelijepo – izgledaju. No, ne igramo igre samo zbog ljepote.

MALO JE NEDOSTAJALO

OK, ne igramo je zbog ljepote poteza, ne igramo je zbog priče, ne igramo zbog stealtha, ne igramo zbog Picardovog glasa. Zbog čega je onda igramo?

Carmilla je imala potencijala biti zanimljivi lik i ima zanimljive dionice u igri, no njena iritantnost u ponavljanjima dvije rečenice za vrijeme glavne bitke umanjuje cijelu karizmu

Teško se oteti dojmu da bi Lords of Shadow 2 bila iznimno dobra igra da su se fokusirali samo na borbene dionice i stvorili još veći spektakl od toga. Stealthu, nažalost, u ovakvoj formi nema mjesta u jednoj igri koja je po svojoj premisi dinamična, nasilna i igriva. Glazba u igri je dio u kojem igra već sad vjerojatno može pokupiti neke nagrade za najbolja dostignuća u 2014.godini. Pjesme se odlično uklapaju u atmosferu i priču igre, a glasovna gluma je također na visokoj razini. Vidi se da su MercurySteam i Konami imali pozamašne financije i da su ciljali stvarati jedno veliko i ozbiljno djelo. Trud je očigledan, baza fanova velika, a koliko vidimo iz određenih user reviewsa diljem interneta, mnogi su ipak zadovoljni dobivenim. Da li je stvar u strpljenju i prelasku nekih dosadnih dijelova što brže ili u impresivnoj prezentaciji igre (izbornici, zvuk, glazba, gluma, dizajn levela) ostavljam vama na tumačenje.

Plus je i količina sadržaja koji se odbije za uloženi novac. Ako ste fan serijala i ako vam se svidi igra i probavite određene dosadne dijelove, dva velika svijeta će vas zaokupiti sa svojim tajnama, neistraženim prostorima i sitnicama koje produljuju vijek igre. Castlevania: Lords of Shadow 2 nije igra za jedno ili dva popodnevna, pogotovo jer nije ni toliko lagana, tako da ćete se dugo vremena zaokupljati s njome.

U gradu ”ni pasa”

Platformski dijelovi su satkani od nekog miksa najboljih predstavnika žanra sa nejasno zamornim dionicama koje su ponekad na granici komedije (njihanje na lusteru, naprimjer). Kao posljedica prevelikog broja uzora čak su i neke boss bitke nedovoljno impresivne zbog konstantnog osjećaja ”već viđenog”, a finishing potezi nedovoljno šokantni i maštoviti da ih poželimo pokazati drugima koji igru ne igraju. Quick time eventovi su praktički eliminirani iz igre, no unatoč tome postoje akcijski dijelovi u kojima ih očekujete – dobiva se dojam kao da ih je netko u zadnji trenutak izbacio, a ostavio cijelu pripremu i scene koje su spremne za udaranje kocke, kruga, trokuta pa manijakalno pritiskanje kruga i slično. Na kraju dobijemo ovo – odlomak koji je trebao pohvaliti sve dobro u igri, a koji završava opet s njenim problemima.

SEINFELD I DRACULA

Castlevania: Lords of Shadow 2 me u konačnici podsjetila na jedan projekt Cosmo Kramera. Otvaranje pizzerije gdje gosti rade sami svoju pizzu. Nikad mi se nije sviđala ta ideja, iako je bila zanimljiva. Kada nekome daš svakakve moguće sastojke i sredstva da te sastojke pretvori u nešto, rijetko kad ćeš dobiti super pizzu. Kakve to veze ima sa ovom igrom? Pa, kad se sve zbroji i oduzme vidim samo mentalnu sliku neke osobe koja je napravila lijepo tijesto, prelila sa umakom, krenula stavljati standardne sastojke sa malo boljim ukusom, izbacila crne masline, a onda je došla neka ekipa i pobacala ananase, jaja, crne i zelene masline i svakakve začine. I na kraju se dobila pizza koja nije bila onakva kakvu si je očekivao, sa zbunjujućim sastojcima koji jednostavno ne funkcioniraju na određene zadane sastojke. Oni koji vole pizzu iz te pizzerije probaviti će i ovu, možda čak na trenutke uživati. No biti će svjesni da nije onakva kakva bi trebala biti. Bar bi trebali biti svjesni.

Igru ustupio Videotop d.o.o.