Gotovo devet godina nakon izlaska, DOOM 3 dobiva facelift, ako ga uopće možemo tako nazvati. Nikakvih očekivanja nismo imali jer se, naravno, radi samo o reizdanju, tako da nikakvih razočaranja ne možemo ni imati. Ostaje nam samo da se podsjetimo kako je to izgledalo davne 2004. godine te isplati li se izdvojiti određenu količinu novca kako bi izložili ušminkanu verziju igre na svojoj polici, makar i onoj virtualnoj.

Malo o povijesti

Dakle, da se podsjetimo. Doom 3 je horror shooter iz prvog lica, izašao 2004. godine kao igra koja je trebala nastaviti plemeniti put kojeg su zacrtali Doom i Doom 2, izašli 1993. odnosno 1995. godine. Zašto ovo spominjemo? Upravo zato što je Doom općenito postao sinonimom za FPS shootere;  točnije, popularizirao je FPS kao takav, zadao mu standarde i odigrao jako veliku ulogu u povijesti jednog žanra koji je, pokazalo se, gotovo 20 godina vladao gejming industrijom. Iako svojom pojavom Doom 3 nikad nije postigao uspjeh svojih prethodnika, a neke kritike su ga dočekale na zub, danas možemo reći da je zapravo bio uspješna igra koju je tada više hvalila „struka“ nego publika. Jedan od razloga takvog prijema možda leži u činjenici da je FPS kao žanr u to vrijeme počeo sazrijevati – zapravo, možda je bolje reći – evoluirati u razne podžanrove. Otprilike u isto vrijeme počinju se pojavljivati igre s WW2 tematikom među kojima, naravno, iskače i originalni Call of Duty, nakon čega se doslovno preko noći događa poplava WW2 igara, prvenstveno shootera. Gejmerima je tada takva tematika bila novost i sigurno je unijela dosta svježine, nove tehnike i realizma  u žanr, što je očito loše djelovalo po sam Doom 3, koji je striktno pratio standarde i uspjeh svojih prethodnika, bastiona FPS žanra. (Godinama se koristio i ustalio termin koji je za nove FPS igre govorio da se radi o Doom klonu. Da, FPS kao termin nije postojao, pojavljuje se tek nakon 1996. godine kad polako zamjenjuje dotad korišten Doom Clone izraz.)

Doom 3 je u vrijeme izlaska izgledao jednostavno fantastično. Grafički engine, takozvani id tech 4 omogućio je da ekstremno detaljno prezentira tamnu atmosferu same igre, a uz to je bio i genijalno programiran i ispoliran do krajnjih granica pa se fino vrtio na svakom prosječnom stroju. Začuđujuće je što, unatoč tome, nije kasnije previše korišten na drugim igrama, iako o njegovoj snazi dosta govori činjenica da je prošlogodišnji Brink rađen upravo na ovom engineu.

DOOM

Kako bi ovo uopće bila recenzija, morali bismo igru i recenzirati, zar ne? Iako je možda glupo nakon toliko godina ponovno pisati o igri, učinit ćemo to prvenstveno zato što je to ova igra zaslužila, doći će kao dobar podsjetnik, a i hrpa „mlađarije“ će imati priliku čuti nešto o igri koju možda, ne daj, Bože, nisu još igrali.

Ono što je oduvijek bila najbolja stvar kod ove igre jest naprosto odlična atmosfera koju ona stvara. Kao što smo već rekli, radi se o horror shooteru iz prvog lica. I kada spominjemo horor, onda na to i mislimo. Igra će vas doslovno natjerati da se sa svojim likom konstantno okrećete, provjeravate prikrada li vam se kakva spodoba koja vam želi rastvoriti leđa. Količina strave koju stvara mjeri se s najboljim horor filmovima, knjigama pa i igrama. Recite što hoćete, ali mnoge horor igre do danas nisu uspjele stvoriti takvu atmosferu kakvu stvara DOOM. I nakon tisuću igranja, i tisuću i prvog puta će vam se dogoditi da vas igra preplaši i da se trznete u svojoj stolici. Jedan od razloga zbog kojih u igri nikad nećete stajati na mjestu, nego konstantno trčkarati i skakutati leži u unikatnom sistemu po kojem se monsteri u igri spawnaju. Takozvani  ”out of the closet” sustav dopušta hordama zla da se u bilo kojem trenutku spawnaju negdje u mraku pored ili ispred vas, pa čak nekoliko prostorija i hodnika iza vas, kako bi vas mogli opako iznenaditi. Ovakvom ”brzom” gameplayu u prilog ide i sam dizajn levela. Uski i mračni hodnici stvaraju bolesnu klaustrofobiju i paranoju, a sve zajedno je zapakirano odličnim zvučnim efektima od kojih se ledi krv u žilama. Grafika koja je za ono vrijeme bila fantastična, danas izgleda kao da ju je vrijeme lagano pregazilo, ali moramo priznati da se izvrsno drži. Osvjetljenje u igri je apsurdno i najčudnije od sveg što ćete imati prilike vidjeti. U Doomu ne postoji indirektno osvjetljenje, što uvjetuje da ne postoji granica između svjetla i tame. Nema nikakvog poluosvijetljenog prijelaza, sve je ili svjetlost ili apsolutni, mrkli mrak. Najbolji prijatelj će vam biti flashlight, ručna lampa kojom ćete se bar malo moći braniti od mraka, što će se pokazati kritičnim jer se svakakvi aveti iz pakla vole stvoriti baš tu. Govoreći o avetima, stara garda je opet tu. Tako ćete se na svom putu kroz uske hodnike susretati oči u oči s raznolikom gamadi, od običnih zombija, impova, kerubina do raznih paklenih demona i opsjednutih svećenika. O priči se, naravno, ne može puno reći jer nje gotovo da i nema. Radnja se odvija na UAC bazi na Marsu, gdje je vesela skupina znanstvenika zagrebala malo dublje pod površinu planeta i, vidi vraga, pogodila baš u njegovu kuću. Otvoren je portal iz kojeg iskače gore spomenuta družina, a na vama je da se kroz iste horde probijete portalom ravno u sam pakao, kako biste zatvorili portal i spriječili invaziju zla.

Što je sad tu loše? Pa, osim odlične atmosfere, zapravo – dosta toga. Prvenstveno, zastarjeli mehanizam igre koji je bio na umiranju još 2004. godine pa pogotovo zastario danas, nakon više od osam godina. Cijelu igru ćete provesti u istom okruženju, hladnim i klaustrofobičnim hodnicima koji se kroz desetak sati, koliko otprilike traje igra, ponavljaju iznova i iznova, s tek pokojom izmijenjenom teksturom. Oružja u igri pogotovo nisu u standardu modernih igara, zapravo su bila loše napravljena čak i u vrijeme izlaska igre,a to se najviše vidi po lošim modelima s niskim brojem poligona. Napredak kroz igru se uvijek svede na isto, u uskom hodniku pucate u monstere i zapravo ih i ne možete promašiti pa ih čistite kao glinene golubove na traci. Igru je jednostavno pregazilo vrijeme, nije stvar toliko u tome da je ona loša, nego više u pogledu toga što je FPS žanr evoluirao i nastavio dalje. Ovakav pristup će privući samo pokojeg nostalgičara i egzibicionista, a mlađi gejmeri, odnosno glavnina današnje gejming populacije, zasigurno će biti odbijena i slama mi se srce što to moram reći.

Povratak u budućnost

Zavirimo sad malo u novo izdanje igre zbog kojeg ovaj tekst i postoji. DOOM 3 BFG Edition od početka stavlja naglasak na DOOM 3 igru i to je zapravo prva čudna stvar ovog izdanja, a rekao bih možda čak i glupa odluka izdavača te potencijalna mogućnost daleko manje prodaje. Zašto? E pa, ovo reizdanje je zapravo paket ili kolekcija koja sadrži sva tri nastavka iz DOOM franšize. U paketu se nalazi originalan DOOM (The Ultimate Doom edicija s dodatnom četvrtom epizodom – Thy Flesh Consumed), DOOM 2 (također sa svim edicijama i novom epizodom No Rest For The Living, dosad dostupnom jedino za Xbox 360) te, naravno, ”remasterirani” DOOM 3 s prijašnjom ekspanzijom Ressurection of Evil te potpuno novim, dosad nedostupnim paketom imena The Lost Mission. Kad ovako sročimo, dobijemo zanimljiv paket kultnih igara, a puno bolje bi joj pristajao naziv tipa DOOM Ultimate Collection. Nije nam jasno zašto se gospoda iz id Softwarea, odnosno Zenimax Medie odlučila na ovakav potez, pogotovo ako uzmemo u obzir kakve su sve hitove objavili unazad par godina. Da stvar bude puno gora, ”zvijezda” ove kolekcije, DOOM 3, dobila je toliko bijedne preinake da je to sramotno. Par novih i ispoliranih tekstura te podrška za veće rezolucije je sve što su napravili po pitanju grafike. The Lost Mission, ekskluzivna ekspanzija za ovo reizdanje, traje nategnutih jedan do dva sata igre i to u poznatim bezličnim hodnicima, sa čak dvije nove teksture narančastog pentagrama. Jedna od novosti, zapravo maleni mod koji se pojavio nakon izdavanja igre 2004. godine jest popularni Duck Tape mod. Sjećate se ručne lampe koju prvotno niste mogli držati upaljenom ako istovremeno držite i oružje? Mnogima je smetalo, no mislim da je mnogo pomogla u atmosferi igre. Naletite na zombije u mračnoj prostoriji, morate ugasiti svijetlo da biste uzeli gun i opalili po gamadi. Potpuni mrak, a samo hicima iz oružja bacate malo svjetlosti po prostoriji i zombijima stvarajući napeti stroboskop efekt. Toga više nema jer su u igru prihvatili mod koji dopušta da vam lampa bude zalijepljena na odijelo pa uvijek možete imati upaljeno svjetlo i time se naprosto izgubio dio atmosfere i napetosti igre. Nadalje, ne znam je li to samo bug u igri ili jednostavno veliki propust, predmeti koje bi osvijetlili svojom ručnom lampom 2004. su prirodno bacali sjene, a sad su te sjene misteriozno nestale.

Od pozitivnih stvari tu je jedino poboljšana muzika i zvučni efekti koji su i prije bili dobri, a sad su genijalni. Svako malo ćete čuti nerealne vriskove, režanje, dječji plač, kreveljenje demona, možda čak i samog sotonu kako nariče paklene stihove govoreći ih unatrag. Zvuk je definitivno jedina svijetla točka i utječe na stvaranje odlične horor atmosfere. Osim te malene svijetle točke, dodana je još i mogućnost igranja u 3D-u, no nikada nisam volio nositi naočale pred monitorom, boli me nos, a i kupovinu 3D monitora zbog nekoliko sati DOOM-a ne možemo nikome preporučiti.

VRAG ME ODNIO

Došlo je vrijeme da opalimo presudu. Neću se sad vraćati na početak i nostalgično prepričavati značaj DOOM franšize, no činjenica o tome stoji zapisana za sva vremena. Ova recenzija, na kraju krajeva, treba ocijeniti novu verziju igre, a ne onu prvu. Stoga je i ocjena koju će dobiti takva kakva jest (da je sada 2004. i da recenziramo igru, ocjena bi, naravno, bila ekstra). Nećemo vam lagati, izdavač nam želi prodati jaja pod bubrege, to je jasno kao dan. Stoga ovaj naslov ne mogu preporučiti nikome jer bi to bilo licemjerno od mene. Ukoliko ste već vlasnik igre definitivno vam ne treba nova, no s druge strane, ovaj paketić bi mogao, recimo, biti idealan za kakav poklon s kojim ne možete pogriješiti. Također, ako u ono vrijeme niste imali novaca za original, možda si ga sad možete ”legalizirati”. Govorim, naravno, samo za one koji žele imati djelić povijesti u svojoj kolekciji. HAIL SATAN!