Svi mi koji volimo igre, ponekad volimo uskočiti u kostim nekog super heroja kako bismo spasili svijet od brojnih zlikovaca, međutim mnoge od nas je zanimalo i kako je biti s „druge strane“ tog dobra. Rijetke su igre, koje nam omogućavale da se nađemo u ulozi negativaca i činimo sve one loše stvari koje jednostavno idu u kompletu s njima.

Originalni InFamous, PS3 ekskluziva tvoraca legendarnog platformera Sly Cooper, bila je jedna od rijetkih „superhero“ igara, koja nam je omogućila odabir jedne od dviju strana – dobre ili loše. Moralni izbori koje nam je igra nudila, stvarali su od igrivog lika „pozitivca“ ili „negativca“ i krojili priču igre shodno tome, a takav koncept u kombinaciji sa stripovskim stilom stvorio je jednu od najpopularnijih superherojskih gaming franšiza te ujedno jedan od najznačajnijih PlayStation serijala koji se, nakon što se još jednom pojavio na PlayStationu 3, preselio i na Sonyjevu novu konzolu, PlayStation 4.

Treća InFamous igra, nazvana  InFamous: Second Son, inicijalno je trebala biti PS4 launch naslov, međutim Sucker Punch i Sony su odlučili odgoditi igru, kako bi ju dodatno ispolirali. Međutim, je li Sucker Punch dodatno vrijeme mogao još bolje iskoristiti? Jesmo li u potpunosti zadovoljni igrom, sada kada je konačno pred nama?

NOVI LIK, NOVI GRAD, NOVI PROBLEMI

Novi nastavak herojsko-antiherojske sage, donosi nam potpuno novu, neovisnu priču, koja se odvija sedam godina nakon događaja iz prethodne igre. Svi koji su igrali InFamous 2 znaju kako se završila Coleova priča, no sada je došlo vrijeme da stvar u ruke preuzme potpuno novi lik, kojeg će zadesiti slična sudbina.

Radnja Infamous: Second Sona odvija se u Seattleu (nakon Empire Cityja i New Maraisa, po prvi puta radi se o stvarnom gradu), a fokusirana je oko Delsina Rowa, mladog indijanskog buntovnika, koji baš i nije u dobrim odnosima sa zakonom, unatoč činjenici da je njegov rođeni brat Reggie, jedan od „čuvara zakona“. Delsin svoj bunt ispoljava crtanjem grafita na mjestima na kojima je takvo što zabranjeno te konstantno upada u nevolje iz kojih ga izvlače njegovi najbliži, međutim jedan događaj će iz korijena promijeniti njegovu sudbinu.

Za vrijeme klasične „dobar brat-loš brat“ prepirke zbog najnovijih Delsinovih ispada, Delsin i Reggie postaju svjedoci nesvakidašnjem događaju – bijegu jednog od Conduita (za one koji se „premijerno“ susreću s ovim serijalom, Conduiti su ljudi koji imaju specijalne moći), od pripadnika Department of Unified Protectiona (skraćeno D.U.P.), agencije koja lovi Conduite, koja pri tome ima ovlasti za uhićenje i ubijanje istih pod izgovorom da su „bio teroristi“ koji predstavljaju prijetnju običnom stanovništvu Seattlea. Prilikom kontakta s odbjeglim Conduitom, Delsin poprima njegove supermoći, međutim moći koje je preuzeo od odbjeglog Conduita zadat će mu ogromne neprilike, jer će ubrzo i sam postati metom D.U.P.-ovog „lovačkog“ odreda, na čijem je čelu nemilosrdna Brooke Augustine, koja je i sama Conduit koji radi za agenciju. Nakon što Augustine „porobi“ ostatak njegovog plemena, Delsin zajedno s Reggijem kreće put Seattlea, kako bi pronašao Augustine i osvetio se, ali i oslobodio stanovnike Seattlea, koji je cijeli pod D.U.P.-ovim nadzorom.

To bi ukratko bila glavnina priče novog Infamousa koja, morat ćete se složiti sa mnom, i ne djeluje pretjerano inspirativno, no kakva je situacija sa samom igrom?

MNOGO DIMA NE ZNAČI DA VATRA MORA BITI JAKA

Infamous: Second Son je, baš kao i njegova dva prethodnika, klasična open world akcijska avantura, čija se osnovna gameplay mehanika zasniva na supermoćima glavnog lika, kojih je ovoga puta zaista mnogo. Naime, Delsin ima mogućnost apsorpcije moći drugih Conduita, pa je tako i repertoar njegovih moći dosta veći od onog koji je imao Cole MacGrath, protagonist prvih dviju InFamous igara. Prva moć koju će Delsin dobiti jeste ona koja uključuje dim i vatru, međutim do kraja igre doći ćete u posjed još nekolicine zanimljivih moći. Sve moći nije moguće koristiti istovremeno, tako da ćete u kasnijim dijelovima igre često biti u prilici eksperimentirati s tim moćima, naizmjenično mijenjajući ih. Svaka od moći drastično se razlikuju te glavnom liku daje određene sposobnosti. Tako dimne moći, koje ćete imat već od starta igre, Delsinu omogućuju brzo teleportiranje s mjesta na mjesto, kretanje kroz ventilacijske otvore i razorne napade, dok mu, npr. neonske moći omogućuju brzo kretanje u Flash stilu i ogromne skokove (ovaj dio me malo podsjetio na suludi Saints Row IV). Dakle, svaka od moći stiže s određenim prednostima i manama, a na svakom igraču je da sam odluči koja mu moć najviše odgovara.

Kada su u pitanju Delsinove sposobnosti, InFamous: Second Son stiže i s nekoliko manjih RPG elemenata. Sve Delsinove sposobnosti moguće je učiti i dodatno nabrijavati putem Skill Treeja. Kako biste dodatno razvijali svoje sposobnosti i kupovali nove, potrebno je da kroz igru skupljate Power Shardove, koji su razasuti diljem ogromnog Seattlea, a koje je najlakše pronaći na D.U.P.-ovim kontrolnim punktovima ili dronovima za nadgledanje, koje lako možete „skinuti“ precizno upućenim projektilom. Putem Skill Treeja moguće se koncentrirati na razvijanje samo jedne moći ili ravnomjerno (ali dosta sporije) razvijati sve dostupne vještine te na taj način sami odrediti poseban stil igranja.

Sada, kada smo se detaljnije pozabavili Delsinovim supermoćima, red je da nešto konkretnije kažemo i o samom gameplayu. Upravo tu dolazimo do najvećeg razočaranja. Naime, sama koncepcija igre poprilično je dosadna, a nezanimljive glavne i sporedne misije često bi vam mogle ići na živce, jer su užasno repetitivne i generične. Tokom 10-15 sati, koliko vam je potrebno kako biste završili ovu igru, radit ćete iste, podjednako nezanimljive stvari – lutat ćete Seattleom, oslobađat ćete distrikt po distrikt od D.U.P.-ove jurisdikcije, a gotovo sve misije u sklopu tog vašeg oslobodilačkog pohoda bit će iste. Uništavat ćete kamere i sigurnosne sustave, kontrolne punktove i D.U.P.-ove mobilne centre i oslobađati zatočene Conduite te pri tome skupljati Power Shardove i nabrijavati svoje vještine i pronalaziti nove. Samo ponekad ćete naletjeti na neku interesantnu misiju (poput one u kojoj istražujete ubojstva koja je izvršio drugi Conduit), ali takve misije zaista su kratkog vijeka, a čak ni one nisu bez mana jer uporno forsiraju borbu s vojskom D.U.P.-ovih vojnika.

Također, pomagat ćete policiji (koja će se potom, u više navrata, neshvatljivo okrenuti protiv vas) u borbi protiv lokalnih kriminalnih skupina i liječit ćete slučajne prolaznike te na taj način buditi svijest u njima i otklanjati strah od Conduita, koji je u obične ljude „utisnut“ od strane D.U.P.-a i to bi bilo to. Ili ipak ne? Za kraj sam ostavio još jednu simpatičnu aktivnost, a to je crtanje grafita, koja je zaista zgodno osvježenje u moru dosadnih misija (možda bi vas mehanika crtanja istih u startu mogla zbuniti, ali kada pohvatate konce, mogli biste se malo i zabaviti). „Day One patch“ nam je donio i 19 novih misija, ali nažalost ni one ne popravljaju stvari.

Kada je u pitanju sama borba u igri, tu nemamo što prigovoriti. Brza i dinamična borba, bilo melee ili ranged, odrađena je zaista sjajno, pogotovo u kombinaciji s Delsinovim specijalnim moćima. Delsin se u borbi prsa u prsa služi velikim lancem, obmotanim oko ruke (Kratos će zbog ovoga biti veoma ljut), dok svi ranged napadi (kojih je zaista poprilično) crpe energiju koju morate dopunjavati na obližnjim energetskim izvorima (automobili, dimnjaci, ventilacioni sustavi isl..). Ono po čemu se Delsin razlikuje od Colea MacGratha jeste izdržljivost. Delsin baš i nije izdržljiv kao Cole, tako da će pokleknuti već nakon nekoliko pogodataka, no ono po čemu se Second Son razlikuje od prve dvije igre jeste automatsko obnavljanje zdravlja. Naime, kada vas poprilično namlate i kada ekran postane crno-bijel (naznaka da vas sljedeći pogodak šalje u vječna lovišta), dovoljno je pobjeći i skloniti se nakratko i zdravlje će vam se automatski napuniti. Takvo što ranije nije bilo moguće, jer smo s Coleom zdravlje „popravljali“  apsorbirajući energiju iz određenih izvora. Iako je ovaj potez developera znatno olakšao igru, pitanje je koliko ćete biti uporni u njezinom igranju, s obzirom da ne donosi gotovo ništa interesantno.

I ovaj nastavak donosi Karma sustav, koji vam daje mogućnost igranja na „svijetloj“ (plavoj) i „tamnoj“ (crvenoj) strani. Ovisno o vašim akcijama, Karma će rasti ili opadati, čineći od vas heroja ili zlikovca. Ukoliko se odlučite na borbu na svijetloj strani, žitelji Seattlea će vas gledati kao njihovog spasitelja, heroja kojeg poštuju, dok ćete pristupanjem tamnoj strani utjerivati stanovnicima strah u kosti. Zanimljivo kao i do sada, ali ne i dovoljno razvijeno, iako vaše odluke vode k različitom krajnjem ishodu. Smatram da se ovaj karmički sustav mogao znatno unaprijediti i odvesti igru u nekom ozbiljnijem i originalnijem pravcu, no takvo što možda dočekamo u nastavku.

PS4 POWER

Iako je u pogledu gameplaya i atmosfere poprilično zakazao, Infamous: Second Sonu se zaista nema što prigovoriti povodom njegovog tehničkog aspekta. Naime, igra zaista izgleda spektakularno. Grafika u igri je fantastična, količina detalja impresivna, a efekti i animacije često će vas ostaviti bez daha. Tu posebno mislim na dubinu i oštrinu prikaza te svjetlosne efekte i refleksije koje su fenomenalne, a za njima nimalo ne zaostaju ni dizajn likova i animacije njihovih lica. Igrajući Infamous: Second Son, bezbroj puta ćete se naći u situaciji u kojoj ćete ostaviti kontroler, samo kako biste se divili prekrasnom Seattleu (dijelovi kraj vode su posebna priča, no ni sam grad ne zaostaje mnogo). Jednostavno riječi su suvišne za takvo što i igru morati vidjeti uživo kako biste se osobno uvjerili u njezinu ljepotu. Svaka čast developerima na svom trudu, zaista su nam uspješno demonstrirali moć PlayStation 4 konzole.

Zvučna strana igre uopće ne zaostaje za vizualnom. Sve je odrađeno besprijekorno, a posebno bih izdvojio još jednu sjajnu glasovnu izvedbu drugog najboljeg i najpopularnijeg (svima je jasno tko je najbolji) glumca u svijetu igara, Troya Bakera, koji je posudio glas glavnom liku. Kontrole u igri su veoma dobre i intuitivne, a Dual Shock 4 kontroler je odlično iskorišten, osobito njegov touch pad, koji služi za apsorpciju energije (uz još uvijek zanimljivi Whoooosh zvuk, koji dolazi iz zvučnika na kontroleru), ali i za druge funkcije, poput oslobađanja drugih conduita i žitelja Seattlea, crtanja grafita itd.

Ono u čemu InFamous: Second Son ne briljira jeste umjetna inteligencija protivika, koja prilično varira, od one ravne nuli pa do one nemoguće (nešto slično mogli smo vidjeti i u Killzone: Shadow Fallu). Tu je i nekolicina manjih bugova, od kojih je većina ispravljena zahvaljujući prvom velikom patchu.

Sve u svemu, InFamous predstavlja pravu super produkcijsku bombu, o kojoj se definitivno može govoriti u superlativima, a neki novi patch će sasvim sigurno popraviti i te preostale bugove. Šteta što nove zakrpe ne mogu dodatno izmijeniti koncepciju igre.

JOŠ ČEKAMO NA PS4 MEGAHIT

Kako stvari stoje, nova generacija konzola još uvijek nije donijela igru koja će se dugo pamtiti, prvenstveno po svojoj igrivosti i kvaliteti. InFamous: Second Son kvalitetu svakako ima, međutim stvari poprilično „škripe“ kada je u pitanju gameplay. Da je ekipa iz Sucker Puncha malo više vremena posvetila samoj jezgri igre, sasvim sigurno bismo dobili all-time megahit, međutim to se nije dogodilo. Sjajna audiovizualna prezentacija i produkcija ipak su ostale u sjeni dosadnog i u potpunosti neinventivnog gameplaya, bezlične atmosfere i prilično dosadne priče, a sve su to, složit ćete se, ključni elementi za dobru igru.

InFamous: Second Son je dakako igra za foliranje i pokazivanje „što sve PS4 može“, ali nije igra koju ćete odigrati s užitkom i neprestano joj se vraćati, ako vam i prilikom prvog igranja ne dosadi. Šteta, moglo je to mnogo bolje…