Ako svi čimbenici po kojima ocjenjujemo neku igru ispunjavaju kriterije zauzimajući vrlo visoke pozicije na ljestvici kvalitete, imamo vrlo dobar proizvod ma što kritika govorila o njemu. Reckoning karakterizira nekoliko stvari: generičnost priče, grafika u stilu animiranoga filma, jednostavan gameplay i epska širina dodatnih sadržaja. Nakon Skyrima, mislio sam da ništa neće moći ispuniti moja očekivanja. Otvoreni svijet, brojni zadaci, borba za život, ukratko, veliki broj sati koje možemo provesti u igrama RPG žanra osnovne su premise zbog kojih preferiramo maštati o svijetu fantasya. Kao dobra knjiga, igre nam pružaju bijeg od stvarnosti, izmišljeni svijet u kojeg se možemo sakriti. Realnost kontrolirana upravo onako kako mi to želimo. Opustiti se uz dobru priču, pokoju intrigu, zaboraviti na tren svakodnevne obveze elementi su koje očekujemo od svakog dobrog RPG naslova.  Bilo bi čudno da proizvođač nema  puna usta hvale za svoj proizvod. Je li entuzijazam opravdan? Vidjeti ćemo.  Pompozno najavljivani Reckoning našao se u milosti ili nemilosti mojeg pera, kako vam drago.

Robert Anthony Salvatore, američki pisac, jedan od autora najprodavanijih naslova New York Timesa, odgovoran je za literarni predložak po kojem je stvoren Reckoning. Salvatore, nagrađivani autor fantastike, najpoznatiji je po serijalu Forgotten Realms odnosno po jednom od glavnih likova, vilenjaku Drizzt Do’Urdenu. Icewind Dale bi trebalo biti ime koje svi ljubitelji fantastike asociraju s R.A. Salvatorom. Profesionalni pristup sadržaju nije jedina svijetla točka najnovijeg EA tantijema. Svi dijalozi u kojima sudjelujemo sinkronizirani su glasovima brojnih glumaca pa Reckoning pripada skupini rijetkih igara u kojima osim čitanjem, dijaloge možemo pratiti slušanjem. NPC likovi s kojima redovito komuniciramo imaju manu: vole previše pričati. Ako ih pitate, većina će vam objasniti tko su, tko su im roditelji, od kuda potječu i čime se bave te što misle o trenutnim događajima. U početku ovo izgleda zanimljivo, no kasnije u igri, kada dobro naučite što morate raditi, skip dialog dugme koristite sve češće. Orkestralna glazba zvuči moćno i nezaobilazna je auditorna kulisa svih RPG naslova koji drže do sebe. Reckoning nije iznimka.

Preko sedam mora,  iza sedam gora bješe malo selo s malim kućama i malim ljudima. Domaći ih zvaše…

Dökkálfari, Ljósálfari Varani i Almaini četiri su rase kojima možete igrati. Vuče na “nordijski” štih, zar ne? Gdje sam to već čuo? Mitologija? Flora i fauna? Ma, neću cjepidlačiti. Imena su dobra, ali rase su, oprostite mi na izrazu, ogavne. Jedina u kojoj se mogu vidjeti je Almaini. Svaka rasa donosi neke perkove pa će vas izbor obilježiti odmah na početku. Život započinjete kao leš. Impresivna gnomska naprava imena Well of Souls prvo je što ćete ugledati nakon što se isčeprkate iz hrpe mrtvih tijela. Odmah krećete u akciju! Prvi, uvodni dio, objasniti će što se od vas očekuje i na koji način. Tempo učenja je polagan pa vrlo brzo savladate osnove. Fateless One titulu nosite dok ne upoznate nekog fateweavera. Što je pak to? Duga priča koja započinje uništavanjem negativaca. Leveliranje osigurava tri osnovna smjera u koja možete ulagati stečene experience bodove: Might, Finesse i Sorcery. Ove sposobnosti odgovaraju borcu, lopovu i magu. Ovisno u što ulažete, postajete ekspert pa time otvarate sudbinske karte. Odabirom određene karte u tarot stilu odabirete smjer u kojem će se vaš lik razvijati. Destiny definira osnovne combat statse i ponekad može otkriti neku posebnu moć. Postoji osam glavnih grupa, a svaka ima nekoliko podgrupa. Destiny je direktno vezan s fate energijom. Kada je fate bar pun, ulazimo u reckoning mod i postajemo jako opaki. Djeluje komplicirano? Kao MMO? O da.

Jaki oklop, moćni mač i puno magije. Upravo kako pristaje junaku Amalura

Neobičan slučaj  doktora Jekylla  i  gospodina Hyda

Umirovljeni igrač baseballa, bacač Court Shilling vlasnik je 38 studia odgovornog za produkciju Reckoninga. Kako je Shillingova kuća orijentirana izradi MMO naslova, Reckoning je u početku trebao biti upravo to: MMO naslov. Mješavina Obliviona i God of Wara. Činjenica što ove dvije igre nemaju previše veze jedna s drugom nije ih spriječila u kreiranju žanrovskog Frankensteina. Iz grafičkog kuta gledanja, Reckoning izgleda besprijekorno. Prvi segment ove priče koji me natjerao širom otvoriti oči. Fluidnost borbe, dovoljna udaljenost kamere i očaravajući efekti magija su upravo ono što nekim naslovima nedostaje. Nekolicina igrača će reći: “Previše WoW like”. Iskreno, nemam ništa protiv WoW-a. U onom trenutku kada je prestao biti izazovan, prestao sam ga igrati. Detalj što je to potrajalo 3 godine nema nikakve veze s kvalitetom igre.

Jednostavnost. Jednostavnost komandi nije odabir kojim se treba ponositi u RPG naslovu. Pri ovome ne mislim na mapiranje tipki već na kombinacije koje redovito koristimo. Ovisno o stilu, točnije, odabranom oružju, uhvatimo se u situaciji konstantnog mlaćenja jednog botuna ne zato što moramo to tako, nego naprosto, što nam se ne da razmišljati o mogućnostima. Naglasak na akcijski tip kontrole nekima se neće svidjeti, ali nije nedostatak. Nedostatak je jednoličnost pokreta. Pokraj svega što imamo pri ruci, završimo s optimalnim oružjem koje nanosi najviše štete i uopće nas ne grize savjest što ne koristimo hrpu opreme koju vučemo u inventoryu. Nemamo potrebu mijenjati takav stil igre. Ikad.

Inventory nije impresivan prostorom danim na raspolaganje, ali je sasvim dostatan da u njega utrpamo glavno oružje, zamjenu glavnog oružja, štit, pomoćno oružje, zamjenu pomoćnog oružja, oklop i brdo napitaka. Trebate li još štogod? Hrčak sindrom? Ne pretjerujmo. Kombinacije opreme mogu biti svakojake. Kao i odabir klase. Ja sam se odlučio igrati s Almain warriorom koji ima potencijal maga. Rekli bi: zanimanje – tenk. Je. Još da mogu upogoniti nepostojeći multiplayer, veselju ne bi bilo kraja. Ne bih trljao sol na ranu developera i nekoliko propalih studija, ali ovo je stvarno trebao biti MMORPG. Sprašiti manu, odnosno, onu plavu crticu koja predstavlja zalihu magične energije “na brzaka” nije nikakav problem. Svakim levelom, moramo podignuti mogućnosti našeg borca kako bi izbjegli neugodne situacije. Natuckati kakav žestoki oklop ili začarati moćno oružje magijom kristala omogućiti će nam skilovi Blacksmithinga i Sagecrafta. Ponestane li nam energije ili magije, Alchemy mućkalice će omogućiti povratak statsa na maksimalne razine. Sustav ekonomije nije bajno riješen. Može se zaraditi na svakom koraku razbijajući bačve i kutije ili pljačkajući škrinje ili lootanjem ili što bi rekli, skupljaj Blagoje. “Halo Bing, kako brat?” metoda povremeno dobro dođe.

Svijet Amalura je uistinu raznolik. Faelands se sastoji od nekoliko regija koje su redom: šume Dalentartha, planine Plains of Erathela, pustinje Detyre, prašume Klurikona i kristalni svijet Alabastre. Kamo god vas puto odnio, uživati ćete u pogledu. Nezaboravni pejzaži prepuni živih boja obilježje je svih područja koje ćete obići. Bića na koja putem nailazite različito reagiraju, ali nisu pretjerano opasna (ni inteligentna) pogotovo ako imate tvrdi oklop, veliki štit i oštar mač. Nažalost, borbe s glavnim bossevima također nisu zahtjevne, što zamjeram tvorcima ovog prekrasnog svijeta. Automatski zoom nije sretno riješen. Ponekad ćete imati problema s izometričkim prikazom. Zapravo, kamera ima tendenciju “izletjeti” iz fokusa pa ne vidite koga tamburate. Ovo je  posebno vidljivo u scenama s većim brojem neprijatelja na otvorenom prostoru. Automatsko ciljanje svaki put pogodi metu pa nećete biti zakinuti  nespretnostima kamere.  Tamnice, nezaobilazni segment role playa, izgledaju odlično, pružajući pravo zadovoljstvo vizurama, oštrim borbama i dragocjenostima kojima možete popuniti inventory. Oduševila me činjenica dobrog prikaza grafike na PC verziji. Nije potrebno računalo vrhunskih performansi za solidan gameplay. Konzolaška inačica klasično je “ispeglana” pa za potpuni full HD doživljaj ipak trebamo snagu PC-a. Zanimljivo, s PC verzijom, nisam imao problema, ali Xboxu360 onih freeze trenutaka u kojima jedino gašenje konzole pomaže, nije nedostajalo.

I teče i teče, teče jedan slap. Što u njem’ znači moja mala kap?

Dio ekipe koja je stvarala Skyrim, a radila je na ovom projektu, zna svoj posao. Reckoning izvana uopće ne izgleda loše. Savršenost se brzo izgubi kada zagrebete ispod ušminkane grafičke površine. Krenete li prepoznavati jedan po jedan elemente fantasy naslova, dobiti ćete nekoherentnu mješavinu glavnih sastojaka najprodavanijih igara današnjice. Otvoreni svijet WoW-a, animirani izgled Trine2 ili Bastiona, bogate dodatne sadržaje Skyrima, jednostavnost konverzacije Mass Effecta, loot sistem i magije Diabla. Rekao bih da je Reckoning, prema prezentaciji, najbliži nabrijanoj verziji Microsoftovog Fablea. Teško je odlučiti je li sadržajni kanibalizam u svijetu Amalura dobar ili loš. S igračke strane, dobili smo jednostavni stil borbe prepun svega i svačega koji pruža zadovoljavajuću satisfakciju igranja prosječnim igraču dok hardcore publika ima osjećaj kao da joj ispiru mozak. Zahtjevnost gameplaya u smislu borbe ne postoji. Element složenosti možemo pronaći isključivo u opsežnosti priče. Svaki novi prelazak ili odabir drugačijeg puta otvara neke nove mogućnosti. Sa žanrovske strane, ništa novo. Samo osrednje kopiranje već viđenog. Slaba karakterizacija likova u osnovnoj linearnoj naraciji ne uspijeva ostvariti dublju povezanost igrača i događaja u igri. Reckoning, osim zapleta kojeg možemo progutati u tridesetak sati igre ako zaobiđemo većinu dodatnih zadataka, ne nudi ništa revolucionarno. Dodatnih osamdeset sati možemo provesti u questanju ili ispunjavanju zadataka pet različitih guildova. Prilikom ponovljenog igranja, mogućnosti koje se nalaze pred nama stvarno su velike, tu nema sumnje. Samo se morate zapitati želite li još jednom ući u kraljevstvo Amalura. Osobno, izgubio sam oko 80 sati otkrivajući svaki skriveni kutak, svako slovo sekundarnih zadataka i nisam zažalio. Krenite. Izgubite se u svijetu Amalura jer nema nikakve bojazni da će vam dosada biti vjerni suputnik.