Tier 1 operation

Medal Of Honor Warfighter najavljivan je kao „najrealniji modern war FPS ikada koji će igračima vjerno dočarati borbu na prvim frontovima rata, ali isto tako i privatnu obiteljsku borbu te psihološke posljedice koje rat ostavlja na tim hrabrim borcima za slobodu, demokraciju, naftu…“ Jesu li developeri Danger Close i EA u tome uspjeli? Pa i nisu baš. Singleplay kampanja vas stavlja u poziciju dvojice „Tier 1 operativaca“ (ultimativni bad-ass vojnici), gdje naizmjence „šaramo“ po istoj priči izmjenjujući ponekad perspektivu i lokacije na kojima se borimo. Poznato? Da, pitam se otkuda…

Prije svega, ako ne igrate s default kontrolama, naj….. ste. Pošto imam svoj, poprilično drugačiji raspored kontrola na tipkovnici od većine defaultnih igara, ovo je bila prva nevolja na koju sam naišao. Kao prvo, nisam mogao iskoristiti sve gumbove na mišu, točnije, nisam mogao iskoristiti niti jedan osim osnovna 3, a kasnije tijekom igre sam shvatio da i ovi ostali imaju neku svoju namjenu koja nigdje nije navedena. Također, ako mijenjate kontrole, postoji 90%-tna mogućnost da će vam se one preklapati s nekom drugom radnjom, a opet, nećete znati ni s kojom ni zašto. Ovdje mi je trebalo nekih pola sata igre da samo pohvatam kontrole i posložim ih na najbezbolniji način.

Da se vratimo na kampanju. Dakle, naizmjence vodite vaša dva hrabra operativca po imenima „Stump“ i „Preacher“. Dok je prvi (valjda, mislim, bilo bi logično) nekakva vrsta snajperista, drugi je allround vojničina spreman na sve dok u isto vrijeme kroz cut-scene pokušava pomiriti svoju vojnu karijeru sa ženom i djetetom i otići u mirovinu. To bi trebao biti onaj obiteljski privatni dio ove igre. Da se razumijemo, ovo uopće nije loša ideja. Na kraju krajeva, većina vojnika diljem svijeta ima svoje obitelji za koje se i bore, ali teško je razviti neko suosjećanje s animiranim likom koji tijekom ove igre pobije par stotina ljudi kao da su žohari.

Vožnja helikopterom i pucanje iz strojnice. Kako inovativno.

Iznimno kratka kampanja od nekih 5 do 7 sati (opet, poznato odnekuda) nas vodi diljem svijeta po lokacijama kao što su Pakistan, Filipini, Somalija, Bosna… E sad, navodno je cijela igra utemeljena na stvarnim događajima, a vrijeme radnje je negdje 2007. godina… Možda i nije, ali po svemu sudeći bi trebala biti. Moje oduševljenje misijom u Sarajevu je naglo splasnulo vidjevši da su developeri dotični grad zamislili kao raspadajuću ruševinu u kojoj je Olimpijada (da Olimpijada, ne šalim se) valjda netom završila ili je rat počeo odmah nakon nje, a vrijeme kao da je stalo. Ni druge lokacije nisu ništa bolje. Iako ratujemo diljem svijeta, mape se svode na raznorazne ruševine, polupustinje, skladišta ili brodove. Naravno, one su potpuno skriptirane sa samo jednim „ispravnim“ pravcem kretanja, dok su svi alternativni putevi blokirani izgorenim autima, kamenjem, drvećem pa i ponekom nevidljivom preprekom. I ovo bi se „prožvakalo“ da je barem sama borba odlična ali, nije. Prva, najgora i najgluplja stavka je detekcija pogodaka. Nebrojeno mnogo puta sam istog protivnika više puta pogađao u glavu, a on bi i dalje nemilice jurio na mene kao da sam ga gađao čačkalicama. Istresti cijeli spremnik metaka u talibana koji skakuće u haljini i sandalama također nije rijetkost. Štoviše, dok „reloadate“ isti taj će vas kundakom puške poslati u vječna lovišta. Pritom vaši suborci ne pomažu baš previše. Iako ste samo u jednoj misiji sami, niti u jednom FPS-u se nisam osjećao tako usamljeno. Neprijateljski AI gotovo svu paljbu usmjerava točna na vas (znaju gamad koga se treba bojati), no vaši suborci, braća (u svakoj cut-sceni ćete barem 5 puta čuti riječ brother ili bro), to promatraju relativno nezainteresirano pucajući valjda po oblacima. Uglavnom, ako vas napadne 10 neprijatelja, a imate 3 suborca kraj sebe, morat ćete ubiti njih 9 i dokrajčiti onog jednog prije nego ustane i nastavi pucati. Opet, detekcija pogodaka je očajna, ali oružja su još i čudnija. Iako raspolažete s kojekakvim najmodernijim puškama, u nekoliko navrata sam vođen čistim bijesom uzimao pištolj (usput, pištolj, odnosno bilo koji „sidearm“ ima neograničen broj metaka ?!) i skidao protivnike preko cijele mape. Nešto što je s npr. poluautomatskom puškom i jakom optikom gotovo pa nemoguće… Usput, za municiju se ne morate brinuti jer bilo koji od vaših suboraca ima sa sobom neograničene količine iste i u sekundi će je podijeliti s vama.

Igrajući ovu igru sam naišao na nekoliko izuzetno frustrirajućih trenutaka (ne računajući ovo do sada navedeno.) Na jednoj od ranijih misija u jednom trenutku Stump i njegov suborac vade snajper i dalekozor (valjda iz guzice, pošto ga ni prije niti kasnije u toj misiji nemate) i morate pogoditi nekoliko meta na raznim udaljenostima prije nego one sruše prijateljski helikopter. Mislim da sam ovaj dio igrao sigurno 6 ili 7 puta pošto je nemoguće shvatiti kako vaši metci lete kada gađate one najudaljenije neprijatelje. Naravno, vaš „nišandžija“ s dalekozorom ne pomaže, pa sam tako na kraju uspio gađajući nekih 5 metara iznad neprijatelja. Možda ja i nisam među boljim snajperistima, ali ovo je izgledalo prežalosno. Otprilike kao kad u Wormsima s bazukom prebacujete planinu da bi pogodili neprijatelja, a tamo barem znate kako vjetar puše… Također na nekoliko misija postoje trenutci gdje će vas dočekati neprijatelji u zasjedi i po vama sasuti sve što imaju. OK, prvi put poginem. Drugi put isto. Treći put im bacim dvije granate i pogodim ih 34 puta. „Restart from last checkpoint“. Aha, hvala ti skriptirana gluposti!

Krenimo dalje. Opet, nisam siguran odakle, ali ovo mi je isto strašno poznato. Tijekom igre ćete otprilike 250 puta morati „breachati“ odnosno razvaljivati raznorazna vrata koja ionako izgledaju kao da će se svakog trena sama srušiti. Ovdje su developeri ubacili jednu opciju koja je mogla biti zgodna. Naime, na početku imate samo opciju da ta vrata razvalite nogom, dok u usporenim scenama nakon ulaska u prostoriju skupljajući „head-shotove“ (usput, „sjajna“ detekcija pogodaka vrijedi i za ove scene) otključavate nove načine „breacha“. Tako dobivamo  opcije da vrata razvaljujemo sačmaricom, pajserom, eksplozivom itd… Potpuno nebitno pošto bilo koja vrata možemo razvaliti na bilo koji način… Dakle, čemu to? Možda bi bilo fora da se neka vrata mogu razvaliti samo na određeni način? Ili da možemo dobiti neki goodie iz nekog sefa kojeg treba razvaliti eksplozivom koji smo prije otključali? Ili nešto slično..? Ili da je možda EA mene zaposlio na ovoj igri?!

Multiplay

Ovaj segment MOH Warfightera je ipak malo bolji od singleplay kampanje. Postoji nekoliko gotovo uobičajenih modova, no vjerojatno najzanimljiviji je Hot Point. Svaka mapa ima 5 mjesta za postavljenje bombe, a napadači moraju aktivirati barem 3 za pobjedu. Tim koji brani mora spriječiti barem 3 bombe da eksplodiraju. Na taj način postoji dosta borbe po mapi, pa ovi mečevi znaju i duže potrajati.

Također, još jedna pozitivna multiplay komponenta je i „fire team“. Na bilo kojem serveru, igra vas može povezati s random suborcem koji vas može liječiti i davati vam municiju, kao i vi njemu. (Battlefield anyone?).

Osim ovoga multiplayer funkcionira s uobičajenim klasama i bodovanjem kojim otključavate kojekakve lijepe i korisne stvarčice.

Nažalost ogroman broj bugova pokopao je ovu igru na serverima. Zamislite, čak niti patch koji je izišao odmah nije pomogao… Čudno. Najočitiji su bili problemi s respawnom gdje je dosta igrača završavalo u zraku, ispod mape, u nekim nevidljivim zatvorima primorani da se sami raznesu vlastitom bombom. Grozote rata…

Ništa vas neće spasiti od ovoga…

Također, neravnopravnost među klasama nikako ne ide u prilog ovoj igri. Naprimjer Spec Ops i Point Man klase u igri su znatno brže od ostalih, pa tako ostatak bagre izgleda kao da su zapeli u živom blatu naspram ovih brzanaca. U kombinaciji sa sub-mašinkama ovo im daje ogromnu prednost na bojnom polju, pa nije čudno da su MOH Warfighter serveri sve slabije i slabije popunjeni.

The good, the bad & the Beard

Ovo „The Beard“ se odnosi na jednu od poruka koju nam MOH Warfighter šalje. Oni najopakiji, najtvrđi i najdugovječniji vojnici imaju i najluđe i najveće brade.

The Brada

Da ne budemo totalno negativni prema ovoj igri, moram reći da ona ima i svojih pozitivnih strana. Jedan od tih strana je vožnja automobilom. U dva navrata se nalazimo za volanom automobila u bjesomučnim potjerama. Iako ne treba očekivati realnost jednog Gran Turisma ili Forze, ovo su zaista vrlo zanimljivi i zabavni dijelovi igre kada se jureći ulicama i pritom štošta razbijajući na svom putu osjećate kao James Bond.

Moram navesti i nišanjenje kao pozitivnu stavku ove igre. Sa gotovo svakom puškom koju sam koristio (barem od onih američkih) možete mijenjati način nišanjenja, odnosno optiku ili iron sight. Ovo je vrlo dobra „inovacija“ u žanru jer se možete lako prilagoditi ovisno o udaljenosti na kojoj su vam neprijatelji. Nažalost ta prokleta detekcija pogodaka i čudno ponašanje oružja je potkopalo ovu dobru ideju.

Nadalje, grafički aspekt Warfightera je i više nego odličan. Frostbite 2 engine svoj posao odrađuje više nego dobro, pa sam se tako dosta puta divio grafičkoj ljepoti kiše, vode na tlu, plamena, eksplozija i slično. Nažalost ni ova moć nije upotrijebljena baš na pravi način pošto je dosta mapa nekako sivo i tmurno. Valjda zbog rata…

Danger Close developer i EA imali su u ovoj igri nekoliko dobrih ideja, međutim pali su na njihovoj realizaciji, pa tako ovu igru apsolutno ništa (osim grafike) ne diže iz nekakvog prosjeka. Ideja uvođenja druge (obiteljske) strane tih vojnika pala je zbog već navedenog razloga. Također moram i ovo napomenuti. Kroz popriličan broj cut-scena upoznajemo Preacherovu ženu i kćer. I dok ta žena još nekako i izgleda, developeri su kćer „napravili“ da izgleda kao nešto što je ispalo iz Silent Hilla. Teško se emotivno povezati s nečim takvim… Kad smo kod cut-scena, njih u igri ima zaista previše. Nekoliko puta sam pokušavao pucati i dalje po neprijateljima ne shvaćajući da je misija završila ili da još nije niti počela. Jedna cijela misija se sastoji isključivo od filmića koje gledate do jednog trenutka kada pucate iz snajpera. Unatoč svemu navedenom, praktički je nemoguće promašiti, a tada dalje nastavlja film i to je kraj misije.

Ovo je valjda trebalo biti epic… Nije.

Eh da, sjetio sam se na koju igru me podsjeća ovo. Pa da, Call of Duty! EA je očito pokušao kopirati ovaj serijal, no ostali su daleko ispod kvalitete Activisionovog proizvoda. Dok vas u Call-u igra također razbacuje po raznim dijelovima svijeta u različitim ulogama, ipak imate otprilike pojma gdje ste, zašto i što trebate napraviti. U Warfighteru nije tako. U prevelikom broju misija nisam pojma imao gdje sam i zašto, a još manje što moram napraviti. Priča je izrazito konfuzna i razbacana u vremenu i prostoru te se zbilja morate jako potruditi kako bi išta shvatili. Za jedan izrazito skriptiran FPS (takav je uostalom i trend zadnjih godina) ovo je zaista previše. Također, Call Of Duty unatoč svim svojim nedostacima ima neke epic trenutke, scene ili likove koje pamtimo. U MOH-u toga nema. Single kampanju sam prošao jučer, a svejedno mi ništa nije ostalo posebno u pamćenju, niti sam se vezao za bilo kojeg lika. Ostaje osjećaj kako je EA izbacio ovaj naslov kako bi popunio rupu do idućeg nastavka Battlefielda i uzeo dio kolača Activision-u. Opet kažem, nažalost. Danger Close i EA su imali izvrstan grafički engine i neke dobre ideje koje nisu izvedene kako treba, pa tako na kraju ova igra ostaje samo prosječan naslov koji veliča američku vojnu silu, a po ničemu ne opravdava sav hype koji se podigao oko nje.