Nekad je jednostavno dobar osjećaj isključiti mozak na nekoliko sati i upustiti se u bezumno ubijanje paklenog okota. Iako samo po sebi kontradiktorno, većina zna o čemu pričam, kad ubijanje jednostavno opusti i smiri čovjeka. Originalni Painkiller je imao taj efekt na većinu. Odlična oružja, hrpu neprijatelja, ogromne bossove  i bezumno napucavanje. Stigao nam je i nastavak, a u nastavku ćemo vidjeti da li donosi nirvanu ili je jednostavno još jedna od onih igara koju ćemo instalirati i zaboraviti…

Čistilište…

Originalni Painkiller je bio zabavna igra.  Zakucavanje demona na zid kolcem je bio vrhunski osjećaj. Svi se mi nekad želimo osjetiti nadmoćno, zar ne? Priča također nije bila loša, nije je bilo mnogo, ali je poslužila svrsi.  Nastavak nas  ponovno stavlja u ulogu Daniela Garnera, a priča se nastavlja iz prvog dijela. I dalje smo u čistilištu iz kojeg se trudimo pobjeći, ali ovog puta naš je poslodavac ni manje ni više nego sama Smrt, koja nam obećava da će nas dovesti do naše velike ljubavi, Catherine.  Problem je taj što moramo skupiti nešto duša da bi došli do tog cilja. Količina, prava sitnica, samo 7000. Naravno, pravim lovcima na demone kao što smo mi to nije neka ozbiljna prepreka.

Dogovor s vragom…

Od prvog trenutka, pod uvjetom da ste odigrali original, biti će vam jasno da se ništa nije promijenilo. Ovo je originalni Painkiller, s modificiranom pričom i ljepšim grafičkim elementima. Nisam joj to uzeo za zlo, jer sam se prije vraški dobro zabavljao, pa sam se nadao da će se to ponoviti i s nastavkom.  Prva stvar koju morate imati na umu je ta da vam igra ne dopušta ni najmanji trenutak odmora. Nemilosrdno na vas baca horde neprijatelja, koji ne mare za svoje zdravlje te jurišaju na vas od početka do kraja igre.  Zaboravite sve što ste do sada naučili u modernim pucačinama, ovo je stara škola. Oni trče na vas, a vi pucate.  Naravno da bi takvo nešto bilo zabavno, na raspolaganju vam mora biti i pristojan arsenal, kojim ćete sakatiti i ubijati hordu iz pakla. Sva oružja iz prijašnjeg nastavka su tu, tako da s oduševljenjem moram reći da ćete ponovno igrati s puškom koja ispaljuje kolce, po meni i danas jedno od najboljih oružja viđeno u pucačinama. Momci su ubacili i jedno novo oružje, što je poprilično razočaravajuće, bilo je tu mjesta za još, ali eto, dobili smo to što smo dobili. Novo oružje ispaljuje diskove koji svijetle i s njim možete okrenuti demone jedne protiv drugih.

Pogled kroz vrata pakla….

Grafički igra izgleda solidno, u usporedbi s prvijencem odlično. Ali sve smo to vidjeli. Prostori po kojima smo ubijali i sijali bijes samo su uljepšana i prebačena u nastavak.  Problem je što, ono što je u prvom dijelu bilo originalno i svježe, danas je postao standard i napredovalo je više nego što su ljudi odgovorni za ovaj dio u stanju sebi priznati. Najveća inovacija tada, davne 2004.godine, je bila fizika. Danas smo to sve vidjeli. Iako je i dalje zadovoljstvo ispucavati kolce, nema tu više onog uzbuđenja kao prije. Sve to lijepo izgleda, ali jednostavno nema više ushićenja i želje za vraćanjem u igru. Igra je kratka, na normalnoj težini završiti ćete je za nekih 4-5 sati i to je to. Nema potrebe za vraćanjem, osim ako ne želite vidjeti sve tarot karte, ali kad zaigrate shvatit ćete da to i nije baš poticaj za ponovno igranje.  Dakako tu su i brojni bugovi, koji su nekako postali konstanta u svim novim igrama. Zapinjanje bossova za scenografiju, usporavanja, trzanja… Sve se to može ispraviti patchem, ali jednostavno, dok skinete patch, završili ste igru.

Ako sam ti drag, kreni sa mnom u pakao….

Nakon što završite kampanju za jednog igrača, ostaje vam da isprobate multiplayer. Nudi se Co-op kampanja, koja, u biti, nije toliko loša, i koja će vam ponuditi malo više izazova nego original, ali opet ostaje činjenica da je igra bolno kratka.  Nude vam se i klasični multyplayer modovi, koji ne donose ništa novo, ali nude ono old-school iskustvo, brzog gameplaya. Ako volite brzu akciju, frenetično napucavanje i općenito zabavni kaos na ekranu, mogli bi se pristojno zabaviti. Multiplayer je odrađen korektno i iako ne donosi ništa novo ni originalno, povratak korijenima online napucavanja je zadovoljavajuće koliko može biti.

Raj ili Pakao…

Painkiller: Hell & Damnation nudi iskustvo koje ne možete naći u drugim igrama danas. Napucavanje samo zbog napucavanja. Igra zna zabaviti, to se ne može poreći, ali s druge strane sve je to već viđeno. Doslovno osim poboljšane grafike igra ne nudi ništa novo. I još uz to nudi kampanju koja je tako kratka, da se čovjek jednostavno mora nasmijati. Igru ne mogu preporučiti igračima koji su igrali original jer bi to bilo apsolutno neprofesionalno i neprimjereno, ali igrači koji se prvi put susreću s ovom igrom mogli bi se zabaviti uz ovaj nastavak, jer je ovo praktički originalna igra s uljepšanom grafikom. Igra nije loša, ali definitivno je ponuđeno premalo da bih mirne savjesti davao preporuke za nabavku.