Uspješan serijal Ratchet & Clank je već dugo vremena s nama, praktički od početka karijere popularne Playstation 2 konzole. Često okarakteriziran kao ”onaj drugi simpatičan par uz Jak and Daxtera”, Ratchet i njegov simpatični prijatelj robot jako su se brzo izdvojili sa svojim humorom, stilom i načinom igranja od svih sličnih igara. Danas možemo unatrag pogledati na razne platformske uspješnice ovog serijala, koji je par puta i uspješno koketirao s raznim inovacijama, naglašavajući raznolikost gadgeta, ”pucačku narav” i komičnu priču koja je spajala svaki kraći ili duži naslov. Sve smo to već na GG-u i pregledali u jednom od prvih specijala, tako da ne trebamo puno toga ponavljati. No, krajem prošle godine, izašla je najnovija inačica njihovih pustolovina koja ovaj put donosi također neke inovacije. Malo tko je očekivao da će krenuti u ovom multiplayer smjeru (unatoč insinuirajućem naslovu ”All 4 One”), no to ne znači da se ”samotnjaci” ne mogu prepustiti novim pustolovinama. Kako taj mix svega i svačega na kraju izgleda, pogledajte zajedno s nama.

JER SU OSVETA I PONOĆ DVIJE SESTRE BLIZANKE ROĐENE U PONOĆ, JEDNA MALO PRIJE, DRUGA KASNIJEEEEEE…

Ratchet & Clank počinje donekle očekivano, sa zanimljivom i zabavnom poskočicom popularnog dvojca i Qwarka koji je postao galaktički predsjednik. Ubrzo, zahvaljujući Qwarku,  nasjedaju na zamku Dr. Nefariousa i čudovišta kojeg je probudio iz kriogeničnog sna, no to isto čudovište se okrenulo i protiv njega te je počelo tamaniti sve živo i neživo u gradu. Sada sva četvorica moraju surađivati u nastojanju da pobjede velikog nasilnika, a nakon toga kreće još veliki splet događanja i okolnosti koje Ratcheta, Clanka, Qwarka i Nefariousa veže zajedno kroz cijelu igru u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Koliko god iznenađujuća takva premisa bila, veće iznenađenje je sam izbornik igre koji vas tjera da ”stvorite igru”. Da, prije pokretanja story modea (koji očito to jest iako se tako ne zove) morate izabrati jednog od četiri navedena lika, stazu (jedna za izbor, budući da je početak), težinu te nakon toga kliknuti na ”create game”. Osim što ti stvori paranoju da nešto krivo radiš, sama terminologija zapravo nema smisla jer se, kako god okreneš, nađeš u igri i igraš sukladno priči. Jedina je razlika igrate li sami ili sa 2-4 prijatelja. Već dugo me živciraju kooperativni modovi, a malo tko i ima strpljenja sa mnom igrati nešto pa sam  krenuo sam u borbu i to, naravno, na old school način, s Ratchetom. The rest is history.

Neke trenutke u životu je bolje prolaziti s prijateljima

NE ZNAM PLESAT, A-HA, A-HAA-HAA-HA

Igra je konstruirana za kooperativno igranje i to se kroz single player eksplicitno prezentira. Razne mini zagonetke, broj neprijatelja i prepreke kroz staze konstruirane su na način da je jedino rješenje suradnja. Kada igrate sami, tu vam je Ratchet koji vam pomaže i vođen AI-em jako dobro rješava sve što se očekuje od njega. Staze su prekrasne, okoliš maštovito izveden, a svako novo stvorenje se jako lijepo prezentira i maštovito je napravljeno. Humor nije postojeći samo u međusekvencama nego se događa i cijelo vrijeme u pozadini dok igrate, tako da će vas nasmijati neke stvari koje niste očekivali, a i likovi kojima upravljate imaju zasebne monologe i dijaloge koji potpomažu atmosferi. Sve ovo navodi na zaključak da se radi o jednom jako, jako high-budget naslovu koji nam to odaje u svakoj svojoj komponenti. Često mi se događalo da sam sretno lepršao stazom i tamanio stvorenja, kupio ”kacavide” i birao svoja oružja razmišljajući kako bih bio presretan da sam opet u srednjoj školi i da tada igram ovu igru sa svojim vršnjacima. A u tome zapravo leži i glavni problem igre.

OVO MI JE ŠKOLA, I DRUGI PUTA ĆU PAMETNIJEEEEE…

Koliko god impresivna i zabavna bila, nerijetko ćete odlutati u nekim dijelovima razina koji se šablonski ponavljaju. No, nakon dužeg igranja zapravo je razlog tome totalno drugi. Naime, igra kroz svaku razinu (a čak i unutar jedne razine/svijeta) donosi razna pojačanja, dodatne misije, oružja i zagonetke, no nekako sve brzo dosadi. Razlog tome sam primijetio tek malo kasnije kroz igru, a to je očito drugačija ciljana publika za ovaj naslov koji se, zaista, kad se sve zbroji i oduzme, fokusirao na mlađu publiku, cca. osnovna i srednja škola. Poneki preblagi dijalozi i jednostavne fore, simpatično objašnjenje određenih prepreka kao s HRT-a i jutarnjeg obrazovnog programa te dojam partya koji vas prati kada igrate multiplayer je nešto od čega će poludjeti prvenstveno mlađa populacija. A mi, malo stariji, s polusmješkom na licu prisjećat ćemo se mlađih dana. I pitati se i dalje zašto smo ”stvorili igru” na početku.

Igra će vas svako malo iznenaditi s par inovacija

NEK SE DIJETE ZOVE KAO JA

Ako je za djecu, ne znači da je loše, zar ne? Dapače, uvijek sam protiv takvih izjava i stavova. Samim time ova igra je skoro pa savršena. Točnije, bila bi, da me nekoliko stvari nije iživciralo. Prva je nedostatak save pointova. Kroz igru zapravo ne znate kada igra sačuva vaš progres (na početku se navede da igra radi autosave te da se ne brinemo) no velika je mogućnost da vam se dogodi da nekad izgubite dosta prijeđene igre dok se shvatite da igra zapravo ”sejva” svaki pojedini svijet. Znači, tek kod završetka svakog svijeta imate mogućnost pri idućem pokretanju igre ”stvoriti igru” s idućim svijetom (birati nanovo lika i između single i multiplaya). Ovo u najmanju ruku stvara određeni neozbiljni i dodatno neobavezni ton igri pretvarajući je u nekakvu ”party” igru koja po ničemu drugome to nije. No, na kraju je ispalo da nije ni previše ozbiljna ni teška. I kad igrate ”sami” imate osjećaj da sami niste te da ste na neki način i diskriminirani. Stvarno sam sretan ušao u igranje igre, no igra nekako s vremenom ”nabaci neki bed” oko toga što igrate bez još troje luđaka s kontrolerima pored sebe. Tada vjerojatno i nisi živčan oko težine igre, kakva god ona bila. I očito je dosta zabavna.

KAO PČELA U ŽLICI ČAJA DOK DRŽI DAH, JA NEMAM RAZLOGA ZA STRAH…

Uz taj glavni mod u igri, All 4 One zapravo nema ništa drugo. Igra se unatoč luksuznoj produkciji i grafički najopremljenijem nastavku dosada nema za pohvaliti nečim dodatnim što bi možda bili dolično za ovako dugačak serijal. Insomniac Games su svakako opet bili hrabri i konkretizirali dosta solidno sve svoje nove ideje, no na kraju smo ipak izgubili ono na čemu je ovaj serijal zasnovan. No, ne trebamo se bojati. Niti biti ljuti. Ili zbunjeni. Imamo kroz cijelu povijest primjere ovakvih inovativnih izleta koji nisu zadovoljili nikoga. Nećemo se ovoga puta mrštiti. No, bolje bi im bilo da idući naslov bude prava hardcore igra kakvu ova dvojica zaslužuju.

Igru ustupio Technomarket Hrvatska. Hvala!