Zrakamen ™ . Tko ga ne bi volio? Scooter frizura, velike oči, Cyrano de Bergerac nosina (za vas književno neupućene, pandan bi bio Obelix), šal a la Marko Grubinić, pikado majica, par patika i rukavice. Ekstremiteta? Nijedan. Da, čak ni onaj. Oružja? Nijedno (ako ne računamo onog mega komarca). Karizme? Ko’ pljevi. S nama je od ranih 90’ih, i do ovog, najnovijeg, skupio je nastupe u 5 igara. Manje više svatko tko je barem površno upućen u platformere za njega je barem ovlaš čuo. Nakon što su ga nakratko zamijenili halucinogenim albino zečevima (aka Rabbids), nostalgični Francuzi vraćaju ovu ikonu svačije mladosti (naravno, ovo ne vrijedi za vas rođene nakon ’91.) u prvi plan, ovaj put u ručno crtanoj 2D grafici, s još više karaktera i općenite mahnitosti. Koliko su uspjeli u oživljavanju, i zašto ga Željko i Nevenka neće igrati u co-opu na sjednicama sabora, saznajte u narednim stihovima.

APERKAT U PLEKSUS

Ajde mali, reci AAAAA

Baš kao i ovaj podnaslov, priča Rayman: Originsa je oksimoron sam po sebi. Nije da priča ne postoji, dapače, toliko je luda da može stajati uz bok onoj Earthworm Jima. Ovo je priča o tome kako je naš vrckavi emo bezudnjak postao herojski emo bezudnjak, a ona kaže sledeće – Rayman i njegov najbolji frend Globox (ogromna uhranjena žaba, ne možete falit) hrču tamo negdje u krošnjama Proplanka Snova (bez brige, i ja “obožavam” hrvatske prijevode), a to njihovo hrkanje probudi jednu staru bakicu iz Zemlje Živahnih Mrtvih (što je, između ostalog, naziv za popis hrvatske biračke populacije), koja, razjarena, šalje vojsku čudovišta na površinu, zarobljavajući Electoonove (roza točkice s plavim repovima) i Nimfe (za detaljan opis, vidi sliku 3). Uz pomoć jedne takve Nimfe, nekog lika u šeširu i svojih prijatelja, Rayman mora otjerati živahne mrtve, skupiti sve i pobijediti Šolu, sve to dubeći na trepavicama uz ponavljanje fraze “Hrvatska je najljepša u zoru” na poljskom jeziku. Ova 3 potonja uslova postaju dostupna na “EU referendum” težini.

Političke insinuacije nastranu, ajmo ipak dalje u narodnijem tonu.

ČOVJEČE, PAZI DA NE IDEŠ BEZUD ISPOD ZVIJEZDA…

…Jer to samo pali kod Raymana. Kamoli sreće da i vi, putem vaših kontrolera, možete bezudi ne samo ići, već i skakati, letjeti, šaketati i parkourati ispod divnih, ručno nacrtanih zvijezda u Originsu. Kakav je to doživljaj, kažete? Odličan, pa i više od toga.

Baš poput najboljih 2D platformera u njihovo zlatno doba, Rayman: Origins se ne trudi izmišljati toplu vodu po pitanju gameplay mehanike – Rayman skače, pliva, lebdi, leti na komarcima, lupa glavom, patikama i rukavicama po svemu živom, nastojeći skupiti čim više Electoonova po razini. Ono u čemu Origins prednjači nad, usudio bih se reći, svim platformerima izdanim u zadnjih par godina, jest kako je sve to ubačeno u igru. Tempo igre je brz, kontrole logične i, čak po defaultu, idealno osjetljive. Krivulja učenja pokreta i njihove primjene u igri prilagođena je onim mlađima, no čak će se i oni najiskusniji među vama dobrano potruditi skupiti sve Toonovoe na jednom levelu, naći skrivena područja i otključati sve igrive Raymanove prijatelje, kao i bonus levele. Samih levela ima taman dovoljno i dovoljno su različiti u koncepciji i primjeni Raymanovih poteza da ne dosade do kraja, a tu su i ogromne boss bitke koje su, za divno čudo, zahtjevne koliko i zabavne. U jednoj takvoj borite se, ni više ni manje negoli s kanibalističkim brdom. Da ne spominjem taj “moram skupit sve” mentalitet koji će vas pratiti sve dok većinu levela ne prođete s maksimalnim brojem skupljenih Toonova i otključate ama baš svaki skriveni level. Zabava se doslovce udvostručuje, utrostručuje ili učetverostručuje odlučite li se za igranje co-op singleplayera, bilo online, bilo u vašoj dnevnoj sobi/zadohu/šupi/zatvorskoj ćeliji. Ono najzabavnije – nije samo bitno tko će završiti level, već tko će end liniju pretrčati prvi. Pri tom vaše prijatelje možete šamarati, skakat im po glavi, namjerno rušiti lomljivije platforme, a to možete, naravno, i u stvarnom životu.

Vatrene lopte- još jedno od objašnjenja Dinamovih rukometnih rezultata u Ligi Prvaka

Eh da, ovo sam čuvao za kraj s razlogom – vodeni nivoi u Rayman: Originsu su, dosad, jedini ustvari ZABAVNI vodeni leveli koje sam imao čast odigrati. U bilo kojoj igri. Eto.

UDARA U GLAVU KO KOMARAC

Gameplay, kao takav, jest odličan, ali nije nešto za pisat kući mami. No, upogonimo li odličan gameplay s izvanrednom grafičkom i zvučnom podlogom, dodamo iznimnu atmosferičnost i sve obilato začinimo najboljim slapstick humorom od dana Earthworm Jima, dobivamo jedan prokleto dobar burek.

Nimfa vulgaris ilitiga kako ovo objasnit djetetu

Ubisoftov licencirani UbiArt Framework možda jest 2D grafički engine, ali kakva zvijer… Svaki detalj koji vidite na ekranu, svaka animacija pokreta ili drobljenje brda animirano je ručno u punoj HD rezoluciji, a konačni rezultat je veličanstven. Uz nedavno izašli Trine 2, Rayman: Origins je najljepši (ali i najmilozvučniji) platformer 21. stoljeća. Ovi screenshotovi razbrkni po tekstu nisu ni lijevi testis doživljaja igre u punom jeku na 1080p ekranu. Išao bih toliko daleko da je ovo možda jedina igra koju bih volio igrati s 3D naočalama, mada Raymanu 3D uopće ne treba. Glazba, i zvukovlje općenito u igri, je eklektično, raznoliko, fantastično izvedeno, s obilatim notama humora koji je u najboljoj maniri slapstick komedije nijemog filma i vrckavosti animacija pythonovca Terrya Gilliama. Jednostavno, igra je ko’ šampanjac – udara li ga udara.

U ovih desetak sati čiste zabave pokušavao sam naći barem jedan ozbiljan nedostatak ovom novom Raymanu, no marljiva ekipa iz Ubisoft Montreala kao da me pratila cijelo vrijeme i brisala pamćenje na svim onim “Hmmm, tu mi nešto smrdi…” zastajkivanjima pred ekranom. Ili to ili sam upravo recenzirao, da ima kakve pravde, najbolju igru 2011. godine, koja me, usput, vratila u bezbrižnost djetinjstva kakvu, brat spolno nedefiniranom čitatelju, nisam doživio već dugo.

Moja trenutna desktop pozadina. Eto, reda radi

Kad god vam suzica kane za onim boljim, jednostavnijim danima digitalne zabave, kad god počnete kukati kako današnje igre više nisu to i kako nema više nijedne igre koja vas može katapultirati u djetinjstvo, sjetite se da vam je jednom jedan kukavan recenzent rekao – Rayman: Origins mi daje novu nadu u bolje sutra igara. Koliko god to idealistično i patetično bilo.

P.S.: I da vam odgovorim na to zašto brat i sestra Kerum neće igrati Raymana u co-opu u Saboru – jer se u Saboru ne kopa. Tko je skužio, skužio je, tko nije, jadna li mu majka.