Resident Evil… Hm, tko bi rekao da je od originalne igre prošlo već 16 dugih godina… Sjećam se kao da je jučer bilo kada sam prvi put zakoračio u famozni Spencer Mansion i zauvijek ostao opčinjen survival horror žanrom. U to vrijeme, superiorna grafika, nevjerojatna atmosfera i, iznad svega, strah. Taj isti strah je bio jedan od glavnih razloga zbog kojih danas o Resident Evilu govorimo kao o jednoj od najvećih i najvažnijih gejming institucija u povijesti videoigara. Taj strah nas je istim intenzitetom pratio i u sljedeća dva nastavka, pa čak djelomično i u Code Veronica X i Dead Aim igrama. Outbreak igre donijele su neku sasvim drugu koncepciju, koja se baš i nije svidjela igračima i već tada je bilo jasno da se nešto čudno zbiva s Resident Evil serijalom. Sve više spin-off izdanja, filmovi zasnovani na ovoj franšizi kao i sve drugo što je nosilo RE potpis, polako ali sigurno razvodnili su ovaj serijal. Jedino su remake originalne igre i Resident Evil Zero, koje su izašle ekskluzivno za Game Cube, ulijevale nadu fanovima da Resi i dalje još živi. Ovaj serijal je očajnički trebao naslov koji bi ga vratio na staze stare slave. Spas dolazi s igrom Resident Evil 4, koja je donijela sasvim novo i svježe Resident Evil iskustvo. Potpuno drukčija od dosadašnjih Resident Evil igara, igra Resident Evil 4 donijela nam je jednu novu gameplay mehaniku, koja je bila nešto više orijentirana na akciju, a nešto manje na strah. Trome zombije su zamijenili mnogo inteligentniji i agiliniji stanovnici malog španjolskog sela, zaraženi Las Plagas virusom. Sve je izgledalo prilično drukčije, ali ona dobro poznata atmosfera bila je dokaz da i dalje igramo dobri, stari, mada malo modificirani Resident Evil. I svi smo ga odigrali i jednoglasno se složili da se radi o veoma dobroj igri dostojnoj legendarne trilogije. A potom je došla nova generacija konzola. Potom su izašli brojni Resi nusproizovdi koji su težili samo jednom – što većoj popularizaciji i komercijalizaciji. Peti službeni nastavak Resident Evila, koji se pojavio na PlayStation 3 i Xbox360 konzolama te na računalima, zadržao je koncepciju i gameplay mehaniku prethodnika, ali horor je konačno počeo blijediti. Iako je u njoj bilo nekoliko trenutaka, koji su nas mogli podsjetiti na činjenicu da igramo Resident Evil, akcija je ipak prevladala, veoma dobre zagonetke gotovo su u potpunosti iščeznule, a protivnici su nam ponovno bili brojni mutanti, a ne zombiji koji su i obilježili ovaj serijal. Iako se zapravo radilo o veoma dobroj igri, Resident Evil 5 nam je mogao dati mali nagovještaj smjera u kojem je Capcom odlučio odvesti ovaj serijal – odlučio ga je odvesti daleko od njegovih korijena. Odlučio je zatrti ono što ga je i proslavilo –horor, strah i onu nezaboravnu atmosferu. A oni posljednji atomi straha nestali su izlaskom igre Resident Evil 6. Je li konačno došao kraj legendarnom serijalu?

KRIZA IDENTITETA

Resident Evil je definitivno uplovio u neke sasvim druge vode, vode u kojima horora i straha nema ni u plićaku. Na žalost svih fanova, ali iz očitih komercijalnih razloga i potencijalne neprofitabilnosti koju survival horror žanr donosi, novca gladan Capcom odlučio je ovu igru pretvoriti u klasičan third person shooter i isporučiti je milijunima fanova. Neki će igru prihvatiti kao takvu, ali sasvim sam siguran da će je brojni fanovi itekako proklinjati. Proklinjat će dan kad je Resident Evil prestao biti survival horror igra. Od nekadašnjeg vrlo atmosferičnog survival horror ostvarenja kojem su se svi klanjali, Resident Evil 6 je izrastao u kvaziakcijski interaktivni film ispunjen konstantnom pucnjavom, jurnjavom  i QTE (quick time event) sekvencama od kojih će vas zaboljeti glava.

Pa u čemu je toliki problem? I petica je bila akcijski orijentirana, reći će mnogi od vas. Jest, ali unatoč svoj silini akcije, imala je i pojedine survival horror elemente koji su i dalje držali vodu. Nažalost, šestica to više nema…Sve je otišlo k vragu! Ali, krenimo redom…

NOVA BIOTERORISTIČKA PRIJETNJA

Krenimo prvo od nečega pozitivnog, a to je svakako priča igre, koja je ispričana na jedan veoma interesantan način. Iako ni po čemu revolucionarna, tijek igre sastoji se od četiri odvojene priče koje su isprepletene i na odličan način sklopljene. Te četiri priče zapravo predstavljaju iste događaje gledane iz različitih perspektiva, ali i četiri odvojene kampanje, koje Resident Evil 6 čine najdužom igrom u serijalu. Priča igre fokusirana je na novu bioterorističku prijetnju, koja će glavne junake odvesti putem Sjeverne Amerike, preko izmišljene istočnoeuropske zemlje Edonije (koja nam je prilično prirasla k srcu, a kasnije ćete doznati i zašto), pa sve do Kine i grada Lanshianga. Hoćemo li i ovog puta uspjeti neutralizirati brojne mutante i hrpetinu ostalih B.O.W-a (Bio Organic Weapon) i spriječiti dalje širenje virusa (ovoga puta je u pitanju C-Virus)? Pa, ako se dobro naoružamo (što u ovoj igri ne predstavlja neki problem), nemamo razloga za brigu. A još kad saznate da u izvorne tri kampanje niti jedan trenutak nećete provesti sami? Već vam je jasno da u ovoj igri nećete pronaći niti „h“ od horora.

Već smo spomenuli da se igra sastoji od četiri odvojene, ali međusobno isprepletene kampanje. Tijekom igranja tih kampanja, moći ćete igrati sa čak sedam igrivih likova. Među likovima nalaze se naši stari poznanici, ali i nekoliko novih, veoma interesantnih likova. Od samog početka igre, na raspolaganju će vam biti tri kampanje koje možete igrati proizvoljnim redom (možete ih čak i naizmjenično igrati), a kad ih sve završite dobit ćete mogućnost zaigrati i četvrtu. Kako bi vam priča iz igre bila u potpunosti jasna, potrebno je odigrati sve četiri kampanje. Svaka kampanja je podijeljena na pet poglavlja koja pojedinačno traju nekih sat-dva, tako da sami možete izračunati koliko je ukupno trajanje ove igre.

Pa, došao je red i da kažemo nešto više o tim kampanjama i likovima iz igre. Prva u nizu je kampanja u kojoj možemo kontrolirati Leona i njegovu novu partnericu, Helenu Harper. Ova kampanja počinje na Sveučilištu Ivy, nakon incidenta s predsjednikom, s kojim je Leon bio usko surađivao. Ova kampanja je možda i najzanimljivija jer atmosferom i stilom igranja najviše podsjeća na stare Resident Evil igre (groblje, ulice na kojima vlada kaos… i da, što je najvažnije, zombiji su se konačno vratili!). Druga kampanja prati drugog starog znanca, Chrisa Redfielda koji se, nakon određenog incidenta (nećemo ništa otkrivati) na nagovor drugog operativca (i ujedno drugog igrivog lika), Piersa Nivensa, vraća u BSAA kako bi zajedno uništili C-Virus i spriječili njegovo dalje širenje. Ako ćemo ovu igru i dalje promatrati kao Resident Evil, Chrisova kampanja je možda i najlošija karika u igri jer se u potpunosti svodi na bezmozgovno napucavanje s hrpetinom mutanata koji su, gle čuda, također naoružani, kako oružjem tako i svojim mutantskim sposobnostima, o kojima će biti riječi nešto kasnije. No, ako ćemo ovu kampanju gledati kao neki drugi third person shooter, uživanje je zagarantirano. U trećoj kampanji moći ćemo igrati s Jakeom Mullerom i Sherry Birkin. Pored toga što je plaćenik, Jake je i sin Alberta Weskera, a Sherry nam je poznata iz Resident Evila 2, u kojem smo imali priliku nakratko i igrati s njom. Njihova avantura se prilično razlikuje od Leonove i Chrisove, na trenutke podsjeća na Resident Evil 3: Nemesis (kasnije slijedi i objašnjenje zašto), ali zbog prečestih quick time event sekvenci, češće ćemo imati osjećaj da gledamo neki interaktivni film nego da igramo jednu Resident Evil igru. Dodatna, četvrta kampanja prati još jedan dobro poznati lik iz Resident Evil univerzuma. U njoj imate priliku zaigrati s misterioznom Adom Wong, koja će nas ponovno natjerati da se zapitamo je li ona pozitivan ili negativan lik. Hm, to ćete moći otkriti ukoliko i njezinu kampanju odigrate do kraja. Adina kampanja je po gameplay stilu možda i najsličnija klasičnim Resident Evil igrama, ponajviše zahvaljujući zanimljivim zagonetkama, na koje ćete naići.

Upravo ova, sjajno ukomponirana i na jedan intrigantan način ispričana priča, jedna je od najsvjetlijih točaka ove igre iako, kako se priče kampanja prepliću, ponekad dolazi do određene doze repetitivnosti i igranja istih ili sličnih dijelova igre. A iako je ova igra mješavina svega i svačega i gotovo da ne nalikuje na Resident Evil, ponekad nas zna zabljesnuti određenim događajem koji bi nas mogao podsjetiti na zlatno doba serijala (Chris i ogromna zmija, a ogromni mutant koji konstantno proganja Jakea veoma podsjeća na legendarnog Nemesisa i slično).

GAMEPLAY – EVOLUCIJA ILI DEGENERACIJA?

Pa da malo zavirimo i u samu gameplay mehaniku igre. Resident Evil 6 po svojoj koncepciji dosta podsjeća na prethodne dvije igre, ali ipak donosi novu i nešto drukčiju mehaniku koja se, nažalost, pokazala kao dvosjekli mač. Pogled na igru je i dalje pozicioniran visoko iznad leđa lika, sve je isto, ali ipak drukčije. To ćete shvatiti već pri prvom susretu sa zombijima. Sjećate se da u svim dosadašnjim Resident Evil igrama pucanje i kretanje nije bilo moguće? E pa u Resident Evilu 6 je i to moguće. Već na početku, kad u trku ispalite rafal u nekoliko zombija, bit će vam jasno da ovo nije dobar stari Resi.  Ovo nije jedini novitet – sada je moguće i baciti se u stranu i sa zemlje pucati na protivnike (veoma korisno kad vas protivnici opkole), a likovima nije strano ni korištenje zaklona.  Upravo taj cover sustav, kombiniran sa Move and Shoot kontrolama načinio je od Resident Evila 6 igru koja više podsjeća na, recimo, Army of Two nego na kultni horor. Ma kakav horor – još jednom ponavljam, nema ovdje horora.

No, to nije sve; u igru je uvedena i mnogo složenija melee borba. Sjećate se onog osjećaja, kada ste napeto koračali hodnicima Spencer Mansiona, s nožem u rukama (jer ste trenutak prije potrošili zadnja tri metka na zombija koji se niotkud pojavio), moleći se da baš u idućoj prostoriji pronađete šest novih metaka koji bi vam barem malo olakšali situaciju? Koliko ste samo puta znojnim rukama grčevito stiskali kontroler, nadajući se da ćete upravo tim nožem uspjeti zakačiti zombija prije nego što vam on skoči za vrat? Koliko ste samo puta poginuli i bili vraćeni na posljednji save point, upravo zbog toga što vas je taj isti zombi ščepao prije nego što ste ga uspjeli barem malo recnuti svojim nožem… S velikim razočaranjem, moram vam reći da takvo što baš i nećete imati priliku doživjeti igrajući Resident Evil 6 jer je melee borba u ovoj igri podignuta na jednu novu razinu, razinu koja je od likova kojima upravljate načinila opake razbijače, koji jednim udarcem nogom otkidaju glave zombijima. Da, dobro ste čuli! Melee borba je u većini slučajeva efikasnija od vatrenog oružja, a borbene koreografije ne bi se postidjeli ni Batman i Wei Shen. Melee borba je efikasna i protiv Bossova, što uistnu ruši kredibilitet ove igre, pogotovo kada se sjetite što su Boss borbe do sada predstavljale u Resiju. Da se likovi pri melee borbi još i ne umaraju, ovo bi bila totalna besmislica. Srećom, umaraju se i onda postaju ranjivi. No bez brige, čak i kad se umorite, ne morate strahovati za svoj život jer ćete uvijek imati sasvim dovoljno streljiva i zdravlja da se izvučete iz bilo koje situacije. Health bar je sada podijeljen na kockice ili crtice (ovisno od HUD-a kampanje koju igrate), biljke su i dalje tu, ali sada se njihovim kombiniranjem dobivaju pilule koje koristite pritiskom na određeni gumb kontrolera. Čak i kada Vam se zdravlje u potpunosti isprazni, imate priliku izvući se iz neugodne situacije. Naime, u tom trenutku ćete pasti na zemlju, vući ćete se i pucati po svemu što nalijeće na vas i, ukoliko dovoljno dugo izdržite, vratit će vam se mrvica energije – tek toliko da možete nastaviti igru i potom pronaći energiju. Na Normal postavkama, gotovo je nemoguće poginuti (ginut ćete, ali iz sasvim drugi razloga, o kojima možete čitati u idućem poglavlju). Oružja i streljiva zaista ima u izobilju. Znate kako ste u svim dosadašnjim Resident Evil igrama mogli sa sobom nositi ograničenu količinu oružja i drugih itema? E pa, u šestici je to prošlost! Sa sobom sada možete ponijeti svo oružje na koje naiđete i ogromne količine streljiva. A i kad se malo više raspucate, ne morate se brinuti da ćete ostati bez streljiva jer gotovo svaki protivnik kojeg ubijete ostavi određenu količinu istoga. I, na kraju, spomenimo još jedan novitet, koji će vam u više navrata olakšati igru – riječ je o Quick Shot potezu. Quick Shot izvodite istodobnim pritiskom na oba triggera, a bit će vam od velike koristi kada se, recimo, trebate probiti iz obruča kojeg su oko vas formirali protivnici. Korisno, mada ne i pretjerano potrebno, zar ne? Ipak je ovo trebala biti survival horror igra. Ali, još ću jednom naglasiti, horor ovdje ne postoji.

A SADA O PRAVIM PROBLEMIMA..

Eh, sada slijedi ono što je zapravo i upropastilo ovu igru. Krenut ćemo od, u već nekoliko navrata spominjanih, QTE sekvenci. Naime, gotovo na svakom koraku igra će zaskočiti s određenom quick time event sekvencom i prekinuti gameplay, što uistinu ubija fluidnost igranja. Ipak, nije ovo jedan God of War, u kojem su ove sekvence osobito zabavne. Ovdje im jednostavno nije mjesto. Kako drukčije objasniti situaciju u kojoj ćete svakih trenutak-dva biti akter rasturanja kontrolera, samo da biste izbjegli određenu eksploziju ili izmigoljili iz protivnikovog zagrljaja. Zaista bespotrebno jer ćete češće poginuti zbog neizvršavanja određene sekvence nego od zombija i ostalih protivnika.

Drugi veliki problem je kamera, koja će vas u više navrata doći glave. Iako je postavljena visoko iza leđa glavnog lika, kamera konstantno mijenja položaj, što zna praviti priličan problem. Često bi se mogli zateći dezorijentirani upravo zbog tog divljanja kamere. Srećom, u prilično bogatim postavkama, kamera se može malo usporiti ali i dalje će vam praviti određene probleme. Također, kamera zna napraviti dosta problema i pri nišanjenju protivnika jer se zna zaglaviti u pojedinom kutu, a dok riješite taj problem, protivnici bi vam mogli nanijeti dosta štete.

Još jedan veliki problem predstavljaju same kontrole igre. Naime, kontrole su veoma neprecizne i ishitrene pa bi vam mogle uzrokovati doista pravu glavobolju dok se ne priviknete na njih. Tu posebno mislim na melee udarce koji znaju biti prilično neprecizni, ali i na nišanjenje i kretanje, koje u kombinaciji s kaotičnom kamerom čini baš ubojitu kombinaciju. Naravno, ubojitu po živce igrača.

A još kada k svemu ovome dodamo i pojedine probleme sa save i checkpoint sustavom, bit će vam jasno da u ovoj igri mnogo toga baš i ne štima. Kad već govorimo o checkpointima, moram napomenuti da i nisu česti. No, to i ne bi bio neki problem kad bi save pointi bili malo češći i kada ne bi tu i tamo zakazali. Dakle, prvo je to što od jednog do drugog save pointa može proći i do sat čiste igre (što nikako nije malo), a drugo je to što se ponekad zna dogoditi da se igra i ne snimi kako treba, tako da nas onda očekuje novih sat vremena tumaranja po istim lokacijama, lupetanja po istim QTE sekvencama i tamanjenja istih protivnika, a takvo što može ubiti volju za daljim igranjem, zar ne?

EDONIA I NOVI VIRUS U SUSJEDSTVU

Već sam spomenuo izmišljenu istočnoeuropsku zemlju Edoniu? E pa, Edonia je obećana zemlja i raj za sva mutantska ekperimentiranja. A još kada čujete dobro poznati jezik i brojne psovke i prozivanja kada na vas nahrle brojni protivnici, slatko ćete se nasmijati. Pa je li moguće da smo zaglavili i u jednoj Resident Evil igri, i to kao mutirani teroristi? E, dragi Capcomovci, svaka vam čast! Što ste to učinili od jadnih i napaćenih naroda na Balkanu? Znamo da su do sada Hrvati jeli ljude na Velebitu, da su Srbi u gotovo svakom drugom novom filmu teroristi, a sada, iako ne direktno i precizirano, ovi su narodi postali i ogavni mutanti. Ma, super! Samo me zanima kako im takve ideje padaju na pamet… No, to nije sve – kad samo čujete kako se zovu novi protivnici u igri, umiranje od smijeha je zagarantirano (obratite pažnju na imena protivnika – Napad, Gnezdo, Ubistvo, Ustanak, Rasklapanje, Lepotitsa…. Smijete se, zar ne? Ili plačete od muke? Da, da, i protivnici nose naša imena, koja su pritom, složit ćete se sa mnom, prilično imbecilna.

A kad smo već kod protivnika, da kažemo par riječi i o njima. Krenut ćemo od zombija pa ćemo se onda vratiti na mutiranu gamad domaćeg porijekla. Zombiji su se konačno vratili u Resident Evil serijal, no u nešto nabrijanijoj varijanti. Mnogo su agresivniji, brži i agilniji, a često će im se u rukama naći i poneko oružje, najčešće u vidu vatrogasne sjekire ili željezne cijevi, ali ponekad znaju i zapucati. Zombiji su svakako i najlakši protivnici, koji nikako ne bi trebali predstavljati problem igračima. Eh, sad natrag k mutantima i ostaloj ekipi. Pored terorista zaraženih virusom, koji će se napucavati s vama, život će vam pokušati zagorčati i malo opasniji protivnici. J’avo nije pravi đavo, ali svakako izgleda kao da je izašao iz pakla. Naime, u pitanju su maskirani ljudi inficirani C-Virusom, koji su mutirali i pretvorili se u odvratna stvorenja željna vaše krvi. Pored klasične verzije, postoji i Grasshopper verzija ovoga protivnika, koja je još gadnija i opasnija. No, ove protivnike neće biti pretjerano teško srediti, tako da se malo iskusniji igrači neće ni obazirati na njih. Za razliku od J’avoa, Lepotitsa bi vam mogla stvoriti određene poteškoće. Ovo odvratno, ali sjajno dizajnirano stvorenje pretvara ljude u zombije i veoma je opasno ukoliko mu se nađete u neposrednoj blizini; ukoliko vas dohvati, samo vas brza reakcija i još jedna dosadna QTE sekvenca može spasiti od sigurne smrti. Srećom, s ovom protivnicom se nećete toliko često susretati. Još jedan opasan protivnik je Ogroman (još jedno kul ime, zar ne?). Ogroman je, kao što mu i samo ime kaže, divovski mutant najsličniji El Giganteu iz Resident Evila 4. Ovog protivnika je najbolje izbjegavati i rješavati ga se iz daljine; ukoliko se nađete u njegovoj neposrednoj blizini, stvari bi mogle postati gadne. Koristeći sirovu snagu, ovaj je protivnik, baš kao što je bio slučaj i s El Giganteom, u stanju dobr vas izudarati rukama i nogama. Još ćemo spomenuti Rasklapanje – humanoidno čudovište koje jednostavno nije moguće ubiti i koje vam može opasno nauditi, tako da je najbolja taktika upucati ga i baciti se u bijeg prije nego što se ono sastavi i ponovo krene za vama. I na kraju, tu je Ustanak – mutant najsličniji nezaboravnom Nemesisu. On će uporno proganjati Jakea i Sherry tijekom čitave njihove kampanje.

A što je s Bossovima? Ne brinite, došli su i oni na red. Nažalost, Bossovi su u Resident Evilu 6 još jedna od onih loših karika. Totalno su nezanimljivi, a borba s njima se proteže tijekom čitave kampanje. Zaista nije zanimljivo u više navrata boriti se s jednim te istim protivnikom, samo u njegovoj drugoj formi. Jedini zanimljivi Boss trenuci su Chrisova borba s ogromnom zmijom te ogromni Ustanak i njegovo proganjanje Jakea i Sherry. Ovi trenuci podsjećaju na legendarne Boss borbe iz prvog, odnosno trećeg dijela igre. Ostale Boss borbe jednostavno nisu vrijedne spomena.

U DVOJE JE ZABAVNIJE? – MOŽDA. ALI STRAŠNIJE SIGURNO NIJE!

Već je bilo riječi o kampanjama i njezinim glavnim akterima, ali je došlo vrijeme da i o tome kažemo nešto više. Dakle, ukoliko igrate sami, vašim partnerom će upravljati veoma dobra umjetna inteligencija. Napokon, vaš partner će u određenim situacijama reagirati baš onako kako treba, a što je još važnije, neće koristiti predmete iz vašeg inventara. Naravno, ponekad i ta umjetna inteligencija zabrlja stvari, no takve su situacije zaista rijetke. Kampanju je moguće igrati kooperativno, bilo online ili putem split-screena, a važno je napomenuti da igra podržava „Drop in/Drop out“ sustav (igrač u igru može uskočiti ili izaći iz nje kad god želi). No koliko god igranje u paru bilo zanimljivo, nikako nije strašno, jer ni u jednom trenutku tijekom neke od kampanja nećete biti sami (Adina kampanja je izuzetak).

ŠTO NAKON KAMPANJE?

Resident Evil je oduvijek bio poznat po bogatstvu dodatnog sadržaja pa ni ovaj nastavak nije izuzetak. Pored četiri prilično dugačke kampanje, tu je i dobro poznati Mercenaries mod, u kojemu je cilj ostvariti što bolji rezultat za određeno vrijeme.  Pored Mercenariesa, tu je i Agent Hunt mod – online mod u kojem kao zombi napadate igru drugog igrača. Zanimljiva ideja koja, nažalost, nije baš najbolje realizirana – veoma loša kamera i još gore kontrole jednostavno ne dozvoljavaju da se uživite u igru.  Tu je, naravno, kao i u većini dosadašnjih Resident Evil igara, i New Game + opcija, u koju možete prenijeti sve što ste stekli prethodnim igranjem, a uništavanjem plavih artefakata otključavate određene bonuse, koje možete vidjeti u Extras izborniku.

IGRA ILI VISOKOBUDŽETNI INTERAKTIVNI FILM?

Jedna od najsvjetlijijh točaka i jedna od rijetkih stvari u kojima ova igra nije podbacila jest njezina audiovizualna prezentacija. Grafika u igri je veoma dobra, animacije likova i efekti također, no zbog veoma intenzivnih (iako odličnih) svjetlosnih efekata na vidjelo izbijaju određene grafičke mane, koje se manifestiraju u slabijoj detaljnosti pozadinskih predmeta i okoline. Dizajn lokacija i protivnika varira od veoma prosječnih do fenomenalnih, a kad su animacije i njihovo trajanje u pitanju, izgleda da je Metal Gear Solid 4: Guns of the Patriots konačno dobio dostojnog konkurenta. Naime, sve cut-scene (kojih ima zaista mnogo i dugo traju) u igri su odrađene maestralno, mada bi pojedinim igračima moglo zasmetati to što se ne mogu prekinuti (ovo se osobito odnosi na one igrače koji se odluče na New Game + opciju). Baš kao i vizualna, i zvučna strana igre je sjajna. Tu bih prije svega istaknuo uistinu odličan voice acting i dramatičan soundtrack koji odgovara settingu igre, a svi vlasnicis surround sustava će uživati u svoj silini fenomenalnih zvučnih efekata. Izbornici u igri su veoma pregledni te se vizualno razlikuju ovisno o kampanji koju igrate. Jednom riječju, audiovizualna strana igre je na veoma visokoj razini i sve podsjeća na visokobužetni akcijski SF spektakl; da nema problema s kamerom i kontrolama, svakako bi se radilo o natprosječnom ostvarenju.

OVO NIJE RESI!

I, što na kraju reći o ovoj igri? Kako ju ocijeniti? Kako ju uopće promatrati? Kao Resident Evil? – Teško; ova je igra daleko od onoga što Resident Evil predstavlja i zaista je velika sramota što je Capcom učinio od serijala koji ga je i proslavio na modernim kućnim konzolama. Posljednji put u ovoj recenziji ću ponoviti: „OVO VIŠE NIJE SURVIVAL HORROR IGRA“. Ovo je najobičniji visokobudžetni third person shooter, koji ni kao takav ne može konkurirati igrama iz vrha toga žanra. Ali ipak, zahvaljujući toj akciji, igra sadrži određenu dozu zabave, a upravo je to razlog što ova igra nije dobila i mnogo nižu ocjenu.

Dragi Capcomovci, vjerujem da ste ovoga puta mnoge Resi fanove uspjeli prevariti i prodati im ovu igru kao službeni šesti nastavak vašeg legendarnog serijala (o tome svjedoče informacije koje govore da je igra u startu isporučena u 4,5 milijuna primjeraka).  Vjerujem da su to mnogi do sada već shvatili i zažalili što su bacili novac na nešto sasvim drukčije od onoga što su možda očekivali. Također vjerujem da vam isti ti fanovi neće pružiti podršku u vašem idućem Resident Evil projektu. Isto tako vjerujem da ćemo dočekati i sedmi službeni nastavak, a vas molim da dobro razmislite o njemu prije nego što se odlučite na njegovu izradu. Resident Evil će zauvijek ostati zapamćen kao survival horror serijal, nemojte to zaboraviti! Radije ugasite serijal i okrenite se nečem drugom – ukoliko još jednom dobijemo ovakvu igru, bojim se da će to biti kraj jednog sjajnog serijala.