Napucavanje zombija postaje opće prihvaćeni motiv mnogih naslova, no rijetki uspijevaju oduševiti igrače inovativnošću i eksplozivnim karakterom aktera. Walking Dead mješavina je različitih stilova igre, različitih pristupa pomalo ispranoj i dosadnoj tematici opće apokalipse u vidu uskrsnuća mrtvih tijela naših sugrađana, prijatelja i članova obitelji. Precizno razrađeni scenarij, sociološka komponenta, duboka psihološka karakterizacija likova i moralno upitne odluke ono su „nešto“ čime se Telltale Gamesov Walking Dead izdvaja iz gomile sličnih igara.

Moram priznati, bilo mi je izuzetno teško započeti pisanje recenzije Walking Deada. Pitate se zašto? Pitanje je na mjestu. Odgovoriti ću protupitanjem: Kako definiramo igre? Igra je softver namijenjen zabavi. Igrama izoštravamo osjetila, vježbamo motoriku, intelekt, koristimo logiku i dobar dio onih malih sivih stanica. Ponekad smo opušteni, često samo na oprezu , a najčešće hodamo izmaštanim svijetom napeti kao puške. Igre su slične romanima: upoznajemo likove, pokušavamo ih shvatiti, učimo pokrete, pratimo događanja. Interaktivni sadržaji današnjice nasilno istišću arhaični literarni izražaj iz naših života. Dinosaurus zvan knjiga premješten je u virtualni svijet filma i igara. Čitanje smo zamijenili dvosmjernom komunikacijom između korisnika i računala, ponekad filmskoga platna. Ugodno je uposliti sva osjetila i na vrlo izravan način biti povezan s onim što vidimo. Užitak je tajni sastojak svih igara. Kada igra zakipi, mi to moramo osjetiti. Walking Dead nije na brzinu skuhan kotlić vruće popare već vrhunski obrok od pet sljedova.

Možda je degutantno povezivati Walking Dead s kulinarskim doživljajima, posebno ako nam je priča poznata, no ipak, tvrdnja stoji. Mali, nerazvikani studio Telltale Gamesa napravio je vraški dobar posao. Recept je poznat: zombiji na sve strane! Tijekom godina smo se nagledali različitih što filmskih što računalnih prikaza raspadajućih deformiranih trupala. Rekapitulirajmo na brzinu svoje znanje. Zombije karakteriziraju tri osobine: prva je očigledna, mrtvi su. Besciljno hodanje s ravno ispruženim rukama uz sablasno glasanje putem drugo je uobičajeno svojstvo. Treća stavka,  dokopaju li se živog mesa, raščerečiti će ga na komadiće. Nije bitno da li ste čovjek ili životinja, ako u vama kuca srce, smatrajte se sljedećim obrokom.

Kako ubiti nešto što je već mrtvo? Literatura nudi dva odgovora: rasuti zombijski mozak po cesti ili spaliti truplo. Obje metode su vrlo popularne među „preživjelima“. Pravi raj za serijske ubojice i deklarirane psihopate. Pacifistički pristup problemu hodača najčešće rezultira preranom smrću: izbjegavati zombije po svaku cijenu nije dobro rješenje. Poučak glasi: uvijek je praktično pri ruci imati kakvu toljagu, pištolj, sačmaricu ili samostrel.  Što kada nestane municije? Onda imate manji problem. Kako to mislim „manji problem“? Postoji nešto o čemu rijetko razmišljamo u ovakvim hipotetičnim situacijama: A što kada civilizacija prestane postojati? Nema hrane niti vode. Ne možemo se liječiti jer nema lijekova. Nema automobila. Nema goriva. Nema struje. Kako se zaštititi od hladnoće, gladi i bolesti? Nema univerzalne formule. Pokušajte zamisliti ovakav svijet.

Ovo je priča o postapokaliptičnom društvu i sudbinama dvanaestero  ljudi povezanih neobičnim prijateljstvom.  Vaše odluke odlučivati će o slijedu događaja. Naravno, ne ovisi sve isključivo o vama. Dogoditi će se u ovoj priči stotinu prevrata. Doživjeti će te pravu erupciju osjećaja. Ljudskost će parirati iskonskim lovačkim nagonima, nagonima za preživljavanje. Imate li muda odlučiti o nečijem životu ili smrti? Mislite da se šalim? Ne. Walking Dead izaziva nevjerojatne emocije. Vrlo malo igara može potaknuti fiziološku reakciju poput radosti, gnjeva ili straha zbog učinjenih djela. Telltale Games vješto manipulira našim osjećajima prenoseći autentičnost situacije do najmanjih detalja. Trenutci u kojima donosite ključne odluke prezentirani  su odličnom vizualnom izvedbom. Stripovsko ocrtavanja scena podiže doživljaj igranja do neslućenih visina. Jednostavan pristup koloritu savršeno nadopunjava ono što se otkriva pogledu. Izbori izvedeni u point&klick stilu nimalo ne umanjuju važnost odluka. Nije uvijek dobar odabir pravi odabir. Često je skriveno što se od nas uistinu želi. Mogli bi komentirati skriptiranost, ali priča je u uskoj sprezi s ponuđenim izborima i odvija se isključivo prema našim željama pa ograničenost ne dolazi do izražaja. Ma što učinili, ishod je u nekim situacijama isti: određenim nositeljima uloga suđeno je umrijeti.

Primijetili ste, indirektnim prepričavanjem Walking Deada pokušavam izbjeći izravno otkrivanje događaja u igri. Ako ikada zaigrate ovaj naslov, sjetiti će te se ovih riječi. Prava je šteta otkriti detalje. Čak i slike izabrane za galeriju ne prenose priču u potpunosti. Neke sitnice ipak moram otkriti. Konkretno, fokusirati ću se na troje glavnih likova: Clementine, Leea Everetta i Kennya.

Lee Everett

Na stražnjem sjedalu policijskog auta, s lisičinama na rukama, Lee promatra život iz posve drugačije perspektive. Lee Everett putuje ka federalnom zatvoru. Vjerojatno ga očekuje smrtna kazna. Ipak je ubio američkog senatora. Događaji na ekranu brzo mijenjaju tempo nižući se velikom brzinom: vidimo mnoštvo jurećih policijskih vozila iz suprotnog smjera, udaramo u nešto, auto se prevrće, Lee gubi svijest. Kada se probodi, naći će se u drugačijem svijetu. Ubrzo slijedi brutalan sudar s novom realnošću: mrtvi vozač policijskog auta oživio je iz čista mira! Nakon što ga upuca, Lee bježi glavom bez obzira. Nameće se pitanje: Što se to događa? Brzo ćemo saznati. Nigdje nikoga. Misleći kako će sanirati automobilsku ozljedu, Lee zalazi u napuštenu kuću. Čeka ga iznenađenje: još jedan zombi, ovaj puta ženski. Srećom, Clementine, djevojčica crne kovrčave kose i tamne puti, ne starija od 9 godina priskače Leeju u pomoć pružajući mu čekić u ruke, solidan alat za prosipanje zombijevskog mozga po kuhinjskim pločicama. Jedva se izvukavši iz zamalo pogibeljne situacije, Clementine i Lee odlaze iz kuće. Planiraju krenuti prema prvom gradu. Clementinini roditelji su se u trenutku izbijanja infekcije našli u Savannahu, Georgia. Lee tako preuzima ulogu zaštitnika i skrbnika brinući se za Clementine cijelim putem. Događaji međutim, postaju kaotični. Ulicama lutaju krvožedni zombiji, a svaki pogrešan korak skupo se naplaćuje.

Clementine

Clementine je za svoje godine vrlo hrabra i ozbiljna djevojčica, svjesna svijeta oko sebe i onoga što mora učiniti kako bi preživjela. Nažalost, Clementinino djetinjstvo se naprasno prekinulo. Bezbrižna zabava na ljuljačci u vrtu zamijenjena je smrtonosnom igrom skrivača. Umjesto igranja lutkama, Clementine je naučila kako koristiti pištolj. Dobro joj ide. Vremenom će otupjeti na moralne dileme treba li ili ne potegnuti okidač oružja. Ponekad zaboravimo da je Clementine dijete pa se prema njoj odnosimo kao prema odrasloj osobi. Izmijenjena realnost zahtijeva drugačiji odgoj djeteta. Hoće li naši junaci imati snage zaštiti nejaku djevojčicu? Lee s druge strane prolazi  transformaciju od letargičnog sveučilišnog profesora bez obveza do brižnog oca i odgovornog vođe preživjelih. Hoće li biti iskren prema suputnicima ili će se poslužiti lažima i manipulacijama ostaje na vama. Lako je poistovjetiti se s čovjekom razumnih reakcija i promišljenih odluka.

Kenny

Kenny je karakterno prava suprotnost Leeju. Ribar iz Floride, radišan čovjek, svojeglav, ponekad naporan. Krivim reakcijama u teškim situacijama odaje dojam preplašenog dječarca, a ne čovjeka čvrstoga karaktera u ranim četrdesetima. Odbojnost je primarna odlika Kennyevog ponašanja u nekoliko poglavlja. On je prvenstveno obiteljski čovjek posvećen ženi i djetetu. Obitelj će braniti na vrlo neobičan način: sebičnim i egocentričnim postupcima vrijednim prijezira. Ipak, smijemo li ga osuditi? Biste li vi postupili drugačije da se nalazite u njegovoj koži? Neortodoksni Kennyevi postupci dovesti će nas u opasnu dilemu: možemo li mu vjerovati? U koga se pouzdati u razorenom svijetu u kojem se svaki čovjek bori za golo preživljavanje? Kenny će dokazati svoju veličinu na najteži način.

Nekoliko tehnikalija

O svakom liku iz prve sezone Walking Deada mogu napisati barem stranicu teksta.  Dvanaest glavnih likova i još najmanje toliko sporednih, pažljivo okarakteriziranih, obilježili  su mnoge događaje koje vam neću otkriti. Ova činjenica puno govori o samom gameplayu. Desetak sati igre kroz pet epizoda zaslužuje nekoliko rečenica komentara. Simplicistički definirane komande oduševljavaju od samog početka igre. Koristimo li tipkovnicu ili gamepad jednakom ćemo se lakoćom kretati naseljima ruralne Amerike. Q ili E za odabir odnosno A ili B na gamepadu, gljive za kretanje ili WSAD tipke na tipkovnici dovoljne su za odličan doživljaj igranja. Tempirane reakcije i interaktivne točke interesa tvore osnovni okvir gameplaya. Ovo jednostavno nije sandbox igra. Autori uspješno potpiruju maštu odlično pozicioniranom kamerom pa u mislima možemo stvoriti otvoreni svijet premda u realnosti nemamo toliku slobodu kretanja. Pozicija kamere nikada igrača ne dovodi u nezgodnu situaciju. Filmsko kadriranje dodaje posebnu notu autentičnosti scenografije. Na više mjesta ostati će te bez daha gledajući precizno iscrtane konture krajobraza ili portreta glavnih aktera priče. Prijelaz iz trećeg lica u prvo i ponovno nazad u treće lice potpuno je stopljen s događajima. Duboka karakterizacija likova Walking Deada izvedena je u stilu napete psihološke drame. Elementi trilera i horora odlično su izbalansirani od početka do kraja priče. Uvjerljiva gluma voice actera dodaje dozu realnosti stavljajući odnos između likova u prvi plan. Privid izbora nekim se igračima neće svidjeti. Reći će dosadno i ne originalno. Nemojmo zaboraviti: radi se o point & klick avanturi! Takav stil igre naprosto definira ovaj žanr. Lako se zaboravimo misleći da je pred nama neka napeta pucačina iz prvoga lica. Pucanje snajperskom puškom, pištoljem ili umlaćivanje zombija sjekirom nikada nije dosadno. Nađu li se pri ruci izvijač  ili cepin ili baseballska palica znajte, krvi će biti posvuda! Nemojte ciljati u tijelo. Zombiji  stradavaju samo ako im prozračite lubanju.

Presuda?

Neću dužiti. Briljantno i nezaboravno. Nikada nećete toliko voljeti ili mrziti izmišljene likove kao one iz prve sezone Walking Deada. S nestrpljenjem očekujem iduće doživljaje! Odlično Telltale Games! Nadam se da će autori i iduće nastavke odraditi jednakom lakoćom i teatralnošću.