Padoše prvi snjegovi, prošlo Martinje, a vi se, kao pravi Hrvati katolici, ne spremate za tamo neku noć vještica, već pljujete po svemu takvom poganom i opscenom kako bi i trebalo… Um, ispričavam se, to je početak uvoda za Mali Koncil. Ajmo ispočetka. Padoše prvi snjegovi, prošlo Martinje, i uštedjela se opaka para za onaj originalni stormtrooper kostim za koji ste oduvijek htjeli platiti pet otaca domovine samo za carinske pristojbe. Šmokljanski snovi na stranu, za nas većinu je teško skupiti za mali makijato ili dec gustoga, a kamoli baciti nečiju godišnju plaću u bijelo plastično odijelo koje ćete nositi možda dvaput godišnje, makar to i bilo za najbolji uvozni happening od pijanoga, suknjastoga zelenila Svetoga Patrika. Mada zamislite samo metež i mrke poglede ispod kišobrana na lokalnom groblju u trenutku dok, mamurni ko tupa strijela, na Sve Svete položite ikebanu na grob svoga pradjeda u novom novcatom „oficijelnom“ Star Wars kostimu. Njemu bi to sigurno bilo drago jer je čovjek bio legenda i volio je svoje bijelo kamuflažno odijelo iz Drugoga svjetskog rata.

A kad smo već kod bijelih legendi, jedna još živuća je odlučila vratiti jednu od najboljih (i najtežih) turn-based strategija devedesetih u prvi plan. Tako je, Sid Meier i njegov Firaxis su nedavno na uobičajeno prenatrpano jesensko tržište izbacili novi X Com! Podnaslovljen, kao i original, Enemy Unknown, namjerava vratiti dalekosežne odluke i emocionalni presing žrtvovanja teško naoružanih novaka i veterana u naše, ejlijenima opterećene, živote. Sad, isplati li se utrošiti 50 eura na ovo ambiciozno čudo od igre ili pak teže pokleknuti kapitalizmu i opljačkati najbliži otkup zlata za jedan dan guštanja po groblju, saznajte u narednih stotinu redaka.

THE TRUTH IS OUT THERE

Ajd dobro, možda nije stotinu redaka, jer sam već potrošio pola alociranoga mjesta na uvod- ništa, kratit ćemo gdje možemo. Recimo na priči novog X Coma, koja ionako nije bogznašto. Ali je ima, i nije toliko loša, samo nije previše bitna za ukupni doživljaj u ovome slučaju. Vi ste novi zapovjednik USKOK… X COM-a, novonastale organizacije za obračunavanje s friško načetom invazijom vanzemaljaca na majčicu Zemlju- to će vam zasad biti dovoljno. Odmah na početku, birate na kojem ćete kontinentu smjestiti vašu bazu operacija (koja je duboko ispod zemlje pa zaboravite na T-Mobile signal), i tu dolazimo do možda ponajboljega dijela ove igre- izbora. Svaka, pa i najmanja odluka koju napravite u igri ima dalekosežne, i gotovo nikad potpuno pozitivne posljedice. O da, X COM: Enemy Unknown se ne libi vršiti presing na vaš moral i sive stanice, i to čini od samoga početka pa sve do gorko-slatkoga kraja. Tako, recimo, baza u Europi donosi bonuse za znanstvena istraživanja, Sjeverna Amerika jače i brže letjelice, Azija hrpu inženjera i…zatjerah se malo.

Misao vodilja staroga X COM-a, a i ovoga novog, jest da činite teške ad hoc odluke dok tragate za NLO-ima, i ublažavate paniku ljudske rase dok E.T. otima ljude, napada gradove ili ruši komunikacijske satelite širom planete. I po mogućnosti, isprašite pokoji sivi plosnati tur dok razgledavate Eiffelov toranj ili Brandenburška vrata. Većinu toga radite iz svoje underground baze, gdje imate fino svoj istraživački centar u kojem vi radite autopsije na malim sivima, vičete „Take that, you alien bastard!“ radi ugođaja i proučavate njihovu naprednu tehnologiju, zatim engineering room gdje sve naučeno sklapate i proizvodite nova oružja i poboljšanja za vaše vojnike, pa situation room (nema veze s onim likom iz Jersey Shorea) gdje prodajete prikupljene resurse koji vam ne trebaju na crnom tržištu i gdje vaš napredak prati skupina zemalja koja financira cijeli projekt i lijepo vam dodjeljuje ocjene za mjesečni učinak, pa vojničke barake gdje opremate i regrutirate svoje odrede smrti te naposljetku mission control, gdje svako malo skenirate planetu u potrazi za zločestim buljoglavim miđetima i njihovom širom i višom rodbinom. Sve ovo je prezentirano na jednom point and click ekranu, i premda na početku izgleda malo zastrašujuće, jednom dok pohvatate sve detalje kojima cijela vaša baza obiluje, nema većega veselja od saznanja da možete nadograditi ama baš sve. Kvragu, možete i kopati podzemlje u potrazi za idealnim mjestom za vaš novi Gorenje hladnjak ili satelitski uplink. Zaista kažem vam, X COM je meka svih dežurnih techija, nerdova i SF luđaka koji vole istraživati. Dok tu dodamo da još ima i turn based borbe na terenima širom Zemlje, ali i napete mini igre gdje šaljete lovce na ekspres rušenje NLO-a, zabavi nema kraja.

Možda vam nešto od ovoga i zvuči neozbiljno i arkadno, i ponešto i jest jednostavno, poput prije spomenute upucajgasad mini igre, no novi X COM je sve samo ne neozbiljna igra. Većinu vremena ćete se pošteno iznojiti kad morate odlučiti gdje gasiti paniku između tri odabrane zemlje pod napadom, ili kad vam ponestane para, a treba vam za taj novi plazma gan bez kojega nećete moći koknut skoro ništa u drugoj polovici igre. Treba napomenuti i da ignoriranje misija, što uvijek možete, je dvosjekli mač – ako nemate resurse potrebne da bi nadogradili svoje teškom mukom izlevelane veterane (a morat ćete ako ne želite da vam svi izginu), i ako vam se neda loadati sejvove svako malo, slobodno kliknite na „ignore mission“, no znajte da tako raste panika širom svijeta, a skladno tome, vaši financijeri se povlače iz projekta, i onda ste tek u banani. Sve ovo je još brutalnije u Ironman modu igre gdje imate jedan jedini save tijekom cijele igre, a vjerujte mi na riječ, sejvat ćete jako često, jer ako ne uključite autosave u meniju (kojeg sam skužio tek nakon par sati i tucet mrtvih vojnika), morat ćete se sjetiti dobrih starih dana bez checkpointova i svako malo ručno spremati igru. Barem tijekom borbe.

RIGHT IN THE KISSER

Sama borba i tehnikalije koje je određuju zahtijevaju svoje vlastito poglavlje pa će ga i dobiti. Dakle, (ne)sretno ste odabrali misiju za koju mislite da ste spremni i i prekaljeni i igra vas prebacuje na loadout ekran, gdje birate i opremate svoje vojnike. Na početku ih imate četiri, no nadogradnjama taj broj kasnije raste na 6 mean killin’ mašina koje šaljete u osinje gnijezdo. Oni sami su podijeljeni na dva načina – po klasama i po tome posjeduju li nadnaravne mentalne moći ili ne (što dolazi kasnije u igri). Od klasa, tu su (osobno najbolji) support klasa, koja ima više kretanja po potezu i može liječiti ranjene na terenu, zatim assault klasa koja dere po ejlijenima sačmaricama i dosta su okretni, zatim Heavy klasa koja, pogodili ste, ima najveća oružja i health u igri, ali je i najsporija i najnepreciznija od svih, i na kraju Sniper klasa, kojoj ime govori sve.

Sam borbeni sustav je, narafski, na poteze, a njih imate dva po vojaku svaki turn- ili jedan ako vam se troše municije. Stvar je u tome da svaki potez treba, koliko je moguće, isplanirati, ali možda još bitnije, naći neku povišenu poziciju s dobrim zaklonom za vaše snajpere dok teškaši i assault grabe naprijed. Kad smo već kod zaklona, X COM ima ponajbolji cover sustav još od Company Of Heroesa, i stvarno ima itekakvoga utjecaja na borbu, u što ćete se uvjeriti i sami dok vam odred flanka hrpa malih i velikih sivih, i jednim potezom kokne onoga jadnika koji nije bio iza nekoga drveta ili police. A ako je bio bilo koji rank viši od Liutenant, ni milenijski oprost Svete Stolice vas neće spasiti od salve psovki upućenih obično samima sebi. Dodajte tome da se skoro svaki vaš zaklon može uništiti, bio on crveni Fiat Punto ili betonski zid, i psovat ćete još više.U X COM-u nema bezglavoga jurišanja ili glumljenja Expendablesa- igra najoštrije kažnjava svaku nepažnju i svaki krivi potez (osim na Easy settingu, jelte), zahvaljujući dobrom rasponu neprijatelja, okolišnih varijabli, fizike, ali i prilično dobrom AI-u neprijatelja. Da se razumijemo, malo tko od vas će odustati odmah nakon jednoga brutaliziranja vašega odreda, no definitivno ćete igrati puno pažljivije nakon što zaj… i šefa i stanicu. Naime, jednom dok je vaš izlevelani vojnik mrtav, ništa ga neće uskrsnuti,pa ni djedova stoljetna šljivovača u koju se kune pola sela. A ako je vojnik teže ranjen, nemojte ga tako skoro očekivati u akciji – baš kao i u stvarnosti, nitko neće isti dan podići rocket launcher nakon što su mu zdrobili kičmu. Tada se morate okretati novacima, koji će pred kraj igre ginuti ko’ muhe, a to nitko ne želi.

Da, X COM nije lagana igra, ali jednom dok prođete neku brutalno tešku misiju, imat ćete osjećaj kao da ste postigli nešto. I na to vas igra konstantno podsjeća, da o vama ovisi cjelokupan ljudski rod, i to radi besprijekorno jer se teret svijeta na leđima osjeća konstantno. S druge strane, raspon misija nije nešto ogroman- obično se ide na foru nađi maloga zelenog- izbuši mu par novih dišnih puteva pa kući veslajući. Tu i tamo ćete dobiti zadatak spasiti neku facu od vanzemaljaca, pokrasti tehnologiju s NLO-a kojega ste nedavno srušili ili pak spašavati ljude u gradu pod opsadom  no ne očekujte sad neku inovaciju sa strane raznolikosti zadataka. Dizajn levela je isti takav, ali to što ćete dobiti, je obično odlično izvedeno, s više taktičkih pristupa napadu nego što ste možda navikli u zadnje vrijeme.

YES HONEY, BUT DOES MY ASS LOOK BIG?

Ne dušo, možda je ima i malo premalo. Barem u slučaju novoga X COM-a. Za vizualije se brine Unreal Engine 3, no to, uz iznimku modela vojnika i vanzemaljaca, nećete baš primijetiti. Nije da igra izgleda loše, dapače – sama grafika ide stripovskom ugođaju na ruku, i tu je da vas podsjeti da igrate igru i da zapravo niste spasitelj svemira, što ima svoje dobre i loše strane. Igra ne pati od pretjeranog manjka poligonaže, ali bez konzolaški mutnih tekstura se moglo i moralo, barem kroz kakav patch, no od njega ni p. Zvuk je, pak, odličan kroz cijelu igru, i uz iznimku možda preslabih zvukova pucnjave težega oružja, svoj posao odrađuje na vrlo visokoj produkcijskoj razini. Voice acting je pomalo sirast (cheesy, kako bi Ameri rekli) tu i tamo, no iz nekoga razloga me stalno podsjećao na raznorazne replike iz poznatih SF filmova i odgovara cjelokupnom doživljaju invazije vanzemaljaca. Glazba je epska dok treba biti, i vrebajuća dok mora, no nema je nešto puno i vjerojatno je nećete primjećivati tijekom igranja jer tko ima vremena za glazbu dok klonovi Angele Merkel siju kaos po Nigeriji?

Za kraj sam, osim zaključka, ostavio i emocionalni utjecaj koji igra može (i hoće) ostaviti na vašu psihu- možda ćete, jer vas igra na to tjera, previše k sebi uzeti sve ono što niste napravili kako treba, i u više navrata ćete se osjećati bespomoćno, makar i savršeno izveli misiju, pa i završili igru. Vjerujte mi, do kraja ćete poimence znati svakoga vašeg vojnika, kao i one koji su umrli obično vašom krivnjom. U X COM-u niste svemogući, i shvatit ćete koliko odgovornosti prava odgovornost zapravo nosi sa sobom. I po prvi put uopće otkad igram igre, me jedna strategija, bez priče u prvom planu, drumnula po žicama amigdale koliko Enemy Unknown, i zbog toga Firaxisu ponajviše skidam kapu.

A zaključak? Kupite i igrajte ovu igru jer se radi o jednoj od najboljih turn-based strategiji još od trećega nastavka Heroesa. Traje puno duže od Halloweena (a proći ćete je barem dvaput), spašavat ćete svijet, a i jedno deset puta je jeftinija od stormtrooper kostima. Osim ako si možete priuštiti oboje. Uvijek si priuštite oboje.