Sloboda, ultimativna sloboda. Nekako se mislim da bi takav naslov bio prikladniji umjesto Riders Republic. Ne, zaista. Sloboda je ono što prije svega krasi ovu mega zabavnu igru koju je ekipica iz Ubisoft Annecyja složila. Nekako najprikladniji opis ove igre bi bio Tony Hawk bez granica. Tu prvenstveno mislim na zabavu i “samo još jednu partiju” feeling. Riders Republic predstavlja sve ono što volite u Tony Hawk igrama (osim skejtova) i daje nam prekrasni ogroman svijet u kojem možemo izvoditi vratolomije na svom vjernom mountain bikeu ili snowboardu, te sudjelovati u akrobatskom skijanju i lebdenju wingsuitom pogonjenim na raketni pogon. Upravo ovaj zadnji je i nekako najmonotoniji, ali nećemo dramatizirati previše.

Nakon premijernih trailera, kao bivši downhiller i urban free-ride hobist (uz poneku službenu utrku za pasom), bio sam oprezno optimističan. Kako se bližio release date, optimizam je splasnuo. Koji je točan razlog i “fail” u samoj reklamnoj kampanji, iskreno, ne bih znao reći. Jednostavno me ništa nije “nabrijavalo” da bi ovo moglo biti dobro. Na kraju, čak nisam ni htio recenzirati igru (zato se i otegnula), ali sada nakon provedenih XY sati s njom, mogu samo reći…oh, kako sam se samo prevario.

Far Cry mapo, nitko te ne voli

Da, Riders Republic boluje od ove bolesti kao manje više sve Ubisoftove open-world igre. No, nije sve toliko loše. Iako je mapa načičkana svime i svačime, apsolutno je nebitno išta od tog obavljati. Mapa je ogromna, imate sjedalo vašeg bicikla pod guzicom (ili board/skije pod nogama) i samo je nebo granica.  Zaista, sve što vam je potrebno za uživanje u ovoj igri jeste slobodno vrijeme, jer Riders Republic je ultimativni žderač istog. Naravno, ako vam je gušt (a meni je, barem u ovoj igri bio) počistiti mapu od ikonica, pred vama je sjajan set raznih “zadataka” koji vam otvaraju nove bicikle, boardove ili odijela s kojima se možete sunovratiti niz planinu. Ukoliko ste igrali sjajni Steep od istih developera, način “odrađivanja” svojevrsnih misija i utrka će vam biti jasan od starta. Jedan od dodataka koji donose Ridersi, jeste sociološka komponenta za svaku od disciplina.

Svaka “disciplina” ima svojevrsnu scenu koja, usudio bih se reći, vjerno preslikava real-life feeling pojedinih subkultura. Svi su tu da pomažu jedni drugima, animozitet je na minimumu. Čak je i interakcija s drugim “stvarnim” igračima bila pozitivna. U prevodu, velika većina će vam se pridružiti i pomoći u odrađivanju pojedinih taskova. Naravno, ova zadnja stvar je potpuno opcionalna i vama dana na izbor. No, ako ste vuk samotnjak, to je ok i igra vas neće “ograničiti” u uspjesima.

Idemo u planine, jer tamo?

Naravno da ima zime, al opet će to ovisiti koji sport preferirate. Naravno, ako brijete na bordanje, onda je zima pod “must-have”. Mapa se tako dijeli “disciplinski” na Canyonlands National Park, niz koji ćemo trgati kotače, žbice, nabe te samoga sebe, skačući poput divokoze na svom mountain bikeu. Snow boarderi (i skijaši) će svoje vještine brusiti na Grand Teton spustu. Dok oni željni adreanalina kojeg pruža odjelo leteće vjeverice imaju Mammoth Mountain pred sobom. Sam svijet je osmišljen po uzoru nacionalne parkove iz SAD-a (njih sedam, ako ćemo vjerovati developerima) i pruža veliku raznolikost za svakog od nas. Doslovno se u može pronaći za svakoga ponešto. Od point-to-point utrka, preko trick based objectivea, Riders Republic je zaista krcat sadržajem.

No, opet ponavljam, ništa od toga nije bitno ako vam se samo “vozi” (ili boarda/skija). Na kraju dana, ako vam sama mapa i njeni izazovi nisu dovoljni, igra ima editor u kojem možete kreirati svoje izazove, te ih podijeliti s online igračima. Od svih disciplina, jedinu koju moram izdvojiti jest upravo spomenuto odjelo leteće vjeverice. Iskreno mislim da se moglo bez ovoga i apsolutno je najdosadnije od svih. Služi apsolutno ničemu, osim “skupljanju” XP-a i “odradi” kako bismo napredovali. Opet, s druge strane, moram priznati da eventi u kojima mijenjamo perspektivu između kotača, boarda/skija i wingsuita su dosta dobro odrađeni. Osobno sam izbjegavao ovu disciplinu koliko je god to bilo moguće. Nekada to nije moguće, ako se namjerite da ostvarenje end-game objectivea u obliku “Riders Invitationala”.

Čujte i počujte svi!

Kako sama igra i njen gameplay ne bi bili generalno bezglavi i bezciljni, postoji end-game cilj kojeg spomenuh gore, a to je Riders Invitational. Radi se o natjecanju koje kombinira sve dostupne discipline i legende tih sportova su prepoznali baš u vama potencijalnog novog prvaka. To je to, u biti. Sva priča i cilj ove igre. Neki bi rekli, uf…loše. U suštini, ova jednostavnost je ono što krasi Riders Republic. Nema pretencioznosti u nekim velikim idejama i forama. Kako biste ostvarili cilj i stigli na Riders Invitational, pogađate već što morate “odraditi”. Eventi i “misije” kojima je mapa krcata su pred vas stavljeni da ih obavljate kako i kojim god redosljedom želite. Sam napredak je osim inicijalnog uvoda i utrka, potpuno nelinearan i ostavljen vama na izbor.

Svijet u kojem ćemo se lomiti, je krcat i nikada se nećemo osjećati usamljeno. Kako to mislim? Pa, jednostavno, mapa je krcata igračima ili njihovim “duhovima”. Zvuči vam poznato? Da, fora koju Forza Motorsport/Horizon koristi već godinama je i u Ridersima. Naši i vaši avatari su stalno online, bauljaju po planinama i tako čine svijet zaista prepun ljubitelja adreanalina. Bilo bi divno da više developera koristi ovakav oblik “populacije” u open-world online igrama.

Vjetar u kosi i gips na nozi…

Ne, nije moguće polomiti svog avatara u igri, ali mi je ponestalo ideje za kul podnaslov (jer ovi prethodni su brutalno cool). Vizualno, Ridersi izgledaju sjajno i usudio bih se reći dobar su benchmark za sada već godinu dana staru generaciju konzola. Verzija za Playstation 5 i Series S|X zaista briljira u svojoj izvedbi. Brzi SSD-ovi unutar trenutne generacije konzola zaista dolaze do izražaja dok jurimo među drvećem. Engine igre odrađuje posao od fantastičnog do vrlo dobrog. Osjećaj brzine u svim disciplinama (osim bezglavog jurcanja wingsuitom) je sjajan. Tranzicija iz trećeg u prvo lice nam daje vjerojatno najbliže pravom osjećaju napetosti kako je i u real-lifeu. Loading je brz, pop-up elemenata na mapi dok jurimo je takoreći nepostojeći a gapovi skokova u kojima se view distance suludo poveća ne predstavljaju nikakvu poteškoću u izvedbi same igre. Sve u svemu, igra izgleda predivno u pokretu.

Dok nismo u pokretu, igra izgleda dobro i adekvatno za settinge u kojima se nalazimo. Kanjoni, šume i padine izgledaju upravo onakvima kakve bi trebale biti. Ako je vjerovati developerima,  sedam nacionalnih parkova u SAD-u koji su bili uzor za izgled mape su dijelovima vjerno topografski preneseni u igru. Zvučno “gledajući”, igra ima solidan soundtrack u kojem najviše pažnje privlači ukulele verzija Cooliovog Gangsta’s Paradisea. Ako vam soundtrack postane naporan, uvijek možete koristiti svoju Spotify playlistu putem pune sistemske integracije na Playstation 5 i Series S|X platformama. Ovo zadnje možda neće svima raditi jer Spotify i naša regija imaju love-hate odnos. Jedino što ne funkcionira u igri, odnosno ubrzo počne ići na jetru jesu naratori. Doslovno vas iščaše iz igre sa svojim 90’s forama i glupostima. Ova stvar jako narušava overall atmosferu, ali brzo ih naučite ignorirati.

Replay value, kako nam fališ…

Ali ne i u Riders Republic. Uz Forzu Horizon 5, vjerujem da će Riders Republic biti jedan od onih naslova koji će još dugo-dugo vremena ostati instaliran na diskovima kod gamerica i gamera. Sjajan naslov koji možete ostaviti neko vrijeme i vratiti mu se svako toliko kako bi malko pedalirali, skakali ili boardali (letiti nemojte) bez ikakve obaveze. Igra ima veliki replay value jer s vremenom će vam (iako toga niste ni svjesni) pružiti sa svakim novim runom, da ispolirate svoje trikove, linije kočenja i preciznost u savladavanju već toliko puta spominjane ogromne mape.

Čak i ako niste ljubitelj ovakvog tipa igara, Riders Republic bi trebali probati i vjerujem da će i najvećim hejterima pobjeći smješak u ovoj adrenalinom krcatom igrom. Već dva mjeseca nakon izlaska, igra ima zdrav online, igrača ima više nego bi netko očekivao za ovaj tip igre i tu skidamo kapu. GG Ubisoft, nadamo se franšizi (ne svake godine, molim…barem s dvogodišnjom odgodom) koja će nas držati na pedalama/pancericama još dugi niz godina. Eh da, ako boga znate, maknite wingsuit iz igre i vrijeme razvoja radije uložite u mini game di jodlamo.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.