Na red je došao i jedan indie, greenlit naslov, i kako to obično biva, i što ja posebno volim kod ovakvih gaming dragulja, jest da oni dođu tiho, gotovo niotkuda te budu dovoljno dobri da pored svakakvih razvikanih hype govana isplivaju na vrh i pokupe brojne hvalospjeve. Heroj sljedeće priče je upravo jedan takav naslov, koji uspješno spaja roguelike elemente s klasičnom metroidvaniom, zapakiran u simpatičan i humorom prožet stil s jednostavnim i funkcionalnim načinom igranja koji vam neće uzeti višak vašeg vremena, nego će ga devastirati i njime pobrisati pod. Predstavljam vam Rogue Legacy.

Kada započnete Rogue Legacy, vaš simpatičan paladin se kao i u svakom pravom “adventure” naslovu nalazi pred ogromnim dvorcem, daje zavjet da će osvetiti kralja te neustrašivo kreće u pustolovinu. Dvorac kojeg morate preći je random generiran i sastoji se od četiri različite zone: glavnog dijela dvorca, tamnice, čudesna šume te tornja, a zapravo se radi o sve težim i težim zonama pri čemu imate slobodu da sami odlučite kojim redoslijedom ćete igrati te u svakoj od zona okončati život glavnom bossu. Kada uspijete pobiti svu četvoricu, konačno se otvaraju velika zlatna vrata u predvorju dvorca iza kojih vas naravno očekuje final fight. Na svom putu imat ćete problema s tonom protivnika i prepreka te otkrivati razne chestove u kojima ćete marljivo skupljati zlato i različit loot. Iako možda na prvu pomišljate da se radi o još jednom sidescroll platformeru s dungeon crawl elementima, moram naglasiti da se gadno varate i da igra nije nimalo jednostavna. Kao što pravilo roguelikea nalaže, igra se prelazi s jednim životom, a kada heroj pogine i vaša igra je gotova s njim. Smrt je dio svake roguelike igre pa tako i ove te valja odmah naglasiti da ovo definitivno nije igra za igrače koji se lako naživciraju i koje će ova igra sigurno u mnogim trenucima isfrustrirati do začuđujuće visokih razina. Svaka sumnja u nekakav casual platformer neka padne u vodu jer ova igra je itekakvo oličenje zla i težine.

No da se ne prepadnete, Rogue Legacy je zamišljen i napravljen s iznimnim šarmom i tu logiku umiranja je pretvorio u svoj adut. Iako se teoretski igra može preći odmah pri prvom pokretanju (u što iskreno sumnjam da bi pošlo za rukom i najboljim igračima akcijskih platformera), pripremite se na dug proces pokušaja i neuspjeha u naumu za ubijanjem glavnog bossa u igri. Vaš heroj će poginuti, u to nema sumnje, no ništa zato, developeri su dosadno i frustrirajuće umiranje zamijenili nečim zanimljivim. Naime, kada vaš junak izgubi bitku i umre, njegovo mjesto će popuniti jedno od njegovo troje djece. Jedna od najzabavnijih i najsvježijih ideja koje sam vidio u dosta vremena. Igra vam nudi tri nasumce generirana lika, različitih klasa, sposobnosti i statova. U igri postoji 8 različitih klasa i svaka može postati naprednija verzija početne: knight će preći u paladina, mage u archmagea i slično. Osnovne klase su Barbarian, Paladin i Mage, a ostale su zapravo nekakve kombinacije istih, ali se svaka na određeni način razlikuje. Ovime je postignuta nevjerojatna raznolikost u igri i svakoj klasi koju odaberete morat ćete prilagoditi i način same igre. Mehanika kretanja je klasična: tipka za skok i napad mačem kojeg svaka klasa ima, plus sekundarna specijalnost poput noževa ili sjekira koje bacate i koja troši manu, a spomenute razlike se odnose isključivo na pristup. Barbarian je obično brute force, ima enormno veliki health pool s kojim može primiti tonu udaraca, no s druge strane pati njegova specijalnost jer nema dovoljno mane, dok Mage koristi puno sekundarnog napadanja, ali ne može izdržati tri bijedna udarca. To su ti akcijski RPG elementi u kojima se klase razlikuju i svakom igraču će odgovarati drugačiji način igre, a zbog toga i postoji taj odabir od troje nasljednika s kojima možete igrati dalje. No, zabavi tu nije kraj. Svako dijete, može (a i ne mora) imati urođenu “degeneričnu” bolest ili karakteristiku. To je još jedna komična i posebna “specijalnost” koja prvenstveno čini igru zabavnom i stvara osjećaj da svaki put igrate s drugim herojem. Tako će vaš heroj primjerice, osim što može biti muško ili žensko, dobiti i posebnu sposobnost, tipa gigatism ili dwarfism što će ga učiniti velikim divom koji sječe sve pred sobom radi većeg dosega ruku ili pak malim patuljkom koji se vješto može skrivati i prolaziti kroz pukotine u zidovima kuda drugi ne mogu proći. Tih posebnih “bolesti” ili odlika, ne znam kako bi ih najbolje nazvao, ima oko tridesetak i svaki je komičniji od drugog. Neću ih sve navoditi da ne pokvarim doživljaj da ih sami otkrijete, no spomenut ću da ćete primjerice jednom igrati s gigantskom gay barbaricom koja ima opsesivno kompulzivni poremećaj i slijepa je na boje (da, igra će biti crno-bijela), ili pak sa malenim mageom koji pati od alzheimera (zaboravlja mapu, pa ne znate gdje se nalazite u dvorcu) plus što ima demenciju pa mu se ukazuju različite prikaze. Ovdje primjećujem da će nekima sigurno smetati što ne mogu utjecati na taj “odabir trojice” tako da ćete nekada morati čekati nekoliko generacija da vam ispadne nasljednik koji najbolje odgovara vašem stilu igranja, no ja to ne vidim kao minus u igri, dapače, kao što ni u pravom životu ne možemo znati hoće li nam djeca biti debili ili genijalci, tako i u Rogue Legacyu moramo čekati na savršenu generaciju koja će završiti igru. I zbilja, kada napokon dogurate do kraja, iza vas će biti poprilično nagomilano obiteljsko stablo.

No, nije sve u nasumičnom odabiru, imat ćete itekako prostora za samostalan odabir i prilagodbu igre na vlastiti način. Developeri su u Rogue Legacy ugradili odličan “skill tree” sistem koji će uvelike pomoći i najslabijim igračima da dobiju priliku završiti igru. Naime, svaki put kada vaš trenutni heroj pogine, sve zlato koje je u posljednjem runu skupio, prebacuje se na novog nasljednika, što zapravo pokazuje da je igra i zamišljena da se prelazi u segmentima. Novi nasljednik to zlato ulaže u gore spomenuti “skill tree” koji je osmišljen kao vaš mali zamak/dvorac koji postaje sve veći i veći kako otključavate određene skillove. Skillovi međutim ne utječu direktno na vaš performans u igri, nego određuju poboljšanja određenih klasa, spellova, armora itd. Ulagat ćete primjerice u veći health, više armora, veći critical hit chance i damage, više mane, više damagea sa spellovima, ali s druge strane i otključavati nove klase za koje sam naveo da ih ima osam. Osim tih skillova, otvorit ćete i tri dodatna trgovca koji se nalaze između vašeg zamka i dvorca u kojem vaši nasljednici ginu. Kod trgovaca je procedura slična, a radi se zapravo o blacksmithu, vračari i arhitektu kod kojih možete kupiti različitu opremu i dodatke za vašeg heroja, pod uvjetom da ste u dvorcu među hrpom zlata otključali još jedan vrijedni loot – blueprintove za blacksmitha odnosno rune za enchantress. Da pojasnim ukratko, kroz cijeli dvorac razbacani su mini eventovi ili mali izazovi koje morate riješiti, tipa proći sobu bez primanja damagea i slično, da bi vam se naposljetku otvorio određeni chest u kojem pokupite npr. runu za dupli skok koji će vam zatim biti dostupan za kupovinu (equip) kod vračare, a isti postupak je i za kovača kod kojeg kupujete opremu raznih svojstava.  Ako uzmemo u obzir da je oprema podijeljena na oklop, mač, kacigu, udove te plašt, a u svakoj kategoriji ima po petnaestak različitih komada s različitim svojstvima, dolazimo do impozantne brojke raznolikosti koju možete postići kombiniranjem. Zanimljiv je i dodatak kojim su developeri postigli dodatan oblik izazova i primorali vas da pomno razmišljate o svakom svom potezu. Na ulaz u dvorac su postavili takozvanog stražara, odnosno nekakvu prikazu koja vam naplaćuje ulaz, dakle igra vas tjera da zlato koje ste prikupili u prethodnom runu potrošite prije sljedećeg. Ne treba isticati da je zbog toga od velike važnosti pomno isplanirati koliko zlata trebate skupiti, jer vam sav višak kojeg ne potrošite propada.

U glavi vam sigurno još zvoni gore spomenuti arhitekt. Da, nisam pogriješio, zbilja se radi o arhitektu, a njegova uloga, odnosno “ponuda” je spremanje layouta dvorca. Radi se zapravo o tome da kad prođete veliki dio dvorca i bosseva, a na jednom uspijete i poginuti, umjesto da smjesta ritualno razbijete gamepad i monitor, obratite se gosponu arhitektu. On će vam uz malu naknadu (70% golda sljedećeg runa), sejvati cijeli layout dvorca kakav je bio u prošlom, skupa sa teleportovima koji se nalaze u dvorcu i koje ste otvorili, tako da imate priliku uskočiti u boss fight friški i opremljeni. Ovaj je aspekt sigurno dodan kako bi se umanjila frustracija koju igra može stvoriti kod određenih igrača, jer igra je zbilja hardcore i očekujte puno, puno, puno izazova i bezizlaznih situacija na ekranu. Kad sam već spomenuo gamepad, valja napomenuti da je ovo igra koju nikako ne preporučam igrati na tastaturi, jer smatram da je gotovo nemoguće upravljati svim kontrolama, stoga će vam gamepad u ovoj igri biti prijeko potreban, a garantiram vam da ćete se u to i sami uvjeriti.

Audiovizualni doživljaj igre je generalno gledajući zbilja simpatičan. Ukoliko ste ljubitelji retro grafike koja podsjeća na slavna vremena 8 i 16 bitnih konzola, onda će vam stil Rogue Legacya nesumnjivo pasati. Iako je dizajn dvorca i protivnika nekako sterilan i pomalo generičan, to nije pretjerano bitno, jer većinu vremena ćete ionako gledati u protivnike i milijarde projektila i gluposti koje isti ispaljuju i nećete previše pozornosti obraćati na samu pozadinu. Četiri spomenute zone, odnosno različiti dijelovi dvorca, izvedeni su u različitim stilovima kako bi popratili tematiku, i to je u redu, no moj minus moram dati u ono što najviše gledam na ekranu, a to su upravo protivnici. Ranije u tekstu sam spomenuo da se u ove različite 4 zone izmjenjuju različite težine protivnika i iako je dizajn, odnosno cjelokupna tema zone drugačija, mobovi ostaju isti, identični kao na slabijim zonama, a jedina je razlika što su zapravo uvećane verzije ranijih i naravno, bitno jači i teži. Zaista ne bi škodilo da se uvelo malo više raznolikosti u same protivnike, no mišljenja sam da i ova ponuđena paleta mobova, savršeno pristaje u samu mehaniku igre. S druge strane, glazba u igri je pravi slatkiš. Moderno izvedeni chiptune melodični taktovi koji podsjećaju na stare igre, savršeno su se uklopile u, kako sam rekao, 8/16 bitni doživljaj. Soundtrack mi se osobno jako svidio i moram ga pohvaliti, a o “zaraznosti” govori i činjenica da ćete se nakon par sati igre uhvatiti kako u glavi pjevušite navedene taktove.

Iznio sam sve što se o igri trebalo iznijeti. Rogue Legacy je itekako kvalitetan, izazovan i prije svega zabavan indie naslov. Svakako je pohvalno i to što svaki ili svaki drugi dan do sada vidim da developeri izdaju zakrpe s kojima ispravljaju sitne bugove i rade dodatno na balansu igre, a vidi se da je igra rađena s ljubavlju poglavito zbog brojnih sitnih detalja koji naglašavaju cjelokupan pozitivan dojam. Naveo sam i da igra jede vrijeme, to je živa istina i u glavu mi dolazi misao koja mi je osobno, a kladim se i svakom igraču prošla tisuću puta kroz glavu igrajući Minecraft: One more block, one more block… Upravo takav osjećaj stvara Rogue Legacy, a na izlazak iz igre ćete se tjerati uz “još samo jedan run”! S druge strane, ponovno ću naglasiti da je igra užasno teška i iako je svakako preporučujem svim igračima, one koji se lako naživciraju u igri molim da svakako probaju demo koji je dostupan na službenom sajtu. Usuđujem se reći da je ovaj naslov jedan od najboljih produkata izašlih iz Steam Greenlight programa i za cijenu po kojoj se prodaje trebao bi ju probati svatko. Na kraju ću samo navesti jedan zanimljiv podatak; od izlaska igre prošlog tjedna, hrpa ljudi ju je prepoznalo i počelo streamati preko popularnog servisa Twitch.tv, a što je još zanimljivije primijetiti jest visoka rangiranost gledanosti. Pored League of Legendsa, Dote2 i World of Warcrafta, koji su bez premca kraljevi po gledanosti, naš heroj se cijeli tjedan drži visoko među tom trojicom, daleko iznad svih aktualnih hype naslova i hitova koji se vrte, a ako vas ja svojom recenzijom nisam uvjerio, onda vam ovaj podatak svakako mora nešto reći o malenom Rogue Legacyu. GG!