GoodGame je odlučio čistiti prašinu sa svojih polica punih malih i velikih dragulja gaming industrije koje su nam obogatile život prije pet, deset ili više godina. Standardna retro rubrika koju ste dugo tražili i željeli, ali i koju ste mogli viđati na raznim drugim portalima napokon dolazi i na naš portal. No, kakav bi to GoodGame bio kad ne bi unio nešto svojega i nešto ”posebnije” u svoje retrospektive. Jesmo li uspjeli u tome biti će vaš konačan sud, no do konačnog suda će proći nešto vremena i punooooo naših prašnjavih tekstova.  Najbolje da započnemo s prvom igrom koja ima čast otvoriti našu najnoviju GoodGame sekciju – malo poznati biser iz zlatne ere prvoga PlayStationa. Iako nikad nije uživala veliku slavu, Running Wild je igra koja, bar kod mene no vjerujem i kod mnogih drugih, ima posebno mjesto u srcu i s kojim vežete nekad od najboljih, a i ujedno najčudnijih iskustava igranja na prvom Sonyevom čedu.

Budući da je Running Wild i bila jedna od tajnih igara koje su naši čitatelji i čitateljice trebali pogađati u našoj prvoj većoj nagradnoj igri na već zaboravljenom GG forumu, smatram da je i red da ekipa iz zaboravljenog 989 Studiosa sa svojim uspjelim eksperimentom opet probije led na našem portalu. Tako da, ako nikad niste čuli za ovu igru vrijeme je da naučite nešto, a svi ostali iskusniji koji znaju za nju pozivamo vas da nam se pridružite u ovom napadu nostalgije.

Running Wild je po mnogočemu  zanimljiva igra. Ne mislim samo na moju subjektivnu privrženost igri zbog nekih razloga među kojima je i posjedovanje jednog lijepog graffiti style crteža mog dragog prijatelja iz osnovne na kojem piše ime igre. U ovoj igri ima dosta čudnih stvari, od same ideje, izvedbe i likova. A tu je i činjenica da unatoč svojoj  popularnosti među nikad nije dobila nastavak. No, krenimo malo pobliže sve to objasniti.

Running Wild je utrka. Utrka u stilu carting igara kao što su Super Mario Kart, Crash Team Racing itd. No,ovdje se ne utrkujemo vozilima već antropomorfskim životinjama s kojima se pokušalo preko vizualnih (ali i trkaćih) sposobnosti razviti indvidualnost i osobnost. Samim time situacija podrazumijeva da se likovi utrkuju na dvije noge. Dosada smo rijetko kada imali ovako slojevitu i kvalitetno napravljenu igru gdje se likovi utrkuju isključivo trčanjem, dobivajući određene power-upove tokom utrka. Svakako smiona ideja koja je vjerojatno nastala iz isfrustriranosti karting igrama koje su do tada oduzimale ponajviše pažnje. Čudni pristup je odbio mnoge potencijalne kupce budući da je igra izgledala, blago rečeno, neozbiljno. No, oni koji su se usudili odigrati igru dosta su se zabavili.

Sam izbornik i princip igre su dosta jednostavni – ”Ili ćeš se trkati ili ćeš malo po optionsima nešto namještati’‘. Kad se odabere za utrku, izbornik te vodi do izbora likova/trkača/životinje. Šest likova vam je ponuđeno, među kojima su bik, zebra, zečica, ovan, slon iz Rusije itd. Svaki lik ima svoje posebne karakteristike, tako da je (logično) zebra puno brža od bika, ali je zato bik najjači lik u igri. Izrađena im je i osobnost, od punkerske zebre do jarca sa kompleksom generala.Jačina je važna komponenta budući da se igra ne osniva samo na jednostavnom trkanju s protivnicima. Kao prava karting igra, tu su razni power-upovi, fizički obračuni, prečaci na stazama, ubrzanja i sve ostalo što treba biti da ova igra zabavi svakoga i danas.

SNAGA MULTIPLAYA

Neke utrke stvarno znaju ispasti izrazito napete, pogotovo ako igrate s prijateljem, no i u single playeru ima dosta izazova i tajni. Završavajući određene izazove na stazama trkate se protiv bossova i osvajate nove staze. Staza ima malo, ali su svakako jako međusobno različite. Usto, izgled staze i prepreke na njoj ovise i o razini težine koju izaberete za igranje. Jedan od fenomena igre je upravo to mijenjanje infrastrukture već poznate staze povećavanjem težine igranja. Tehnički tako broj staza možemo množiti sa ”tri” iako sumnjam da to itko radi. Grafika je naravno ostala u svom vremenu, puna kockica i laganih bugova koji nam tada nisu smetali, no i danas igrajući ovu igru brzo se zaboravi na šminkerske komponente  te se uživa u prijateljskom natjecanju sa svojim najdražima. U tom kontekstu, multiplayer zna biti iznimno zabavan. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bis e igra snašla u online komponenti, no u doba kad je mnogima split screen bio dovoljan, Running Wild je nudio iste stvari kao i Crash Team Racing. Svakako, nije imao poznate likove niti su ovi likovi postali previše popularni no pružao je približnu količinu zabave. Igra je, vidljivo, napravljena na brzinu, bez previše izazova, modeova, likova i staza no nažalost do današnjeg dana ne znam povijest ni razloge nastajanja ovakve igre, kao ni njen konačan marketinški uspjeh.

Ono što je najzanimljivije u ovoj priči jest glasina kako je Running Wild zapravo bio vrsta testa prije izlaska Crash Team Racinga godinu dana kasnije. Na Running Wildu su radili ljudi koji su radili na Crash Bandicoot serijalu, tj. dijelili su producente, dok je Running Wild napravio  Blue Shift Studios i Universal Interactive Studios( oni su i bili distributeri Crash Bandicoot serijala). Tko zna, možda je prvotni plan za CTR bio da Crash i ekipa trče, a ne da se služe vozilima pa su na kraju izvukli neku pouku iz Running Wilda zbog koje su odlučili ipak to ne napraviti.

Running Wild i danas neki mogu doživjeti kao pravo osvježenje, lijepo skraćivanje vremena do neke nove igre koju napeto isčekujete ili za ubijanje jednog jako dosadnog kišnog popodneva. Neću se usuditi i prozvati igru klasikom niti kultnom robom koju svi moraju igrati. Ona nije takva, nije za svakoga. No, i danas je mnogima jako zanimljiva. Svakako čudna i izaziva podsmjehe, no nekim PSOne fanaticima koji su odigrali sve što im se ponudilo svakako je nebrušeni dijamant koji zauvijek pripada prošlosti.