21. stoljeće je doba indie „pokreta“. I hipstera, al’ ajd’, jedno bez drugog valjda ni ne ide. Indie glazba, indie film, indie igre, a već neko vrijeme i indie strip nezaustavljivo jurcaju prema svom zasluženom dijelu financijsko – umjetničkog kolača koji, proporcionalno njima, postaje sve veći, masniji i finiji. Baš kao i Njegovo Veličanstvo, Gabe Newell i njegov enfant terrible među servisima za distribuciju igara, Steam. Ovaj dinamični, hm, duo je među prvima prepoznao neprikosnoveni potencijal pojedinaca da iz naoko jednostavnih ideja vrate život i originalnost u sada već pomalo oronulu industriju sequelaša i megalomanskih projekata te svojem čedu nadjenuo ime Steam Greenlight. Uz Kickstarter, i crowdfunding općenito, Greenlight je danas najzaslužniji (a i najzahvalniji) način da dojučer nepoznati nerdus podrumaris domesticus cijelom igraćem svijetu predstavi svojih algoritama djelo, dobije kritike, pohvale, a nemali put i koji dolar/evro/kunu/mongolski tögrög za svoj trud. U oceanu takovih potencijalnih ”podrumaša” do nas su doplivali dečki iz XYLA Entertainmenta i na pučinu dostavili svoju uzdanicu, jednostavnu arkadu šarenih levela koji se mijenjaju na osnovu glazbe koju slušate, zabavnog multiplayera i jednostavnog imena: Rush Bros. Jesu li baš oni novi Jonathan Blow (tko ne zna, trk na gugl!) ili samo blowaju, saznajte u nekoliko narednih redaka.

RIJEČ-DVIJE-86 O PRIČI

Dva brata, jedan crven, drugi plav, jedan Trebl, drugi Bas, dugo su godina DJ-ali skupa, i bilo je dobro. Pa su se posvađali i krenuli svak’ svojim putem, i opet im je bilo dobro. Pa je došlo neko zlo i oni ga odlučili pobijediti svojim nabrijanim gramofonima. I skužili da to tako ne ide pa su počeli skakati od levela do levela u nadi da nađu to zlo i njega preskoče. Sve uz pumpajući ritam elektroničke glazbe. Ili Britney Spears. Ili Zdravka Škendera. Eto. Nema priče. Next!

MALO VIŠE RIJEČI O GAMEPLAYU…

…Koji je car careva svake arkade. To jest, trebao bi biti. Koncept Rush Brosa uvelike počiva na konceptu jedne druge igre sličnih počela- Audiosurfu. Daklem, odaberete pjesmu, odaberete level i onda se taj level, bilo oblikom, bilo zamkama, bilo sadržajem općenito, mijenja kako bi išao niz dlaku puštenoj pjesmi. Glavna razlika je što Rush Bros nije wipeoutolika trka po vijugavim stazama, već klasični platformer uz definirajući dodatak glazbenog štiha. U teoriji, odaberete pjesmu (bilo jednu od ponuđenih u samoj igri, bilo iz svoje pirate bay kolekcije), uđete u jedan od modova igre (arcade, 2 player challenge, steam multiplayer), odaberete level i…drumroll…skačete i padate s jednog kraja nivoa na drugi ad nauseam. Naravno, da se sve ne bi svodilo na puko skakanje, XYLA je stvar začinio mijenjajućim platformama, raznoraznim zamkama, powerupovima, polugama i ključevima koji će vas većinom iritirati jer su  prelagani za proć’ ili će vas iritirati što su prokleto nemogući za proć’.  U ovom potonjem slučaju, pomaže velika tipka Remix koja stoji ravno ispod level selectora i, zamislite, remiksa cijeli level. Dobro, i ne baš- remiksa raspored zamki, vrata, ključeva za ta vrata i powerupova. U ovom prvom slučaju, pomoći baš i nema, osim u vidu natjecanja s drugim igračima ili preko Steama ili na vlastitom računalu. Upravo tu i leži jedina eventualna čar Rush Brosa – multiplayer. Cijela igra je ionako bila zamišljena s „udvoje je bolje“ maksimom i to je jedini način osjetite ikakvu kompetitivnost ili išta drugo. AKO nabasate na nekoga tko igra Rush Bros. A takovih, barem u ona 4 puta dok je igra bila poslušna i nije se automatski srušila, i nije bilo mnogo. Uglavnom sam zurio u „Waiting for challenger to accept“ ekran i to je manje-više bilo to.  Dodajte tu neugodan lag u upravljanju svojim Broom (čak i s žičanim Xbox kontrolerom) i činjenicu da se leveli i ne razlikuju baš nešto jedan od drugog, i još su siromašni raznolikošću zamki i platformi i dobivate igru kojoj ni skakutanje uz best of Živog Blata ne pomaže puno. Nije ni da odmaže,ali to nije to. Najviše bode u oko, odnosno uho, da je upravo ono u čemu je igra trebala zasjati, a to su nivoi koji reagiraju na svaki izraženi ton pjesme koju slušate, pa, izvedeno u najboljem slučaju osrednje. Da se prepravim- glazba koja dolazi uz igru (pumpajući techno-dubstep-rave) se komplementira s levelima još kako tako, no čim pustite neku pjesmu s vašeg računala, sve što dobijete su tri-četiri sonična bodeža koji se u  ritmu glazbe podižu/spuštaju. I to je doslovce to od interaktivnosti igre s glazbom.

…PA OPET NEŠTO MALO MANJE RIJEČI ZA KRAJ

No nije sve toliko strašno. Ustvari, ništa od navedenog nije toliko strašno. Ni jednolični nivoi, ni aljkavo implementiran glazbeno-morfirajući algoritam, ni lag u kontrolama, ni konstantno rušenje (možda je samo do mojeg računara, ali opet) ni nedostatak priče (nedostatak drugih igrača, opet, nije nužno krivnja same igre, jer je cijena od 3,50 eura na Steamu prilično primamljiva). Stvar je u tome da igra ne radi išta dobro. Jedina iznimka, i jedina stvar koja popravlja dojam jest vizualni identitet Rush Bros-a. Fine zagasite boje, penny-arcadeast vizualni dizajn i nezahtjevnost enginea (bio on 2D ili ne, a jest) jako dobro dočaravaju ono što su autori htjeli napraviti od igre, no falilo je još ono malo ekstra truda, poliranja i dodavanja sadržaja svemu ostalome kako bi Rush Bros barem pružili nekoliko sati zabave. Ovako, možda dobijete pet-šest minuta za radit nešto dok vam se sluša glazba. Ako ste jedan od onih kojima treba desetak minuta za ubiti vrijeme tokom pauze za ručak ili putujući, Rush Bros nije najgore rješenje za kojim možete posegnuti. S tim rečeno,ima poveći broj indie igara slične cijene koje su neusporedivo bolje, zabavnije i dugotrajnije. Nije da se dečki iz XYLA nisu trudili-samo se nisu trudili dovoljno. Sjedaj, 5. Od 10.