U masi naslova koji su ove godine istraživali beat’em up dizajnerske principe, Samurai Riot je možda i ponajviše fokusiran na narativno ekspreimentiranje unutar žanra. Mogućnost da sami donosite krucijalne narativne odluke, donijela je dosta svježine u relativno klasičan arkadni pristup ostatka njegove površinske izvedbe. No, Samurai Riot ispod površine krije još neke specifičnosti, koje odstupaju od žanrovskog nasljeđa Streets of Rage i Double Dragon serijala, posebice njihovih recentnijih uradaka, te po nekim osnovama predstavlja možda i konzervativnijeg predstavnika žanra nego li što njegova neuobičajena fikcionalna postavka sugerira.

Ako imate partnera za marisanu, igra će vam višestruko vratiti

Dakle, Samurai Riot je na prvi pogled, klasičan 2d beat’em up u kojem unutar bočno skrolirajuće perspektive mlatite, bacate, siječete sve čudnjikave protivnike koji vam se nađu na putu, uz pokojeg još opaljenijeg bossa. Sama radnja je smještena u neobičnu alternativnu povijest Japana u kojem bjesni građanski rat između tradicionalistički opredijeljenog Velikog poglavara i modernistički fokusirane Makoto Raitoku, a u sve su to umiješani šumski duhovi i razarajuće oružja masovnog uništenja. Ovaj miks japanskih prilika s početka 20-tog stoljeća i onih za vrijeme Drugog svjetskog rata, uz elemente japanskog folklora, uistinu je osvježavajući, posebno u žanru čiji je najčešći lajtmotiv otmica djevojke ili diktatura kriminala, mada i prilično površan, obzirom na potencijal koji je u svojim rukama imao francuski razvojni tim Wako Factory.

Odabir borbene škole ključan je za sam pristup borbi

Igrači(ce) će imati na izbor dva lika ključna za konačno razrješenje građanskog rata. Samuraja Tsurumarua zatičemo kao savjetnika Velikog poglavara, dok nindža ratnicu Sukane nalazimo na špijunskoj misiji u kojoj pokušava razbiti pobunjeničku ćeliju. Nakon neuspješne Sukaneine infiltracijske misije, Veliki poglavar naređuje Tsurumaruu i Sukane da kao partneri jednom za svagda protjeraju i unište klan Novi horizonti i njihovu lidericu Makoto. No, ova naizgled linearna misija će donijeti mnogo molarnih dilema za oba lika, a na igračima je da odluče u kojem će ih smjeru povesti.

Prilično zanimljiv narativni izbor koga se ne bi postidjeli ni punokrvni RPG naslovi

Oba lika imaju prilično specifične karakteristike koje se mogu kombinirati sa različitim školama borilačkih vještina koje se biraju prije samog početka kampanje. Borilačke vještine možete kupovati skupljajući bodove koje osvajate uspješnim prelaskom igre, a na bodove utiče brzina prelaska, skupljanje raznih predmeta kao i efektivnost napada. Borilačke škole pružaju dosta mogućnosti za modifikaciju oba lika, te su pogodne za eksperimentiranje u pokušaju pronalaske prave kombinacije. Ipak, stječe se dojam da je Sukane nešto lakša za igranje, prije svega jer je brzina i fleksibilna odbrana na njenoj strani, Dok Tsurumaru ima prednost po pitanju dometa oružja jer se koristi katanom, za razliku od nogu i ruku koje Sukano primarno koristi. Međutim, Sukane ima još jednu prednost a to su kicune lisice koje može koristiti u borbi, a koje su, za razliku od Tsurumaruovih bombi, neograničene za korištenje, istina uz cooling time, ali s obzirom na velike defenzivne mogućnosti to i nije neki problem.

Raznoliki uništivi predmeti donose prijeko potrebne namirnice i magijske napitke

U samom koncepcijskom smislu, Samurai Riot je većim djelom konzervativan beat’em up u kojem vodeći jednog od likova s lijeve na desnu stranu ulazite u sukob sa gomilom slabijih protivnika i pokojim bossem, uz osvježenje na narativnom planu koje se tiče narativnih izbora koji se povremeno pojavljuju kako srećete određene likove. Iako ih ima malo, svi izbori imaju posljedice, i determiniraju koji ćete od osam mogućih krajeva na kraju vidjeti. Izbori su prilično dobro balansirani, i nude niz posljedica na prikaz, tako dajući dublju moralnu dilemu samim igračima.

Relativno raznovrsna okruženja potkopana su čestim korištenjem identičnih tekstura

Što se tiče same borbe, koja je, u svakom slučaju, srž svakog beat’em up naslova, tu Samurai Riot stoji sasvim solidno. Iako ne sadrži razrađeniji combo sistem, niti mogućnost da uzimamo razne predmete iz okoline da bi ih koristili u fizičkim sukobima, kako je to inače običaj u žanru, nudi dobro balansirani, frejmovski fokusiran borbeni sustav, koji nagrađuje taktičko igranje. Oba lika imaju na izbor lakše, ali brže napade ili sporije, a jače. Tu su i zračni napadi kao i mogućnost hvatanja i bacanja protivnika. Tu je i nekoliko specijalnih napada, koji se mogu podijeliti u tri kategorije: oni fokusirani na bližu borbu i drastično ubrzanje udaraca, oni fokusirani na eksplozivne napade bombama i kooperativni napadi dva lika ukoliko igrate u co-op režimu. Za izvedbu napada koji se tiču ubrzavanja udaraca potrebno je skupljati plavu energiju, koja se puni ulaskom u borbena dejstva, dok su eksplozivni i kooperativni napadi mogući uz crvenu energiju koju skupljate kroz razne magične predmete koje pronalazite u okolini, najčešće razbijajući razne predmete.

Specijalni napadi, ukoliko se pravilo upotrijebe, proizvode razarajuće posljedice

Sami protivnici nisu pretjerano raznovrsni, s obzirom da su često njihove varijacije samo na planu drugačije boje, ali ovo u jednu ruku daje i dodatni balans samoj borbi. Naime, vremenom ćete prepoznavati različite podvrste protivnika upravo po različitim bojama, tako da ćete moći prepoznati uzorak njihovih napada. Sa druge strane, s obzirom da je za jedan prelazak igre potrebno nešto jače od dva sata u početničkom pokušaju te da se pretpostavlja da ćete istraživati više krajeva i težinskih razina, postoji opasnost blaže monotonije, posebno ako se uzme da je dizajn nivoa ultra linearan, a narativne odluke najčešće se tiču same priče i rijetko radikalnije narušavaju sam igrivi slijed. Također, u prvih nekoliko pokušaja, ukoliko ne pronađete pravog lika za svoj stil, težinsku razinu i borilačku školu, izgubiti ćete progres kroz samu storiju. Naime, Samurai Riot je dizajniran po uzoru na neke 8-bitne konzolaške naslove te vam neće dati mogućnost nastavka jednom kada izgubite sve živote, već ste osuđeni na igranje od samog početka. Ovo nije pretjerani problem, s obzirom na kratkoću samog linearnog prelaska, ali moglo bi stvoriti iritacije kod publike koja nije navikla na nešto arhaičnije dizajnerske principe, posebno jer je tu i prilično loš auto-save sistem koji nevidljivo spašava igru na nevidljivim checkpoint mjestima.

Koliko god bio solidan u režimu za jednog igrača, Samurai Riot je primarno ipak kooperativna igra. Kroz samu priču se konstantno pojavljuju oba lika, a i neke napredne mehanike poput zajedničkih specijalnih napada nisu moguće u modu za jednog igrača. Također, po uzoru na neke žanrovske klasike, dva igrača mogu ući u međusobni sukob, ako kod samih narativnih odluka imaju suprotne stavove. Ono što je možda najbitnija stvar vezana za kooperativno igranje je mnogo veća fleksibilnost u borbi, jer čak i obične udarce možete kreativno kombinirati u zajedničke napade. Zbog svega ovoga prava je šteta što je ovako kvalitetan co-op osuđen na lokalno, kauč igranje. Samurai Riot je zapravo toliko tvrdokorna offline igra, da nema čak niti mrežne tabele za same rezultate koje ostvarite kroz pojedinačni prelazak.

Udarci koji zahvaćaju više protivnika su najkorisniji u borbi

Ono što je ipak možda i najveći problem Samurai Riota je njegova priča, posebno ako se uzme u obzir da je ovo izrazito narativno fokusiran naslov za beat’em up standarde. Unatoč zanimljivom fikcionalnom univerzumu, samo pisanje je ispunjeno istrošenim frazama, klišejima i dosadnim trabunjanjima o patetičnoj sudbini nas jadnika. Dodajte k tome i gotovo nepostojeći razvoj likova, unatoč relativno zanimljivim pozadinskim pričama, i imate naslov kojeg  narativno spašava jedino razgranat sistem moralnih odluka i pokoji efektan kraj.

Što se tiče tehničkog aspekta, tu imamo promjenjive rezultate. Art stil je, recimo, možda i previše pristojan za svoje standarde. Visoko rezolucijska dvodimenzionalna  grafička prezentacija jeste osvježenje, posebno u žanru u kojem smo najčešće osuđeni na niskobudžetni 2.5D ili dobri, stari pixel art. No, ono što nije osvježenje je nedostatak unikatnosti i specifičnosti, jer Samurai Riot izgleda poput prosječnog, generičnog, franko-belgijskog stripa, koji je suviše točan i pedantan za svoje vlastito dobro. Tome svakako ne pomaže i opća reciklaža tekstura, koja kao rezultat proizvodi dojam da se nalazite na nekom filmskom setu u kojem se samo tematski mijenjaju pozadine, a predmeti koji se koriste ostaju isti. Ovaj opšti utisak korektne generičnosti upotpunjava muzička podloga koja zvuči kao neki miks elektronike i japanskog folka, kojeg je Tarantino u post-produkcijskom procesu odbacio. Stvari spašavaju dobre animacije, kad ih ima, s obzirom da prilikom vertikalnog kretanja, imamo poznato plutanje na površini, kao i solidni zvučni efekti koji se dobro nadovezuju na kvalitetan animacijski rad. Glasovna gluma je prisutna jedino u uvodnim sekvencama za oba lika, a tih nekoliko rečenica je sasvim pristojno uklopljeno u stiliziranu estetiku. Nažalost, kašnjenje titlova u tim sekvencama je samo uvod u niz tehničkih problema s kojima se još možete susresti…

Usamljeni protivnici su idealni za eksperimentiranje s udarcima

Samurati Riot ima uistinu katastrofalno mapiranje kontrola, koje nisam viđao i u mnogo skaradnijim underground projektima. Recimo samo kao primjer, da određene tipke na tastaturi ne možete uopće mapirati, jer vam tako igra naređuje, a ono gamepadova, što je igra uspjela prepoznati, nije bilo moguće uopće mapirati. S obzirom na to da igra za izvođenje specijalnih napada traži dosta precizno istovjetno pritiskanje dvije različite tipke, gotovo na razini klasičnih tučnjava, preporučljivo je igranje s arkadnim stikom, ako se uzme u obzir da igra gotovo u potpunosti preferira Xbox periferiju, preporučljivo je isprobati neki koji je fokusiran na Xbox konzole.

Samurai Riot je odličan kooperativni beat’em up, koji će najvjerojatnije ostati zaglavljen negdje u Steam gomili, jer insistiranje na offline komponenti u ovo vrijeme i doba je ipak suviše anakrona praksa da bi doprla do značajnijeg broja igrača. Solidan solo režim Samurai Riot preporučuje i širokom krugu igrača koji imaju interesiranja za žanr, ili se kane tek upoznati sa njim, s tom napomenom da ne očekuju žanrovski klasik, već tek solidan naslov koji ima previše narativnih i tehničkih problema da bi bio nešto više.