Spoiler alert. Ovo će mi biti najkraća recenzija do sada…što i nije neko mjerilo. A evo i zašto. Znate onaj problem kada želite preporučiti nekom određeni sadržaj, no sam čin preporuke može ugroziti tu namjeru? Primjerice, želite nekoga navesti da pogleda EMPIRE STRIKES BACK (ako postoji netko tko nije) i krenete s rečenicom:  ”Ej stari, film je šou. Moraš ga pogledat. Neš virovat, na kraju ispadne da je Vejder čača od Luka.”   Ili THE 6TH SENCE: ”Staaaaaari moj. Mali vidi duhove i gof mu pomaže, i nemam pojma što je ono bilo u sredini, ali na kraju skužiš da je gof zapravo mrtav i zato ga mali vidi.” Teško je prodati nekome želju bez korištenja spoilera. A ako ih upotrijebite, osakatili ste drugome doživljaj. Zatim imate i primjere gdje možete pokupiti čudne poglede jer sama preporuka može zvučati apsolutno nespojivo sa doživljajem koji želite drugom prodati: ”Frende… cmizdrija sam jučer ka p***ca dok sam gleda film. Robin Williams ti glumi kućnog robota i…”

Sea of Solitude spada u obje kategorije. Igra je jedna velika metafora koja cijelo svoje težište baca na naraciju, dok sam gameplay kaska. No, unatoč tome po završetku je ipak prevladao osjećaj zadovoljstva.

Developer ovog naslova je Jo-Mei Games, a izdavač Electronic Arts. Izašla je u ljeto 2019. godine za Windows, PlayStation i Xbox One. Za vrijeme The Game Awards 2020. najavljen je director’s cut verzija igre koja (za razliku od originala) je izdana od strane Quantic Dreama kao ekskluziva za Nintendo Switch u ožujku 2021. Radnju započinjete na otvorenom moru. Sve što imate je sebe, brodić i naprtnjaču… odnosno ruksak, ne znam koji je izraz pravilan. Lik kojim upravljate je djevojka KAY, koju su njezine nekontrolirane negativne emocije pretvorile u čudovište. Istražujete potopljeni grad, gdje vam se kroz napredak otkrivaju detalji iz Kayine prošlosti. Cijelo vaše putovanje prati naracija više likova gdje niste sigurni što je prošlost, sadašnjost, stvarnost, iluzija. Odlično je ukomponirano. Imate konstantnu glad za nastavkom priče koja je kao da čitate dnevnik jedne jako emotivne osobe. Kao i u životu, u ovoj priči se isprepleću sretne i tužne uspomene. Čak i traume, a u nijednom trenutku niste sigurni u kojem smjeru će otići. Sretan kraj…ili pak tragedija. Priča spada u kategoriju onih koja vas natjera za malo preispitati odnose i općenito svoj karakter i odluke, te utjecaj na ljude oko sebe… odnosno, u kontekstu ove priče i nedostatak tog utjecaja. Poprilično je kratka, ali kompletna.

E sad kad smo nahvalili radnju…idemo malo popljuvati gameplay. Igra je osnova osnova. Sve je svedeno na minimum. Platforming je najniža moguća razina, a combat sistem u biti ni ne postoji, kao ni pretjerana interakcija s okolinom. Napredak lika u obliku vještina također ne postoji, a itemi za skupljanje su na silu dodani kako bi natjeralo igrača da ipak malo detaljnije pregleda okolinu. Kretnje Kay su jednostavne, hodanje, trčanje, penjanje na ljestve, plivanje, sve se radi pomoću control sticka, a od ostalih radnji tu su skok i koja sposobnost specifična za mali broj situacija. Kay ima beskonačni izvor baklji, vjerojatno je bila član neke od navijačkih skupina, koje joj služe kao vodilja. Aktiviraju se pomoću jedne od tipki, te lete prema objektu (ili lokaciji) koji je bitan i/ili se treba prema njemu uputiti. U principu najveći izazov je izbjegavati čudovišta. Pogotovo prvi dio gdje se konstantno morate paziti velike morske nemani koja krene prema vama čim počnete plivati. Ta neman je jedini izvor uzbuđenja u ovoj igri što se tiče gameplaya. Čak ulazi u sfere blagog horora, jer je super uklopljeno sa zvukom i slikom. Šteta što nema pravih penala za smrt nego nastavljaš odmah gdje si i stradao.

Što se tiče umjetničkog stila i samog izgleda igre, s jedne strane imamo katastrofalna usta likova koji nikako ne prate tekst koji likovi govore i jednostavno loše izgledaju, jako slabi detalji koji ne mogu konkurirati ni 15 godina starim igrama, a s druge imamo jako lijep stil i igru boja koja savršeno prati radnju. Igra dosta mijenja ton ovisno o radnji. Neke sekcije su tmurne i monokromne, s eventualno nekom bojom koja se pojavi kao detalj dok na trenutke imamo malo veću paletu i živost.

Na samom kraju bi se moglo reći da je ova igra zapravo pokušaj podvale jedne jako emotivne priče i putovanja pojedinca kroz emocije u obliku igre. Nekakav animirani film bi možda bio bolje rješenje, ali igra vas neće razočarati ako je prihvatite onakvu kakva je. Izazvati će dovoljno emocija i poteći na razmišljanje da opravda svoju cijenu… čekaj …20 eura je?… Možda ipak da pričekate neku akciju.