Pompozno hypeana Xbox ekskluziva, igra o kojoj smo znali istovremeno sve i ništa. Igra koja je stalno gurana u idući kvartal pa iduću godinu, nekada se činilo kao da je nikada nećemo dočekati ili barem ne na trenutnoj generaciji Xbox konzola. Svaki trailer, svaki video koji je predstavljao razvoj, davao je uvid u ono što stiže s drugim dijelom Senuine priče. Da iskoristimo i parafraziramo legendarnu Fallout frazu, Ninja Theory, Ninja Theory never changes. Već smo svi svjesni da Ninja Theory ne radi igre u klasičnom smislu. Više se radi o iskustvima i nekako se logična usporedba nameće s Quantic Dreamom i njihovim naslovima.

Počevši još od Heavenly Sworda (op.a. koji je bio ekskluziva za PlayStation 3), Ninja Theory je već s ovom igrom apsolutno istaknuo da je narativ i duboka karakterizacija likova glavna nit vodilja. Natruhe uvrštavanje oblika šizofrenije smo mogli vidjeti upravo u navedenoj igri i njenoj glavnoj protagonistici Nariko, dodatni izlet u istraživanje ljudskih motiva, psihološke povezanosti sa svim dvojbama i emocijama među likovima se nastavio u fantastičnoj akcijskoj avanturi Enslaved: Odyssey to the West. Svaka od igara je uz prethodno navedene elemente imala i iznimno izražen tehnološki aspekt. Audio dizajn, vrhunski vizuali i dizajn svjetova je krasio vrhunski motion capture u čijem razvoju im je pomagala i legenda ove tehnologije i filmske industrije Andy Serkis.

Nakon izleta u “mainstream” vode i izrade jedne od od najboljih (i jedne od najpolariziranijih) igara u Devil May Cry serijalu, ekipa iz Ninja Theoryja je došla pred zid, prvenstveno financijski. Nekoliko godina su se tražili kroz VR naslove ili kao studio za rentanje usluga u razvoju tuđih igara. Onda je 2017. godine, vodstvo Ninja Theorya odlučilo napraviti indie AAA igru bez pomoći velikog izdavača, što vrlo često zna završiti loše u gaming industriji. No, kocka im se isplatila prvi put, rekli bismo u potpunosti. Hoće li se isplatiti i drugi puta, vrijeme će pokazati.

High risk, high reward

Prvijenac naziva Hellblade: Senua’s Sacrifice, čiji nastavak recenziramo danas, pomaknuo je granice gaming medija i pokazao široj publici da su igre “sposobne” ozbiljnije zagristi određene teme koje se često stavljaju pod tepih manje više svakog društva neovisno o geografskoj poziciji na našoj planeti. Tema je pogađate, mentalno zdravlje. Developeri su konceptualno Hellblade u startu zamislili kao narativnu fantasy igru za odrasle koja će pokušati igrače ozbiljno prodrmati na emocionalnom polju.

Tijekom razvoja, developeri su shvatili da bol i patnja koju uzrokuju razni mentalni poremećaji (prvenstveno psihoza) nije jedna od lakših tema za “obradu” i da ne bi bilo fer staviti ju kao sporednu stvar/motivaciju. Odluka je brzo donešena, kreirati način, odnosno gameplay, kako igrača  što bliže staviti u kožu nekoga tko je doživio psihološku traumu i boluje od ozbiljnih mentalnih poremećaja. Tako smo proživljavajući Senuinu tragičnu priču (o njoj malo kasnije) imali full napad na sva osjetila. U ušima su nam se kroz šapate ili vrištanje javljali glasovi koje samo Senua čuje, vizualno su nam se priviđale stvari koje su nam pomagale u rješavanju raznih zagonetki, dok su vizualni užasi i krvava borba kojima smo svjedočili dodatno pojačali “uvlačenje” u atmosferu.

Sve to skupa imalo je efekt direktne povezanosti s glavnom junakinjom te je pružalo visoku razinu neugode, odnosno emocija koje često kao promatrači osoba koji imaju neke od mentalnih poremećaja nismo u mogućnosti iskusiti. Reakcija publike i kritike je bila dosta dobra i eksperiment gameplaya izgrađen oko psihoze je nagrađen višestrukim nominacijama za igru godine i nominacijama za razne tehnološke i narativne kategorije. Možda najveće priznanje za Ninja Theory i prvi Hellblade je činjenica da je od strane velikog broja medija je uvršten na liste najboljih igara generacije (PlayStation 4, Xbox One, Nintendo Switch). Neke od kritika (zasluženih) su bile da je borba i mehanika iste dosta jednostavna te da su zagonetke isto dosta jednostavne i ponekada zamorne. Sve to, moramo priznati, nije bilo potpuno netočno. No, obzirom na to da je Hellblade u prvu ruku “iskustvo” a tek drugu ruku igra u klasičnom smislu, kritika je možda bila pomalo deplasirana.

Uspjeh same igre na polju kritike i prijem od strane igrača je bio na visokim razinama. Dodatni bonus su bili prodajni rezultati i Hellblade je za jednu “specifičnu” i pomalo ne žanrovsku igru uspio vrlo brzo ući u isplativost za developere jer je u kratkom roku bio prodan u više od pola milijuna primjeraka. Igra je, kako smo naveli, bila bez izdavača u pozadini, pa tako nije bilo ni luđačkog marketinga niti fizičkog izdanja igre, koje se tek naknadno pojavilo. Tako je nepunih godinu dana nakon izlaska, u urede Ninja Theoryja stigao Microsoft (Xbox Game Studios), na stol stavio (nikad potvrđenih) 117 milijuna dolara i uvrstio ih u svoje redove razvojnih studija. Akvizicija velikog igrača im je osigurala financiranje razvoja nastavka koji je danas pred nama i po svim navodima još jedan projekt o kojem ne znamo ništa. Ninja Theory se nakon ove akvizicije izjavom obvezao kreirati i dalje posebna gaming iskustva neopterećeni internim financijama. Nastavak Senuine sage je prvi plod nakon braka s Microsoftom. Nama ne preostaje nego da idemo vidjeti kako su se snašli u bespućima korporativne dinamike i jesu li zadržali svoj osobni “touch” i integritet.

Stormy seas and lost souls

Priča nastavka starta manje više direktno na original i u samom startu nas dočekuje kratki pregled događaja iz prvijenca. Senua, ratnica iz plemena Pikta, odbačena osoba od svog naroda kao prokleta (jer čuje glasove kao i njena majka), osoba je koja je cijeli svoj život bila fizički i psihološki maltretirana do ekstrema od strane svakoga s posebnim naglaskom na vlastitog oca. Kako ne bi sve bilo tako “sivo”, Senua pronalazi sreću u Dillionu, koji je prihvaća u potpunosti sa svim manama i poteškoćama te ju odvodi sa sobom. Tragedija za tragedijom nakon toga obilježava Senuin život i internu borbu. Kulminacija svega je pohod za spas duše tragično ubijenog Dillona. Premda je prvi dio vani već sada sedam godina, nećemo spojlati dalje i preporučamo svakako da odigrate prvi dio prije nego krenete na nastavak.

Okosnica priče nastavka je Senuino obećanje dano Dillionovom narodu da će otkriti motive napadača sa sjevera i okončati konstantne napade, krvoproliće i odvođenje ljudi u roblje. Senua tako dopusti da ju sjevernjaci zarobe i odvedu u svoju zemlju. Brodolom kojeg prouzrokuje velika morska oluja joj napravi uslugu i naša glavna junakinja se nađe nasukana na obali mističnog otoka koji odmah pokaže svu svoju negostoljubivost, etičku i moralnu nakaznost. Istražujući otok (u potpuno linearnom obliku), Senua dolazi do spoznaja motivacije sjevernjaka u vezi otmica i napada. Nećemo otkrivati previše, jedino ćemo reći da stvari nisu crno-bijele i da ukoliko istražite otok (odnosno po putu) detaljnije, neke od odluka premda u svojoj srži grozne i potpuno neprihvatljive, mogu se nekome učiniti razumljivima iz perspektive pripadnika agresivnih sjevernjaka i njihovih (jadnih) života. Senua će tako otkriti da ima istomišljenike i potencijalne saveznike na otoku, dok će neke od antagonista potaknuti na razmišljanje o ispravnosti svojih motiva. Priča kao i u originalu sadrži iznimno teške i brojne teme, a gubitak bližnjih i voljenih, čedomorstvo, krivnja i nemoć bi bile samo neke od njih. Da, postoji pokoji klišej u priči, ali način na koji je odrađena definitivno zaslužuje ogroman plus.

The hardest battles are fought in the mind

Premda okružena saveznicima, pa čak i ljudima koji vide da je drugačija od njih i neovisno o tome je prihvaćaju, Senua većinu vremena provodi sama, pa je tako i gameplay dok istražujemo otok, njegov krajolik i pećine iznimno usamljeno iskustvo. Hodanje po kanjonima, prekrasnim pejzažima koji sa rijetkim zrakama sunca jednostavno ostavljaju bez daha. Ono što stvara kao i u originalu osjećaj nelagode su konstantni glasovi (Furies) koji nam šapuću i vrište u “našoj” glavi. Dok su u originalu glasovi bili dosta agresivni i podcjenjivački te su stvarali nesigurnost i općenito bili zlobni prema Senui, u nastavku dojam koji ostavljaju je da se Senua s njima puno lakše nosi i da su općenito pozitivnije nastrojeni.

Naravno, ne treba očekivati med i mlijeko, glasovi i dalje izražavaju svu nesigurnost, anksioznost i paranoju koja živi u Senuinoj glavi i povremeni glas Shadowa u obliku njenog oca predstavlja konstantno mučenje za našu junakinju. No, kako rekosmo, zna pasti i pokoja topla riječ ohrabrenja tijekom igranja, pa čak i poticanja Senue na sklapanje intimnijih odnosa s drugim likovima. Dojma smo da sve to skupa dosta dobro oslikava kompleksnost psihičkih poremećaja o kojima kao promatrači ne znamo previše. Odnosno, barem se nama kao laicima to tako čini.

Once I found my purpose…I was no longer enslaved to suffering

Ono što sve zanima, pa idemo to riješiti odmah. Hellblade II: Senua’s Saga je vrlo kratka igra (nešto duža od prvog dijela). Prosječnoj gamerici ili gameru će trebati cca osam do maksimalnih deset sati, dok će oni vještiji i na višim težinama biti solidno ispod tog. Ako nas pitate je li to dovoljno, odgovor je apsolutno jest. S obzirom na tematiku i njenu prezentaciju, teško bi bilo razvući ovo na stotinu sati. Iskreno, ne treba svaka igra biti epskih proporcija u smislu duljine igre. Ovdje vrijedi ona izreka, bitna je kvaliteta, ne i kvantiteta. Po pitanju samih gameplay mehanika, Hellblade II nije pretjerano evoluirao od originala. Ono di je napravio najveći napredak je u imerziji kao i osjećaju da se nalazimo u potpunom krvoproliću i stanju sveopćeg kaosa kada nastupi akcija. Glavolomke pred nama su manje više vrlo slične onima iz originala i vjerojatno će kao i tada biti jedna od najvećih zamjerki kako od kritike, tako i od igrača. Sama borba je precizna, zahtjeva praćenje protivnika i animacijom je dovedena do vrhunskog audio-vizualnog spektakla kakvog do sada nismo imali prilike iskusiti.

Lagali bismo kada bismo rekli da je borba sama po sebi zahtjevna u maniri God of Wara ili neke od Souls igara, ali na podebljanoj težini predstavlja određen izazov iako ne i nemoguću misiju. Nama koji na ovu igru gledaju kao specifično iskustvo, ne pretjerano kao na nešto što bismo nazvali punokrvnom igrom, gameplay je savršeno balansiran između intrige, istrage, akcije, priče i općenitog dojma smo da je Ninja Theory napravio iskorak u zaokruživanju svih tih elemenata u punokrvni interaktivni “film” kroz koji prolazimo u jednom dahu.

Even in darkness the wonder and beauty of the world never leaves

S tehničke strane, Ninja Theory je napravio u ovom trenutku vjerojatno vizualno najimpresivniju igru neovisno o plaftormi. Način na koji je utiliziran Unreal Engine 5 je jednostavno možda najbolje usporediti s reklamama za navedeni engine. Znate kako se uvijek Unreal Engine reklamira i onda rijetko ili nikada ne vidimo svu tu vizualnu raskoš u igrama. E pa, u nastavku Hellbladea, slobodno možemo reći da je sav prikazani potencijal prenesen u igru i ono što se vrti na našim ekranima ostavlja bez daha u potpunosti. Svaki kamen, svaka stijena, svaka lokva, kapi kiše, vjetar, planine i općenito sav krajolik izgleda fotorealistično (uz pomoć fotogrametrije). Dobro, to smo već imali prilike u velikoj mjeri iskusiti u igrama poput Death Strandinga, ali treba naglasiti da je Hellblade II otišao korak (ili dva) dalje. Uz fotorealističnost, ono što je nama nekako najbitnije, svaki objekt, osoba, oružje ili oruđe imaju svoju “očekivanu” težinu i izgledaju vrlo uvjerljivo.

Vizualni dojam dodatno pojačavaju klaustrofobične špilje, svjetlosni efekti i prekrasne nebeske pozadine. Premda im je svaka od igara bila vizualno impresivna, Hellblade II predstavlja apsolutni novi benchmark, ne samo za Ninja Theory već za sve koji se upuste u izradu igara s Epicovim engineom. Što se performansi tiče i sličica u sekundi, izvođenje na Xbox Series S i X konzolama je fenomenalno. Hellblade II slobodno može biti naslov s kojim ženi možete opravdati investiciju u što veći /skuplji ekran. Iako smo igru probali i jednim dijelom odigrali na PC-u, možemo slobodno reći da je ta verzija vizualno superiornija, ali samo ako se zaista zagledate dobro i detaljno. Što se tiče performansi PC verzije, mi osobno nismo naišli na poteškoće niti probleme. Jedinu kritiku koju možemo već sada predvidjeti jest igranje u filmskom formatu, odnosno sa dvije crne “crte” gore/dole. Moramo priznati da nama to nije smetalo niti najmanje, već nam je pojačalo efekt interaktivnog filma.

Sa zvučne strane, isto kao i s vizualne. Vrhunski odrađen posao. Svaki dijalog je jasan, svaki vrisak i jauk savršeno upotpunjavaju zvučnu kulisu bilo da se radi usred borbe ili tijekom interakcije s drugim likovima. Svaki zvuk ima težinu koja odgovara vizualnom dojmu i pomaže sveukupnoj zvučnoj kulisi svakom objektu, osobi, oružju ili oruđu da budu uvjerljivi i zvuče spektakularno. Soundtrack je isto na vrhunskoj razini, bilo da se radi o romantičnom prikazu pejzaža ili krvoločnoj borbi za život. Eksperimentalni kulturno umjetnički sastav Heilung je uvelike zaslužan za svu spooky i adreanalinsku atmosferu koja se proteže od početka do kraja. Naravno, treba spomenuti i skladatelja originala Davida Garciu koji je skupa s Heliungom kompletirao vjerojatno jednu od impresivnijih glazbenih podloga za jednu igru. Sve u svemu s audio vizualnog aspekta Hellblade II Senua’s Saga predstavlja sam vrh ponude.

In the end I set myself free. I say defy the gods!

I sad, kakav zaključak napraviti? Kako ste pročitali, zamjerke koje imamo su nam generalno zanemarive . Ako ćemo striktno ocjenjivati Hellblade II kao još samo jednu igru, treba biti realan i reći, gameplay je ok, grafika je top, priča je top, kao paket je i više nego solidno i u suštini najveći minus bi joj bio kratko trajanje. Opravdava li to sve skupa cijenu od 50€, većina gaming publike bi vjerojatno rekla ne. No, isto tako, treba biti realan i prihvatiti činjenicu da se ovdje radi o nečemu ipak drugačijem od samo još jedne igre. Razina kojom je Ninja Theory istaknuo važnost mentalnim oboljenjima i poremećajima kroz ovaj serijal se ne smije nikako olako shvatiti prilikom finalnog suda, način na koji su to odradili zaslužuje sve pohvale i eventualne nagrade. Dodatno, developeri su izdigli gaming medij kao potencijalni alat za dizanje svijesti šire populacije o raznim problemima, što vidimo isto kao jedan od ogromnih pluseva kojeg zaslužuje ova igra. Imajući sve to na umu, ocjena kakvu vidite je više nego zaslužena i Hellblade II je bez sumnje jedan od kandidata za igru godine.

Ostaje samo upitnik iznad potencijalne sudbine ovog fantastičnog razvojnog studija, teško nam se oteti dojmu da bi Hellblade II kao netipična “igra” vrlo lako mogla imati “sudbinu” lošijih financijskih rezultata u prodaji koji bi mogli rezultirati još jednim gašenjem od strane Microsofta.

Na pitanje iz uvoda je li Ninja Theory zadržao svoj integritet i “touch”, odgovor je da ne samo da su ga zadržali nego su ga podvukli debelim neizbrisivim markerom.

---

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.